Sotona u akciji!

Autor: Vladimir Trkmić

Razne napasti  odgađanja nas odvlače od sukoba sa Sotoninim djelovanjem koje stalno nešto odgađa. Tako je i sa dokumentima i smjernicama koncila

Jedna od mojih prošlih objavljenih kolumni bila je „Postoje li anđeli i koliki ih je broj?“ Ako sam pisao o anđelima, red je da si postavim pitanje postoji li sotona, đavao i njegova djela? Ako idemo analizirati Novi Zavjet, sigurno ćemo doći do zaključka da on postoji. Riječ Božja Starog i Novog Zavjeta je Bogoduha kako bi rekao vrstan bibličar sada pokojni fra Bonaventura Duda. Ona je nadahnuta Božjim duhom te je stoga neprolazna, vječna istina o Bogu i čovjeku. Zato nije samo riječ ljudska, nego i riječ Božja po kojoj nam Bog objavljuje vječne istine koje imaju trajnu vrijednost kao inspiracija za naš zemaljski život. Postoji li zlo? Sigurno postoji! Postoji li đavao i njegova djela po kojima iskušava čovjeka? Postoji! Sotona je trajno u akciji! Novozavjetni temelji za tu sigurnost nalaze se u napastovanju kojim je đavao iskušavao Isusa u pustinjskoj duhovnoj i molitvenoj samoći. Sotona je pokušao djelovati na Isusa preko ljudi, preko svetoga Petra apostola kojemu je Isus jednom zgodom rekao: „Odlazi od mene Sotono, jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko.“ Nazvati čovjeka Sotonom, đavlom; i to još svoga učenika vrlo je hrabra i rekli bismo „oštra“ gesta i izjava Isusa Krista. Kada bi danas neki svećenik rekao nekome od svoji vjernika: „Odlazi od mene Sotono….,“ svi bi bili zgroženi tom izjavom i ne bi mogli vjerovati da tako nešto može reči Bogu posvećena osoba. Kušnja kojom je Isus bio kušan u pustinji od strane đavla bila je na razini izazova i provokacije: moći, vlasti, ugleda i bogatstva. Po prihvaćanju tih sotoninih ponuda Isus bi postao „zvijezda“ u današnjem smislu riječi. No, Isus je sve te đavolske  ponude hrabro odbacio. Neki bi u ovo naše vrijeme rekli, to je bilo prije više od dvije tisuće godina. Danas smo prevladali takve đavolske ponude i ne bojimo se đavla i zle sile anđeoskih demona u akciji. „Ti si staromodan, vjeruješ u gluposti; “rekli bi drugi. „Što ti je, ti si sigurno „prolupao“ kada vjeruješ da je Sotona i danas aktivan? “

Postoji jedna stara legenda „Kako upropastiti ljude? “ Prema toj legendi trojica mladih đavola dođoše na zemlju da u praktičnom radu dovrše svoje naukovanje. U razgovoru sa Sotonom, najvišim đavlom, iznesoše svoje planove o tome kako zavesti i upropastiti ljude.. Prvi naučnik reče:“Ja ću ljude uvjeravati da nema Boga.“ Sotona odgovori: Time nećeš baš mnoge pridobiti za nas. Jer većina ljudi barem sluti da postoji Bog. U svom srcu imaju sklonost da vjeruju u Boga. Tu im sklonost nećeš lako išćupati iz srca. „ Drugi naučnik reče: „Ja ću ljudima govoriti da nema pakla i da se ne moraju bojati kazne zbog svojih grijeha.“ Sotona odgovori: „ Jedva da ćeš na taj način koga zavesti. Mudri ljudi već odavno znaju da pakao postoji i da će svako zlo biti primjereno kažnjeno.“ Treći naučnik reče: „ Ja ću ljude nagovarati da sve odgađaju, govorit ću im da nema ništa što bi se moralo učiniti ovdje i sada.“ „ Idi na posao, reče Sotona, „ ti ćeš uspjeti. Tisuće ćeš prevariti i privesti u naše šake.“ Odlična je to legenda koja pokazuje Sotoninu aktivnost uvijek i danas među onima koji su katolici, vjernici. Savjest kaže, živi sakramentalno, a đavao kaže imaš za to još vremena, mlad si. Savjest kaže ispovijedi se, a đavao kaže: čekaj imaš vremena, nisi nikoga ubio i nikome zlo učinio, bez grijeha si.

