Pixabay

Kako preživjeti životne epizode: straha, nesigurnosti, nesreće, grijeha, gubitka, prolaznosti i smrti

Autor: Vladimir Trkmić

 „Sve ima svoje doba i svaki posao pod nebom svoje vrijeme. Vrijeme rađanja i vrijeme umiranja; vrijeme sađenja i vrijeme čupanja posađenog. Vrijeme ubijanja i vrijeme liječenja; vrijeme rušenja i vrijeme građenja. Vrijeme plača i vrijeme smijeha; vrijeme tugovanja i vrijeme plesanja, vrijeme bacanja kamenja i vrijeme sabiranja kamenja; vrijeme grljenja i vrijeme kad se ostavlja grljenje. Vrijeme traženja i vrijeme gubljenja; vrijeme čuvanja i vrijeme odbacibanja. Vrijeme deranja i vrijeme šijenja; vrijeme šutnje i vrijeme govorenja. Vrijeme ljubljenja i vrijeme mržnje; vrijeme rata i vrijeme mira. Koja je posleniku korist od njegovih napora? (Prop. 3, 1–10…) Treće poglavlje knjige Propovjednik završava mislima: „Uviđam da čovjeku druge sreće nema osim radosti u svome djelu, jer to je ljudska sudbina. A tko će ga dovesti do toga da dozna što će biti poslije njega“ (Prop. 3, 22).

Ovaj impresivan, životno realističan tekst dio je iz knjige Propovjenik. Naslov knjige donedavno je prevođen riječju Crkvenjak. U izvorniku Biblije piše Qohelet, a to znači čovjek koji govori u zboru ljudi. Ova knjiga ima inače širi naslov: Misli Propovjednika, sina Davidova, kralja u Jeruzalemu Knjiga se poistovjećuje sa Salamonom, koji je bio mudar čovjek. Životnu je mudrost primio od Boga. Bibličari tvrde da je knjiga napisana prije progonstva. Ona pripada mudrosnim knjigama koje se bave pitanjem ispraznosti života. Sve je varavo – nauka, bogatstvo, ljubav, sam život. Život je slijed nepovezanih i bezvrijednih čina te završava starošću i smrću, koja stiže jednako mudraca i luđaka, bogataša i siromaha, životinju i čovjeka. Knjiga ne tone u crni pesimizam i realizam jada i jadikovki. Propovjednik tvrdi da Bog nikome ne mora polagati račune, da čovjek u životu treba iz Božje ruke primati kušnje i radosti, ali i da se treba bojati Boga i vršiti njegove zapovijedi. Polovica čovječjih poslova je žalosna, polovica je njegovih postupaka izražaj boli. Smrt je već udarila pečat kod našega rođenja. A ni sama smrt nema nekog smisla. To bi bilo neko okvirno razmišljanje starozavjetne knjige (Crkvenjak) Propovjednik.

Nastaje vjerničko pitanje: kakvo stajalište zauzeti u životu, ne samo u časovima boli, nego i u uspješnicama našega života? Te, koje bi bilo najbolje životno stajalište pojedinca, vjernika, laika ili klerika, jer se svi u životu bavimo Jobovim pitanjem: „Bog dao, i Bog uzeo“. Odličan odgovor na takva pitanja daje jedna priča. „U jednoj zemlji na Bliskom istoku živio je jedan kralj, koji je uvijek bio razapet između osjećaja sreće i očajanja. I najmanja stvar bi ga uznemirila ili izazvala snažnu reakciju, i njegova bi se sreća brzo pretvorila u razočaranje i očaj. Došlo je vrijeme kada se kralj umorio od sebe i od života, kada je počeo tražiti izlaz iz te situacije. Naredio je da mu se dovede mudrac iz njegova kraljevstva, koji je bio poznat kao prosvijetljen čovjek. Kada je mudrac došao, kralj mu reče: ‘Želim biti poput tebe. Možeš li mi dati nešto što će mi donjeti ravnotežu, smirenost i mudrost? Platit ću koliko kažeš.’ Mudrac mu odgovori: ‘Možda ću Vam moći pomoći, ali je cijena tolika da ni cijelo vaše kraljevstvo neće biti dovoljno. Stoga neka to bude poklon za Vas ako ćete ga prihvatiti.’ Kralj je pristao, a mudrac otišao. Vratio se nekoliko tjedana kasnije i poklonio kralju ukrašenu kutiju. Kralj ju je otvorio i u njoj pronašao zlatni prsten. Nešto je bilo urezano na njemu. Natpis je glasio: I ovo će proći. ‘Što znači ovo?’, upitao je kralj. Mudrac je odgovorio: ‘Nosite uvijek ovaj prsten. Što god da se dogodi, prije nego što to imenujete dobrim ili lošim, dodirnite prsten i pročitajte što je urezano. Tako ćete uvijek osjećati što je mir.’ (Eckhart Tolle, Nova zemlja, str. 153).

