Srdjan Ilic/PIXSELL

Vučić želi biti povjerenik za Hrvatsku: trebali bismo zakone donositi prema onome što je Srbiji prihvatljivo?!

Autor: Željko Sakić

Koncem 2017.g. Hrvatska, koja je članica EU i NATO te je dobila rat protiv Srbije, nalazi se u potpuno podređenom položaju, u odnosu na navedenu državu, koja nije članica niti jedne od spomenutih asocijacija.  

Od 2000.g. pa do danas, Hrvatska nikada nije imala jasnu strategiju odnosa prema Srbiji, iako je bilo jasno, kako ništa od onoga za što su naši političari tvrdili, da, „svi znaju istinu o Domovinskom ratu“, naprosto, nije točno.

Zanemarujući, ili vrlo malo ulažući u naše viđenje veliksrpske agresije, političke elite dovele su nas u poziciju, da nam tu istinu osporavaju velikosrbi koji su nas napali, pa čak nastoje i odrediti granicu do koje ćemo je tumačiti.

Ovakva situacija, omogućena je brojnim neojugoslavenskim medijima i razgranatom mrežom tzv. nevladinih udruga, koje se svakodnevno bave kriminalizacijom Domovinskog rata i nametanjem kolektivne krivnje hrvatskom narodu te nakon bezbroj puta, ponovljenih laži, o fašizaciji, ovdašnjeg društva.

Dakako, tzv. NGO plaćaju se iz državnog proračuna pa tako država sama financira antidržavnu propagandu.

Zamislite koliko je hrvatsko društvo pod „udarom“ desnih političkih snaga, kada u Saboru nema niti jedne stranke, koja bi se mogla nazvati desnom.

Želim pojasniti, kako, blok Esih, Hasanbegović, Glasnović, ne smatram nikakvom „desnicom“, nego najnormalnijom suverenističkom opcijom, desnog centra, koji je u posljednje vrijeme nestao s hrvatske političke scene.

Ekstremnom desnicom, nazivaju ih sljedbenici jugoslavenske ideologije, poput novinara Aleksandra Stankovića, koji u svojoj emisiji na Hrvatskoj televiziji, nije u stanju izgovoriti, da mu je od maršala Tita, važnija Republika Hrvatska, ili njegovog svjetonazorskog istomišljenika, lokalnog novinara, Ernesta Marinkovića, koji na Kanalu Ri, izjavljuje; „Zadnjih dana po Hrvatskoj se vozi utrka Tour de Leopold, lešinu furaju od grada do grada i izlažu je u nekakvom staklu, a predsjednica ga je pokušala pomilkiti ali nije mogla dalje od stakla…“, te nastavlja, „zbog svega ovoga što pričamo nije teško zaključiti kako je Hrvatska danas jedna vrlo nazadnjačka država“, dok njegov gost Margetić dodaje, „ne nazadnjačka, nego neoustaška.“

Sličnih teza drže se u Beogradu, vrlo često prema poznatim tvrdnjama Dobrice Ćosića: „Mi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utješimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bijedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno.”

Zašto se srbijanski predsjednik bavi hrvatskim zakonodavstvom?

Kaže Aleksandar Vučić komentirajući prijedlog novog Zakona o hrvatskim braniteljima: „To je za nas neprihvatljivo.“

Jedino što je neprihvatljivo činjenica je, da se Vučić bavi tim Zakonom, ne samo zbog toga što Srbija provodi Zakon o univerzalnoj jurisdikciji, kojom je sebi uzela za pravo suditi hrvatskim braniteljima za  tzv. „slučajeve“, koji su se dogodili na području Hrvatske, dakle, druge suverene države, nego i zato jer u Zakonu ispravno piše, „da je agresiju na Hrvatsku; »izvršila Srbija, Crna Gora, JNA i paravojne postrojbe iz BiH uz pomoć velikog broja pripadnika srpske nacionalne manjine u RH.“

Valja napomenuti da je hrvatski pokušaj blokade pristupnih pregovora Srbije, zbog spomenutog Zakona, odbacila EK, a na pritisak Njemačke, blokada je uklonjena, što je Vučiću u Parizu, priopćila Angela Merkel.

Nadmašio Miloševića

U nastavku izjave, Vučić je rekao da je prijedlog toga zakona za Srbiju neprihvatljiv pa će se onda u Srbiji donijeti još 500 zakona o tome šta je napravljeno Srbima u Jasenovcu ili Oluji.

Dakle, Hrvatska bi zakone trebala donositi prema onome što je Srbiji prihvatljivo?! Spominjanje Jasenovca i Oluje, nalazi na tragu službene srbijanske politike koja se već dugo i sustavno provodi. To je politika prozivanja Hrvatske kao sljednice NDH, pa onda i davanja „prava“ Srbima za oružanu pobunu 1991.g. Zapravo, koristi se teza da je svaka nezavisna hrvatska država, ustaška država. Tako sotoniziraju Hrvate i Hrvatsku.