Savjest govori: idi na hodočašće u Marijansko svetište za Veliku Gospu, a đavao kaže: kud ćeš ići po toj vrućini, ostani doma i odmaraj se. Savjest kaže ne ukradi, a Sotona kaže: pa svi kradu u ovoj državi, pa i ti kradi. Nutarnji glas Božji kaže: imaš uspješno poduzeće i vrlo dobre radnike, a đavao kaže: ne daj im veću plaću od prosjećne plače, zašto da budeš drugačiji i tobože bolji od drugih da ih pravedno nagradiš. Napast za napašću, i ti ih sve prihvaćaš pod geslom: „Tako se danas živi u Hrvatskoj! “ Nije li to djelo Sotone? Savjest kaže ne živi u nevjenčanoj zajednici, a đavao šapće: pa tako ti žive mnogi i što im nedostaje?“ U skladnom si braku, pozvan si živjeti vjernost u dobru i u zlu. A đavao ti šapće: „nevjera ti nije grijeh, to je samo trenutak slabosti.“Duh Sveti te nadhnjuje i kaže preko tvoje savjesti: otac ti je teško bolestan, boluje od raka, pozovi svećenika za ispovijed i bolesničko pomazanje, a đavao ti šapće imaš još vremena, uplašiti ćeš oca tim činom kojim će pomisliti da mu želiš smrt. I dodaje živi intenzivno, život je kratak, „uzmi sve što ti život pruža, danas si cvijet a sutra uvela ruža.“ Sve te i slične prihvaćene napasti vode u kratkom vremenu prema vrlo kratkoj osobnoj sreći, a na duže vrijeme u osobnu i obiteljsku propast. Sotona je doista aktivan! Uvijek ti šapće da odgodiš biti dobar i pravedan čovjek koji ljubi. Imaš za to vremena. Tako stalno nešto čekamo! Čekamo da drugi počnu činiti dobro, mijenjati se, a onda ću ja biti na potezu. A  A. Scchweitzer kaže „ Tko hoće činiti dobro neka ne očekuje da mu drugi pripreme put.“ Pitamo se može li se danas biti kršćaninom? Može! Mijenjaj se, postani bolji čovjek. Ne obaziri se na okolinu koja podcjenjuje duhovnost, molitvu, sakramentalni život, pravednost, poštenje, istinu. Ti znaš tko je za tebe: Put, Istina i Život. Suobličuj se i oblikuj svoj život prema Isusovom životu, životu Blažene Djevice Marije i svetaca Crkve. Oni nisu nikada ništa odgađali. Za njih je sada bio trenutak za život po vjerskim načelima i moralu Crkve.