U čemu je sržni smisao prstena na kojemu piše „I ovo će proći“. Bitni smisao poruke jest da u životu postanemo svjesni svih životnih situacija. One su prolazne, bila to patnja bila radost. U čovjekovu životu izmjenjuju se epizode grijeha, straha i nesigurnosti, ali i epizode sigurnosti, radosti i pobjeda. Neizbježno je shvatiti prolaznost svega i neizbježnost promjene. Nas često muče promjene, s pitanjem zašto. Kada smo sretni budimo svjesni da to neće dugo potrajati. Isto tako, kada patimo, kada smo ranjavani, budimo svjesni da i to neće vječno trajati. U takvim ćemo  trenutcima postajati mirni u sebi, bez groznih tereta na duši i savjesti. To će biti prilika da u nama počiva osobni mir i mir Božji. A takav mir teško može nestati i ne može nam ga nitko oduzeti, jer je on plod mudre osobne svijesti. Tada ćemo se moći diviti malim stvarima. Neće nas lako nitko moći izbaciti iz osobne duhovne ravnoteže. Znat ćemo osluškivati proljetni pjev ptica, žuborenje potočića, i diviti se ljepoti jednog cvijeta. Život če nam biti realan u svim segmentima sadašnjosti i očekivane budućnosti. Jobovski „Bog dao, Bog uzeo“ bit će dio našega životnog uvjerenja. Bez takvog duhovno-realnog uvjerenja teško je doista živjeti u dinamičnim promjenama suvremenoga svijeta.

Filozof Friedrich Nietzsche u knjizi Tako je govorio Zaratustra zapisao je: „Za sreću je potrebno tako malo…“, sreća su male stvari i događaji – lijep pogled i osmjeh drage osobe, zalazak i izlazak sunca, rascvjetala proljetna priroda, mirno ili uzburkano more. Treba se opustiti i disati s prirodom. Možemo li osluškivati planinski potočić, sjediti pokraj slapa i razmišljati da smo kao čovjek ili žena samo jedna kap u tome slapu, slapu života. Ponekad nas nažalost obuzme tuga, depresija, te se ne divimo ničemu, samo se vrtimo oko istih misli. Osim ovoga zemaljskog života moramo iz dana u dan postajati svjesni da smo izvanvremenska bića, da smo vječni. I da je ono što nam se događa relativno, i privremeno. Privremene su boli, uživanje, gubitak i dobitak, rođenje i smrt. U sebi možemo stvoriti takav duhovni prostor duše i uma, da znamo reći: „I ovo će proći“. Sve prolazi, sve se mijenja. „U tom svijetu stalna mijena jest“. U Knjizi postanka piše kako je Bog udahnuo kod stvaranja čovjeka u njega svoj dah. Otkrijmo Božji dah u sebi. Nijemci se za disanje koriste riječju „atmen“.

A ta riječ dolazi od indijske sanskrt riječi „atman“, što znači Božji obitavajući duh ili Bog u nama. Prepoznajemo li Boga u sebi, taj njegov dah? Ako da, onda ćemo znati da je na ovoj zemlji sve relativno, da smo stvoreni za domovinu koja je na nebesima. Kako doći do te spoznaje da je Božji duh u nama? Vrlo jednostavno i korisno. Svakim danom, svake nedjelje dopustiti da me osvoji Božja riječ. Ali ne površinski, nego dubinski, u dubini duše i savjesti. „Bez bogatstva tvojega, čovjek je bez ičega, tone sav u crnom zlu“, pjevamo u Posljednici u vazmeno-duhovskom vremenu. U Domovinskom ratu molili smo po svim crkvama Krunicu za prekid rata. Rat je završio.

Slobodni smo od ratnih opcija, a mira nema u dušama Hrvata. Medijski je prostor „zagađen“ nemirom, spletkama, aferama, okrivljavanjima. Ništa ni nitko nam ne valja. Što se s nama događa? Jemo li prezreli ili smo odbacili, privremeno ili za stalno, prave kršćanske vrednote? Možemo li svjesno i odgovorno reći „I ovo će proći“ ili kopamo po ranama drugih ljudi radije negoli tražimo „atmen“, disanje Božjeg duha u nama? Sve su to duboko religiozna, a za nevjernike humanistička pitanja. Kao Crkva, kao pojedinci i zajednica tražitelji smo Božjega mira. A on neće doći „zagađivanjem“ životnog prostora raznim svađama, površnim procjenama događaja, ljudi iz prošlosti ili sadašnjosti. Što je jače, crnilo ili optimizam u hrvatskom društvu i Crkvi? Odgovor dajte sami. „I ovo će proći“.




Autor:Vladimir Trkmić
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.