Patrik Macek/PIXSELL
Patrik Macek/PIXSELL

‘HDZ je najliberalnija i najdemokratičnija stranka u Europi. Zašto? Čelnog čovjeka stranke biraju i promoviraju ljevičari i tzv. antifašisti’

Autor: Zvonimir Hodak

Dobra je vijest za demokrate u HDZ-u što je navodno Milanović u zadnji čas odustao od kandidature za predsjednika HDZ-a. Uz plebiscitarnu podršku medijske lijeve falange Zoki bi sigurno također imao bi solidne izglede.

Hrvati pomalo sliče navijačima Hajduka. Što je njihov klub lošiji u financijskom i rezultatskom smislu navijači, Torcida voli Hajduk sve više i više. Navijači Hajduka danas su “navijački prvaci“ Hrvatske bez prave konkurencije. Još samo da slože pravu momčad i da suci tako bezočno ne kradu..

Simetrija sa splitskim klubom postoji na nacionalnoj razini kad je riječ o državi. Od svih država EU Hrvatska jedina ima niži BDP po stanovniku nego 2008. godine. To nije sve. Po životnom standardu od Lijepe naše imaju slabiji standard samo Bugari. Uz realnu šansu da nas prestignu. Ljudi skoro masovno odlaze u inozemstvo. Svake godine ostajemo kratki za jedan grad veličine Siska. S obzirom na broj stanovnika nezaposlenost nam je ogromna. Korupcija se uvukla na sve razine. No ljubav za državu ne pozna depresiju.

Europsko prvenstvo u nogometu. Repka igra odlično, ali odlučujuću utakmicu gubi. Preko dvije tisuće ljudi ovacijama je dočekalo ”gubitnike” na zagrebačkom aerodromu. Zamislite što bi tek bilo da su pobijedili… Atmosfera je u državi bila za vrijeme prvenstva euforična. Oko 15 tisuća ljudi je skucalo lovu da mogu otići u Francusku. Svi gradovi u kockastim dresovima strepili su kad je igrala repka. Osim, naravno, orjunaša. Oni još uvijek slave slavnu pobjedu partizanskog Hajduka nad reprezentacijom Britanske vojske od 7:2 u Bariju 23.rujna 1944.g., i pobjede zloglasnih dalmatinskih brigada nakon 8. svibnja 1945.g., od Bleiburga, Križnog puta pa do Teznog, Hude jame i Jazovke. Tada su, naime, Jedanaesta dalmatinska brigada, Prva dalmatinska proleterska brigada NOVJ-a i Druga dalmatinska brigada neviđenom hrabrošću porazile nadmoćne i nenaoružane neprijatelje. No splitski orjunaši imaju gerijatrijski problem. Većina se više, s obzirom na svoje godine, ne sjeća ni nadmoćnog neprijatelja ni njihovih sedam ofanziva, ni četverogodišnjeg bježanja u očekivanju savezničke pobjede, a naročito im je zakazala “memorija pamćenja“ oko zločina koje su počinili nad vlastitim narodom po okončanju Drugog svjetskog rata. Međutim, kako ništa nije samo crno ili bijelo, Split je 1991.g., pokazao koliko je hrvatski, kad je najveći dio Splićana od osnutka hrvatske države uvijek i otvoreno pokazivao svoje domoljublje i hrvatstvo.