Aleksandar Vučić je, 1995.g, s dvadeset i pet godina bio glavni tajnik četničke SRS-e. Iste godine u ožujku posjetio je tada okupiranu Glinu gdje je tadašnju hrvatsku vlast nazvao ustaškom i pod zločinačkim režimom Franje Tuđmana.

Od tada Vučić, nije u biti, promijenio svoj odnos prema Hrvatskoj. Dapače, velikosrpski politički projekt prožeo je najveći dio srbijanskog društva, a rehabilitirano četništvo  predstavlja stalnu sigurnosnu ugrozu za RH, koliko god se ovdje, neshvatljivo šutjelo, o tome.

Presuda Vasiljkoviću, novi povod za napad na Hrvatsku

Vasiljković je u utorak u Splitu osuđen prvostupanjskom presudom na 15 godina zatvora zbog ratnih zločina nad civilima i ratnim zarobljenicima u Hrvatskoj. U pritvoru se nalazi već 12 godina, tako da bi prema ovoj presudi, s obzirom da je odslužio 2/3 kazne, vrlo brzo mogao izaći na slobodu. Praktično je Vasiljković, odlukom suda, oslobođen!

No, u Beogradu su se pobrinuli, plasirati svoju istinu o ratu u Hrvatskoj, bez obzira na činjenice, prema, spomenutom naputku Dobrice Ćosića.

Koliko laži u nekoliko rečenica!

„Presuđeno je svim Srbima koji su početkom ’90-ih godina stali u obranu svojih kolektivnih prava i svoje države«, ocijenio je Đurić, jedan od najbližih stranačkih, Vučićevih suradnika. Istaknuo je i kako je Vasiljković očito osuđen kao »simbol otpora stvaranju države u kojoj srpski narod, njegova kultura i vjera nisu bili poželjni«.

A njihova kolektivna „prava“, prema tumačenju iz Beograda bila su; tzv.RSK te rušenje hrvatskog vodstva i uspostava kvislinške vlasti (s čime, ne bi bilo problema, dapače, tražila bi se stolica više) Primjerice, kako je napisao Miroslav Lazanski: „Jelena Lovrić me ozbiljno zaskoči: ’Kada će već jednom ta tvoja JNA da izvrši taj puč…’“.

‘Srbija nema teritorijalnih pretenzija, ne predstavljamo opasnost za Hrvatsku’

U gore navedeno ne vjeruje ni sam Vučić.

Čim su iz Ureda predsjednice RH, poručili kako je ‘Službeni posjet predsjednika Republike Srbije planiran je za mjesec studeni ove godine’, odmah se pojavio Vučićev, veliki Ghandijevski intervjuu, Večernjem listu.

„Ja inzistiram na regionalnoj ekonomskoj zoni. To je moja životna želja jer sam uvjeren da je to budućnost ove regije, ustvrdio je Vučić, i posebno istaknuo: ‘Srbija nema teritorijalnih pretenzija, ne predstavljamo opasnost za Hrvatsku’.

Ne razumijem u kakvoj bi zajedničkoj regiji mogli biti Hrvatska i Srbija. Šest zemalja zapadnog Balkana gdje je hegemon Srbija, već su zajednički nastupile, protiv Hrvatske, u slučaju Tolušićevog pravilnika o uvozu voća i povrća. Stoga, svaki regionalni pristup predstavlja opasnost za Hrvatsku, dok teritorijalne pretenzije, prema Hrvatskoj, ostaju, kao dio integralnog velikosrpskog projekta, koji provodi upravo Vučić.

Ipak ništa bez Pupovca

Saborski zastupnik i predsjednik Srpskog narodnog vijeća, Milorad Pupovac u Banjoj Luci, na sastanku s Dodikom, razgovarao je o obnovi nekoliko spomenika na teritoriju Hrvatske koji trebaju svjedočiti o stradanju Srba, a dali su i potporu izradi deklaracije o pravima i zaštiti Srba u regiji.

Ocijenio je kako sadašnja vlast u Hrvatskoj treba spriječiti jačanje ekstremizma i nastojanja da se rehabilitira ustaštvo.

“Nije lako biti Srbin u Hrvatskoj u takvim okolnostima ali činimo sve da se te okolnosti promijene”, kazao je Pupovac. Ustaštvo se, tvrdi Pupovac, 25 godina taložilo u Hrvatskoj.

Ne treba biti previše oštrouman, kako bi se zaključilo da srbijanska politika pažljivo koordinira i usmjerava djelovanje svoje vanjske politike i Srba koji žive izvan Srbije.      U tome najvažniju ulogu sigurno ima Milorad Pupovac, koji nakon svake reakcije iz Beograda, šalje poruke o ugroženosti Srba u Hrvatskoj.

Službena hrvatska politika i nadalje na ovakve provokacije reagira bojažljivo i bez ikakve strategije.

Autor: Željko Sakić