Dino Stanin/PIXSELL

Suprotnost ljubavi nije mržnja, nego ravnodušnost

Autor: Vlč. Vladimir Trkmić

Da bismo shvatili bit kršćanske ljubavi, dužni smo posegnuti za Novim zavjetom. Tu nam Bog preko Isusa i života prvih kršćanskih zajednica otvara mogućnost da uđemo u srž jedne od tri stožerne kreposti. A krepost je u kršćanskom poimanju životne stvarnosti  vrlina. Nadam se da želimo posjedovati tu vrlinu u svom vjerničkom životu. I to ne kao nešto površno, nego  kao duboko duhovno opredjeljenje. Nešto najljepše što u Novom zavjetu na tu temu možemo naći jest hvalospjev ljubavi koji govori o izvrsnosti čovjeka: „Kad bih sve jezike ljudske govorio, i anđeoske, a ljubavi ne bih imao, bio bih mjed što ječi ili cimbal što zveči. Kad bih imao dar prorokovanja i znao sva otajstva i sve spoznaje; a ljubavi ne bih imao – ništa sam! I kad bih razdao sav svoj imutak i kad bih predao tijelo svoje da se sažeže, a ljubavi ne bih imao – ništa mi ne bi koristilo. Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se, nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo, ne raduje se nepravdi, a raduje se istini, sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. Ljubav nikad ne prestaje…1Korin. 1,1-8. Predivno opisana ljubav kao kršćanska vrednota.

Stvarno sam ništa, ako nemam velikodušnu, dobrostivu, poniznu ljubav, koja ne pamti zlo, koja se ne raduje nepravdi, koja sve pokriva, koja se svemu nada i sve podnosi. Jesmo li svjesni duboke duhovne srži ljubavi? Nju kao takvu možemo podijeliti i razmatrati nad njom pod različitim vidnim kutom. 1. Kao „ljubav Božju prema nama“: Mi pak moramo zauvijek zahvaljivati Bogu za vas, braćo od Gospodina ljubljene, što vas je od početka odabrao za spasenje, posvećenjem u Duhu i vjerom u istinu.“ 2 Sol.2,13. Mi smo posvećeni od početka, od krštenja Duhom Svetim i preko drugih sakramenata. Dobili smo dar ljubavi za kojeg trebamo zahvaljivati. Biti radosni što nas Bog zove ljubljenima. 2. Drugi vid shvaćanja ljubavi je „ljubav naša prema Bogu“ satkana u zapovijedi, ali još više od toga u neprekidnom poticaju. Na pitanje koja je zapovijed prva od sviju, Isus je odgovorio: „Prva je: Slušaj, Izraele! Gospodin Bog naš Gospodin je jedini. Zato ljubi Gospodina Boga svojega, iz sve duše svoje, iz svega uma svoga, i iz sve snage svoje !“

„Druga je: Ljubi bližnjega kao sebe samoga. Nema drugih zapovijedi veće od tih.“ Mk. 12, 29-33. 3. Potom svakako slijedi „ljubav Kristova prema nama“: „ Ovo je zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio! Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život položi za svoje prijatelje.“ Iv.15,12-13. Što to znači? To znači da smo dužni danomice u našim obiteljima, župama, na radnome mjestu, na ulici, svim ljudima s kojima se susrećemo na životnome putu pomagati. Ljubav Kristova prema nama nije ograničena nikakvim obiteljskim i drugim granicama. Tako ni mi ne smijemo krepost ljubavi staviti u neke nama namišljene okvire. Ljubav je ta koja se polaže, daje iz dana u dan. 4. Kakva treba biti „ljubav naša prema Isusu Kristu?“ Treba biti čvrsta i postojana, jer po  našoj ljubavi prema Isusu on može opraštati grijehe i činiti čuda nad nama i s nama: „Stoga kažem ti, oprošteni su joj grijesi mnogi, jer ljubljaše mnogo. Komu se malo oprašta malo ljubi.“ Lk. 7,47.  5. Kako Isus gleda na našu “ ljubav prema bližnjemu?“