Da se vratimo na početak teksta. Bugari su na začelju liste, a mi predzadnji kao ”predziđe kršćanstva” (antemurale Christianitatis). Pita me moj prijatelj Ufo na Bolu je li stvarno moguće da u baš ni u čemu nismo prvi? Jesmo, jesmo Ufo. U pušenju!!! U tome smo neslužbeni prvaci Europe. Čitam euforične naslove. “Hrvatska izborila da Srbija mora pomoći tragati za nestalima“ hvali našu vanjsku politiku Jutarnji od 6. srpnja. “Otvoren put do ratnih odšteta“ veseli se Večernji od 7. srpnja. “Srbija će osigurati zaštitu prava žrtava i pristup pravdi bez diskriminacije“, još jedan blistavi naslov u novinama. Sjajan je to doseg hrvatske diplomacije! Trebalo je još u konačnom tekstu napisati: vani je hladnije nego noću!!! To su rezultati ”pušinga” sa summita o Zapadnom Balkanu u okviru “Berlinske inicijative“ koja je održana u Parizu. “Hrvatska dala zeleno svijetlo Srbiji da ide u pristupne pregovore“ trijumfalno nas izvještava “stalni glasnogovornik EU“ Augustin Palokaj iz Bruxellesa. Vučić se odmah oglasio i naglasio da mu je prva čestitala “nemačka kancelarka Angela Merkel.“ Vučić je s punim pravom ponosan. Dobio je sve, a nije se odrekao ničeg. Hrvatski ”pušači” popušili su sve što im je ponuđeno. Ministar Kovač je nabrojao sve što je hrvatska dobila. Nakon Kovačeve samohvale, TV Nova je odmah uključila Vučića i jednog njegovog ministra u Beogradu kojima je bio predočen niz hrvatskih uspjeha kojima se Kovač par minuta ranije pohvalio. “Možda su Hrvati pregovarali s nekim drugim“ podrugljivo je izjavio Vučić. Njegov ministar kaže “duhovito“: “Svatko je kovač svoje sreće“. Oboje su u pravu. Hrvati i njihov kmetsko-poltronski mentalitet opet je po tko zna koji put neakademski rečeno ”popušio”. Pobijedio je vječni mit o našem “vječnom prijatelju“ Njemačkoj. Mit o “našoj“ Angeli koja se u Parizu odnosila prema nama kao prema domorodcima podijelivši nam par ogledalaca, lažnih bisera i flaša “vatrene vode“. Po srpskim medijima (ako im se može vjerovati) draga Angela se obratila ministru Kovaču “Znači 19. VII. potpisat ćete Srbiji za otvaranje 23. poglavlja u njenim pristupnim pregovorima?“. Kako je Kovač “mučao“, draga Angela je doslovno ponovila još jednom isto pitanjce. Nakon toga naš je inoministar hrabro kimnuo glavom. Prisjetite se samo kako su se Slovenci ponašali prema nama u identičnoj situaciji. Čak su namjeravali organizirati referendum s pitanjem ”smije li Hrvatska ući u NATO?” Tek kad ih je mrko pogledao “veliki brat“ preko velike bare od te morske ideje su odustali. Srbi su, za razliku od Hrvata, uvijek imali “diplomatska muda“. Kao npr.: Šešelj prije oslobađajuće presude. Haaško tužiteljstvo energično je zahtjevalo da se vojvoda Voja u roku ”odmah” pojavi u Haaškom pritvoru. Srbi su se samo “cepali od smeha“. Časopis ”Blic” poslao je poruku glavnom Haaškom tužitelju: “Ej, bre Stavro, kud si navro.“ Kad je general Markač, izvan nametnutih mu ograničenja, otišao u lov na veprove, pa čim su hrvatski “antife“ to dojavile u Haag, general je u roku od 24 sata bio u Scheveningenu haaškom Alkatrazu. Sad je hrvatskim ovcama plasirano veliko dostignuće RH diplomacije da će “Srbija bez pogovorno surađivati s Haaškim sudom”. Tko je tu lud? Pa nije naš MVEP faktor koji će prisiliti Srbe na suradnju. Ukratko, u Parizu je bio još jedan potpuni fijasko Hrvatske.

U HDZ-u stanje kao da ga još uvijek vode Sanader i Jaca. No, nije ipak sve tako crno. U isto vrijeme kad smo od Portugala i Angele Merkel ispali u produžecima, Hrvatska je postigla jedan hvale vrijedan uspjeh. Počela je podjela nekretnina bivše Jugoslavije svim državama sljednicama. Zadivljuje brzina kojom se to dogodilo. Nije prošlo ni 26 godina, a zgrade veleposlanstava u Tunisu, Keniji, Madagaskaru i Alžiru su sad naše. Uvjetno rečeno. Naime, te nekretnine u jednakim dijelovima dijele Hrvatska i BiH. Kako ne bismo ostali bez ičega, s obzirom da u MVP rade đaci i kadrovi Mate Granića, pomoći će nam novi veleposlanik RH u Washingtonu – Ivo Banac. Dragi Ivo je ujedno i počasni građanin Sarajeva što mu je zaslužena nagrada za kontinuiran doprinos podrške Bošnjacima u njihovoj ezoteričnoj namjeri čišćenja Hrvata u Sarajevu pa i u čitavoj BiH. Sad je malo jasnije zašto smo samo ispred Bugara. Predzadnji.