Padre Pio ili Majka Tereza nisu rekli ima vremena, odgodimo duhovno i materijalno pomagati siromašnima. Majka Tereza je izašla na ulice Kalkute i u svakom siromašnom patniku, svakom bolesnom čovjeku gledala Isusa. Kada ju je neka engleska novinarka upitala: „Majko Tereza, kako promijeniti ovaj svijet?“ Ona je odgovorila: „Počnimo danas, prvo ja, pa vi i onda drugi ljudi mijenjati svijet.“ Mi nažalost očekujemo da će netko drugi povući poteze i promijeniti  tegobno okruženje u kojem živimo. To je apsurd, besmislica! Očekivati da će zakoni promijeniti čovjeka i sve ljude. Pogrešno! Isus je rekao: „ Izvaditi ću iz vas srce od kamena, i dati vam srce od mesa.“ Što to drugo znači nego li da valja živjeti po zapovijedima, među kojima je najveća ljubav. Imamo li ljubavi za svakog čovjeka? Žive li u našem vremenu ljudi koji su duhom i tijelom slični Samaritancu, Veroniki, Šimunu Cirencu, biskupu Josipu Langu, svetom Franji, blaženom Ivanu Merzu, svetom Ivanu Pavlu II., patru Ivanu Cveku koji su djelovali odmah i sada, i nisu odgađali život po sakramentima i život bez žrtve i altruizma. „Tko to pita da li je danas moguće biti kršćaninom, taj to više nije, jer se povodi za svijetom a ne za Bogom.“ zapisao je i rekao W. Busebender. Previše smo kao ljudi zaokupljeni i zarobljeni tezom života po načelu kakav je trenutni trend života javno proklamiran. A vrlo često je proklamiran motom: „Neka se siromaštvom i drugim jadima suvremenog čovjeka bave institucije koje su za to zadužene, a ne ja, to nije moja briga“ Nije li i ta teza đavolska kušnja? Postoji li onda Sotona i njegovo djelovanje? Postoji! Na početku svake svete Mise ispovijedamo  grijehe učinjene propustom. Koliko puta smo propustili reči lijepu riječ tužnom i deprimiranom prijatelju? Koliko puta nismo bili empatični? Umjesto suosjećanja i pomoći ispitivali smo ljude u problemima poradi radoznalosti, da znamo i brzo razglasimo tuđe probleme, a nismo pokazali suosjećanje i dali „prvu pomoć“ čovjeku u potrebi. Sve to ulazi u duboku duhovnu analizu naše čovječnosti, vjere u Boga i brigu za „Gaudium et spes“ radost i nadu u srcima katolika i svih naših suvremenika, pa i onih koji ne vjeruju u Boga.

Drugi vatikanski koncil je u dokumentu „Gaudium et spes“ rekao da su brige, poteškoće i radosti kršćana u suvremenom svijetu naše brige i naše radosti. Pozvao je na empatiju. Vrlo izravno je taj dokumenat pozvao čtavu Crkvu na akciju. I to ne samo one koji su članovi hijerarhije Crkve, nego i one koji su laici. Je li zaživio u životu Crkve taj dokumet: „Radost i nada“ u pastoralnom djelovanju Crkve? Drugi vatikanski koncil otvorio je papa Ivan XXIII, parafrazireno rečeno, kod otvaranja sabora na kojem su se okupili gotovo svi biskupi svijeta,  iz svih biskupija, rekao je da sa Drugim vatikanskim koncilom otvara prozore Crkve kako bi u nju ušlo malo svježine. I doista ušlo je puno svježine bo broju domunenata koje su koncilski oci stvrali, a Crkva ih je prihvatila. A i praktičan život Crkve je neprekidno osvježavan sve do danas. Veliko je pitanje: jesu li svi dokumenti po svojoj dubini misli i smjernica  zaživjeli u vjerničkoj praksi? Osobito pastoralna i liturgijska konstitucija! Nisu li možda mnoge riječi iz tih dokumenata ostale samo crno i mrtvo slovo na papiru? Drugi vatikanski koncil bi i danas po programatskim usmjerenjima iz dokumenata trebao biti djelatan, osvježavati život i pastoralno djelovanje Crkve.  Bilo bi vrijeme da postane vrlo živ i djelatan, pogotovo zato što je završio s radom i usvajanjem svih dokumenata  daleke 1965.  godine.

Ne treba nam Treći vatikanski koncil, treba nam oslobođenje od stare slike Crkve po kojoj se još uvijek pod pojmom Crkve misli samo na klerike. Osvježenje Crkve po zamisli pape Ivana XXIII može se dogoditi i događa se po aktivnostima svih članova Crkve, na svim kontinetima. Razne napasti  odgađanja nas odvlače od sukoba sa Sotoninim djelovanjem koje stalno nešto odgađa. Tako je i sa dokumentima i smjernicama koncila. Savjest govori: proučavaj i živi smjernice koncila: a đavao kaže: imaš vremena, kuda žuriš, tko te tjera da budeš vrlo aktivan? „ Povrh svega je ljubav.“ Zato se odluči koga ćeš voljeti, kome ćeš se priključivati i koga ćeš uzeti za uzor i program kršćanskog života. „Čovječe, pretvorit ćeš se u ono što ljubiš. Ako Boga ljubiš bit ćeš Bog, ako zemlju ljubiš bit ćeš zemlja.“  Angelus Silesius.

Autor: Vladimir Trkmić