Gleda pod vidom izvršavanja zapovijedi: „Nikomu ništa ne dugujte, osim da jedni druge ljubite. Jer, tko drugoga ljubi, ispunio je zakon. Uistinu: Ne čini preljuba! Ne ubij! Ne ukradi! Ne poželi ! I ima li koja druga zapovijed, sažeta je u ovoj riječi: Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga. Ljubav bližnjemu zla ne čini. Punina, dakle zakona jest ljubav.“ Rim. 13,8-10. Nanosiš li ti nekome zlo? Činiš li preljub? Kradeš li, ili potkradaš svoje radnike kao poslodavac? Činiš li bilo kakvo zlo ljudima? Sve su to pitanja za svako vrijeme tvog života. To su poticaji Isusovi, da se kloniš zla. 6. „Ljubav treba shvaćati kao dobrotu i opomenu“ Gospodin naš Isus Krist opominje i proširuje krepost ljubavi do najvećih širina i dubina. Zato kaže: Čuli ste da je rečeno: Ljubi svoga bližnjega, a mrzi neprijatelja. A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone da budete sinovi svoga Oca koji je na nebesima, jer on daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima. Jer ako ljubite one koji vas ljube, kakva li vam plaća? Zar to isto ne čine i carinici? I ako pozdravljate samo braću, što osobito činite? Zar to isto ne čine pogani? Mt. 5,43-47. Što je suprotnost ljubavi? Suprotnost nije mržnja, nego ravnodušnost (baš me briga). Što je to ravnodušnost ili indiferentizam?  Ona dolazi od latinske riječi indiferens, a znači biti neodređen, ravnodušan. Prema kome ili čemu? Prema Crkvi i njezinim oblicima života, prema pravom obliku praktičnog vjerničkog života. To označava ponašanje čovjeka, kao da ne pripada niti jednoj vjerničkoj zajednici. Vjera ga se previše ne dotiče u dubini duše i savjesti. Takav čovjek napušta prakticiranje vjere, udaljuje se od Crkve, od sakramentalnog načina života. Rijetko ide u crkvu, ne ispovijeda se, ne djeluje karitativno. Rijetko se ili nikako ne moli. Slabo vjeruje u moć molitve.

Ravnodušnost je veliki grijeh. Vraćao sam se jedno prijepodne iz Vinogradske bolnice i došao na tramvajsko stajalište sa željom da dođem na Trg bana J. Jelačića. Padala je kiša. Stao sam pod krov stajališta. Na klupi je sjedio čovjek srednjih godina,  svirao je na harmonici sjedeći na klupi. Svirao je duhovnu šansonu. Bilo nas je veći broj ljudi koji smo čekali tramvaj. Gospodin je završio sa sviranjem i vrlo glasno izrekao rečenicu: „Tri sata sviram za pedeset lipa.“ Pogledam na sat. Bilo je deset sati. On ponovo progovori: „Ljudi dajte mi bar nešto novaca da djetetu kupim klipić“ Dao sam mu novčanicu, a on je ustao i kliknuo: „Imam za klipić!“ Šutio sam. Nakon toga dođoše još tri gospođe i dadoše mu kovanice. On se zahvalio i nastavio svirati. Svirao je tri sata za pedeset lipa, u gradu gdje ima puno katolika. Gledao je note na stalku i svirao. Kraj njega su tri sata prolazili katolici i oni koji to nisu. Ni jedni, ni drugi nisu imali empatije prema njemu. Bili su ravnodušni. Što to govori? Govori da smo siromašni. Da u gradu Zagrebu ima ljudi koji nemaju ni za klipić od 3. kune. Ali i govori da se u nas uvukla ravnodušnost. Ne vjerujem da kroz tri sata njegove svirke na tramvajskom stajalištu, vrlo frekventnom mjestu nije prošlo puno katolika koji su mu mogli dati barem tri kune. Oguglali smo na siromaštvo, tu, kraj nas. Ulični svirač je po Isusovom nauku naš bližnji. Jesmo li toga svjesni? Netko će reći: „pop ima novaca“ pa neka dijeli. Smatram da  sam dužan učiniti dobro djelo kao vjernik.

Kakvo mišljenje ima taj siromašni građanin o Zagrepčanima, a konačno o katolicima? Gdje je kraj našoj ravnodušnosti. Jesmo li katolici samo po krsnom listu, ili smo katolici po dubokom suosjećanju sa svakim patnikom? Kakvo je konačno to hrvatsko društvo? Dok razmišljam nižu mi se pitanja za pitanjem. Veliki je broj onih koji imaju, a još strahovito veći broj onih koji nemaju ništa. Ni za klipić. Što se dogodilo Hrvatima? Zar su nas liberalni mediji toliko zatupili da mislimo samo na sebe? Što je uzrok da se izgubilo suosjećanje sa siromašnim građanima „Lijepe naše domovine.“ U svakoj ulici netko stoji i prosi. To je zaista sramota za cijelo društvo. I za sve nas koji se smatramo katolicima. Za sve političke stranke koje su nas vodile i vode. Takvu Hrvatsku nismo očekivali. Dogodila se, „nije slučajno“. Bog je bio i bit će uz nas, uz našu patničku Hrvatsku koja je brojna po materijalnom siromaštvu, a možda još više po duhovnom siromaštvu. Vratimo Hrvatsku kršćanskim korijenima.  Činjenjem dobra bližnjemu na sebe zazivamo Božji blagoslov, a nečinjenjem dozivamo prokletstvo.Hrvatska je bila i može ostati katolička zemlja. “Ljubav je velikodušna, dobrostiva, svemu se nada, sve podnosi, sve pokriva, svemu se nada. Ljubav nikada ne prestaje.“

Autor: Vlč. Vladimir Trkmić