Šezdesetih godina zbio se čuveni sastanak u Beču između predsjednika USA John F. Kennedya i prvog čovjeka SSSR-a Nikite Hrušćova. Sovjetska HINA tj. TASS javio je zgodnu vijest zadovoljnim trudbenicima. Javlja dakle TASS da je održana utrka između našeg Predsjednika prezidijuma SSSR-a tavarišća Nikite Hrušćova i američkog predsjednika John. F. Kennedya na 50 metara. Naš predsjednik tavarišć Nikita tom je prilikom osvojio odlično drugo mjesto dok je Kennedy ušao u cilj kao predzadnji. Pouka iz toga glasi: ni predzadnje mjesto nije tako loše…

17. srpnja o.g., očekuju se dramatični izbori u, kako mu i ime kaže, demokratskom HDZ-u. Antife rokću u svojim medijima. Jedan član, jedan glas i jedan kandidat. Mogu oni siktati do mile volje, ali jedna stvar stoji uspravno i čvrsto. Kao kosi toranj u Pisi. HDZ je najliberalnija i najdemokratičnija stranka u Europi. Pa i šire. Zašto? Zato jer je to jedina stranka gdje čelnog čovjeka stranke biraju i promoviraju ljevičari i tzv. antifašisti koji tu stranku ne mogu, najblaže rečeno, ni smisliti. Jelena Lovrić je za Plenkija. Više dušom nego tijelom. Hoće li Plenki biti dobar ili loš kod Jele ovisi samo o jednom uvjetu: kad će i kako brzo dati ”šimecki” Hasanbegoviću iz HDZ-a. Što brže to bolje. Slavenka Drakulić je uvjerena da će bit bolji i od dragog Ive. Sanader je za ulaz ulizivački poklonio Slobodnu Dalmaciju, a Plenković bi morao izručiti Hasanbegovića i Brkića. Dobra je vijest za demokrate u HDZ-u što je navodno Milanović u zadnji čas odustao od kandidature za predsjednika HDZ-a. Uz plebiscitarnu podršku medijske lijeve falange Zoki bi sigurno također imao bi solidne izglede.

Dok ljevičari određuju kakvog predsjednika treba HDZ dotle se HDZ ponaša posve iracionalno. Nikako se ne mogu domisliti trebaju li više kandidata ili samo jednog; trebaju li se rastati s MOSTOM ili samo razići. Nakon što su na kup stavili sve svoje najmudrije glave odlučili su se ipak za demokratski pristup koju su tako cijenili i poznati ”demokratski” velikani poput Tita, Staljina, Mao Ce Tunga, Pol Pota, Castra i sličnih likova. Odlučili su da je najdemokratskije provesti izbor po načelu ”jedan glas, jedan kandidat”. Nakon Karamarka, evo nam jednoglasnog Plenkija. Još jedna demokratska prijevara tako tipična za Tuđmanove nasljednike. Umni akademici i politički gurui u HDZ-u na čelu s Vasom su odmah skužili kako bi više kandidata moglo dovesti u pitanje jedinstvo Stranke. Taj razlog nije čak ni vrijedan bilo kakve polemike ili kontra argumentacije. Takvu glupost nitko ne može ni braniti ni obraniti osim, naravno HDZ-ovskih ulizica budućem predsjedniku Stranke. Po mojoj procjeni dolazi vrijeme identično vremenu nakon smrti dr. Franje Tuđmana. Usput rečeno, Tuđman je bio jedini čovjek koji je imao i demokratsko i političko pravo da bude na unutarstranačkim izborima jedini kandidat. On je jedini imao hrabrosti, mada okružen petom kolonom i žilavom UDBO-m, krenuti u rat i pobijediti unatoč svim pokušajima međunarodne zajednice da to spriječi. Međutim, Tuđman je bio nezamislivo veći demokrat od svih današnjih političkih činovnika u HDZ-u jer je na sve izbore izlazio s protukandidatima. Prva dva izborna sabora HDZ-a nakon Tuđmana prošla su krađi, prijevarama, s Borbošima i iznjedrili su nam dragog Ivu i koji je i danas u srcima svih istinskih demokrata tipa Jelene Lovrić, Slavenke Drakulić, Dunje Vejzović, Nede Raukar, Mirjane Mirt, ali i Šeksa i Karamarka. Nakon Sanadera došla je Jadranka, danas žestoka liberalka, koja se ne skida sa twittera i koja svoje greške nikako ne može oprostiti drugima. Recimo Kolindi. Jadranka je bila poklon dragog Ive HDZ-u. Aklamacijom su joj HDZ-ovci u Areni poklonili vodstvo stranke i Vlade. I to je bila čista, ”direktna” demokracija koja je završila gromkim glasom zagorskog muža Jarnjaka “ Jel’ morti tko protiv?“ Carska demokracija u starom Rimu poznavala je to naivno pitanje. Onaj tko bi se oglasio, neoprezno vjerujući u demokraciju, dobio bi ”one way ticket” ravno u arenu među gladne lavove. Međutim, to nije nikada bio slučaj u Zagrebu. Tako je Jaca izabrana jednoglasno jednim glasom – Ive Sanadera. Nakon Jace, za koju sve više ljudi vjeruje da i nije bila tako loša, zapravo više poštena nego dobra, desio se izuzetan eksces barem što se HDZ-a tiče. U areni su se našli Tomislav Karamarko i dr. prof. Kujundžić. Po starom HDZ-ovom običaju pobjednik se znao davno prije nego je izborni sabor završio. HDZ-ov mainstream samo je tražio formu da naivnog profesora uvjeri kako je izgubio na bodove u trećoj rundi i to podijeljenom odlukom sudaca. Kako je prošao zadnji izbor, svi znamo – jedan član, jedan glas, jedan kandidat. Svi koji su do jučer čvrsto stajali uz Karamarka i klali se kako podržavaju svaku odluku svog predsjednika Stranke, sad su isto tako čvrsto protiv njega. I po istom demokratskom modelu, tako popularnom u Sjevernoj Koreji, sada opet biraju novog predsjednik koji je već plebiscitarno izabran od ljevice tako i od stranačkih struktura u HDZ-u. Zar onda ne bi bilo praktičnije, ekonomičnije, poštenije i iskrenije da se Plenki izabere također aklamacijom u zagrebačkoj Areni? To bi novom sve prihvaćenom predsjedniku HDZ-a omogućilo da, bez nepotrebnih otezanja zbog izbornog sabora, odmah zahvali Brkiću i Hasanbegoviću te tako ojača svoje pozicije u javnosti, napose kod Jelene Lovrić, Roberta Bajrušija, Branimira Pofuka, Slavice Lukić, Vesne Teršelič, Sanje Sanravke (ili tako nekako), Nede Raukar, Vedrana Miklote, Frljića i Hladnog piva, Patricije Kiš, Ante Tomića, Miljenka Jergovića, Jurice Pavičića, Velimira Viskovića, srpskog ministra rada Ace Vulina, Ace Stankovića, Borisa Dežulovića, Viktora Ivančića, Milorada Pupovca i, naravno, kod naših dragih gledatelja Žikine dinastije. Nekako mi se čini da je zapravo sve isto kao i kad je na čelo HDZ-a došao dragi Ivo. Tužno i bolno je to kako se u HDZ-u, nakon Tuđmana, povijest stalno ponavlja. Izgleda da će tako i ostati sve dok za HDZ bude vrijedilo proročanstvo Theodora Roosevelta koji je jednom rekao: “Sve što se događa u našim životima i politici već je u negdje ranije odlučeno“. Naime, molio bih da ne budete naivni i promislite kako baš nitko HDZ-u ne zna što je to prava demokracija i demokratski izbori.

Još je Socrates rekao: “Nije teško znati kako se nešto radi. Teško je samo to raditi“.

Fašisti opet digli glavu. U mjestu Bilice, na domak Šibenika, proslavljen je dan državnosti. Na obali Prokljanskog jezera otvoren je gat za vez oko 60 brodova. Gat je dobio ime po dr. Mili Budaku, hrvatskom književniku koji je 1946.g., po kratkom postupku, osuđen na smrt strijeljanjem i tako je postao pravomoćno osuđen ratni zločinac. Barem tako misli Velimir Visković i milijun gledatelja Žikine dinastije. Budakov krimen je isti kao i bl. Stepinca. I on je bio pravomoćno osuđeni ratni zločinac. Obojica su prošli gore od Pavelića koji nikada nije osuđen. Čudno, čak ni u odsutnosti. Pavelić je umro u krevetu kao i Tito. No, vratimo se Budaku. Po općem uvjerenju Budak je bio vrhunski književnik. Visković zamjera Budaku, između ostalog, što je bio veleposlanik NDH u Berlinu i tamo se morao nakloniti Hitleru. To je stvarno bio užasan ”zločin”. Imala je i Velimirova Juga još jednog ambasadora u Njemačkoj koji se također morao nakloniti Hitleru. Bio je to nobelovac Ivo Andrić koji se rodio u Travniku kao literarni dvospolac. Kao Hrvat u mladosti, a kao Srbin u starosti. Što mu je na kraju i donijelo Nobela za književnost. On ipak nije bio streljan 1946.g. bez obzira što nije štitio Krležu od ustaša i što nije spašavao Židove. Budak je sve to radio (o čemu postoji dokumentacija u samom kaznenom spisu u kojem je donesena presuda Budaku), ali mu ništa nije pomoglo.. Kako je napisao Krleža: ”Ni med’ cvetjem ni pravice…“

Albert Einstein je napisao: “Um je poput padobrana. Funkcionira samo kad je otvoren.“

Autor: Zvonimir Hodak

ZADNJE VIJESTI