screenshot

Jesu li knez Višeslav i njegova krstionica srpski kako piše u srpskom udžbeniku za drugi razred gimnazije?

Autor: Vlč. Vladimir Trkmić

Tako je domovina   ona koja zauzima značajno mjesto u povijesti i sadašnjosti jednog naroda. Kao vjernici se sigurno pitamo: kakav je odnos prema svojoj domovini imao Isus Krist Bog i čovjek? Njegova domovina bila je izabrani izraelski narod. Da bi bio potpuni čovjek doživio je i proživio iskustvo svoje domovine. Svoju domovinu je ljubio svim srcem i tako pokazao kakav odnos treba gajiti čovjek, Bogu odan prema domovini. Zemaljska domovina Izraelaca je imala svojih uspona i padova kao i svaka druga zemlja. Sveto pismo neprekidno govori da na zemlji nemamo trajne postojbine i da je prava domovina na nebesima. Nakon Isusa svatko se mora ukorijeniti životno u svojoj domovini, ali i sve činiti da ostvarimo vječnu domovinu na nebesima.

Ovih dana ćemo se na poseban način sjećati i moliti za one koji su dali svoj život braneći Vukovar. Bili su to hrabri branitelji koji su braneći Vukovar branili Hrvatsku. Sa krunicom oko vrata molili su, boreći se za domovinu pomoć Božju. Bog je bio uz njih kao i uz vapaje mnogih Vukovaraca koji su morali napustiti svoje stanove i kuće i ići u izgnanstvo kao što su to morali Izraelci. Po mnogočemu smo kao narod i domovina slični povjesno gledano Izraelu. U Zagrebu, na Jarunu postoji župna Crkva „Sveta Mati Slobode“. U crkvi je prelijepa reljefna slika Svete Mati Slobode. Ta župna crkva nastala je velikim zalaganjem salezijanaca i don Petra Šimića koji je crkvu sagradio u spomen svim našim palim braniteljima. Na velikom oltarnom zidu uklesana su 15 860 imena i prezimena hrvatskih branitelja. Iznad slike Svete Mati Slobode piše na latinskom: „Martirybus pro patria Croatia in Christi resurecturis“. To u prijevodu znači: „Mučenici za domovinu Hrvatsku koji će u Kristu uskrsnuti.“ Crkva je po tome veličanstveni spomenik svim braniteljima koji su dali živote za Hrvatsku. Budimo ponosni na te hrvatske branitelje, počevši od prvoga koji je dao život na Uskrs, na Plitvicama, pokojnog Josipa Jovića, pa sve do zadnjeg palog branitelja za lijepu našu domovinu.

Zašto? Zato što su se borili protiv onih koji su željeli stvoriti Veliku Srbiju osvajajući teritorij hrvatske države. Oni ni danas ne miruju. Ne ratuju, ali i dalje zagovaraju ideju Velike Srbije. Tako uče sadašnje generacije srednjoškolaca. Pod ruke su mi došla dva udžbenika po kojima uče „istoriju“ gimnazijalci i polaznici srednjih stručnih škola u Srbiji. Autor udžbenika za drugi razred je Srđan Pirivatrić. Znakovito je to prezime! Stvarno piri vatru šireći po tom udžbeniku potpuno iskrivljenu, nelogičnu, neiskrenu „istoriju“. Čitajući taj udžbenik za drugi razred srednje škole može se dokučiti u kolikoj povijesnoj laži će živjeti ti mladi odgajanici. Autor luksuzno opremljenog  udžbenika nije sam stvarao udžbenik. Pomagali su mu nastavnici iz Beograda, Vrbasa, Kraljeva, Novog Sada, Smedereva i Šapca. Tiskala ga je izdavačka kuća „Klett“ d.o.o. 2015. godine u Beogradu, u 3000 primjeraka. Dakle vrlo svježi udžbenik koji donosi niz nelogićnosti i vrvi potpuno iskrivljenim povijesnim činjenicama. Učenicima autor udžbenika u uvodu udžbenika želi „da kroz sadašnji svet kreću kao obrazovani putnici.“ Citira pjesnika Tomasa Eliota: „Vreme sadašnje i vreme prošlo prisutni su, možda u vremenu budućem, a vreme buduće sadržano u vremenu prošlom.“ Eto nekih citata koji vrve nelogićnostima, neistinama i iskrivljenim povijesnim činjenicama: 1. U nastavnoj jedinici „Pokrštavanje Srba i Hrvata“, ispod slike Višeslavove krstionice piše: „Najstariji rodoslov srpskih vladara, naveden u spisu „O narodima“ vizantijskog cara Konstantina Porfirogenita, kao prvog po imenu poznatog srpskog kneza Višeslava. Naučnici do danas nisu sa sigurnošću utvrdili da li je knez Višeslav čije se ime nalazi na krstionici isti srpski knez kojeg pominje Porfirogenit, ili neki inače nepoznati hrvatski knez.“ str. 55. Razmislite sami o tom citatu i o krstionici kneza Višeslava! 2. „Dubrovnik u srednjem veku“, podnaslov „Dubrovački jezik i književnost“. „Dubrovnik je od samog osnivanja karakterisalo dvojstvo njegovog romanskog i slovenskog elementa, što se zadržalo i narednih vekova.

Zbog povećanja potrebe za radnom snagom, od XI veka u Dubrovnik dolazi stanovništvo iz susednih srpskih kneževina, Zahumlja i Travinije. Lokalna narečja latinskog i slovenskog jezika s vremenom su poprimala uticaje staroitalijanskog jezika. I to preko poslovnih i kulturnih veza Dubrovnika sa Apeninskim poluostrvom, kao različitih varijanata slovenskog jezika, posebno starosrpskog, kojim su govorili stanovnici Zahumlja, Travinije i Konavala. Sami Dubrovčani su svoj govor nazivali srpskim (linqua serviana), dubrovačkim, naškim, slovinskim, ilirskim, a u nekliko slučajeva hrvatskim……“ str. 228. Ja u takvu povijesnu činjenicu ne vjerujem. A vi? 3. Nastavna jedinica „Doseljavanje Srba i Hrvata“. „Srbima su vladali knezovi iz domaće loze, potomci vladara koji ih je i doveo na Balkan. Najstariji vladari čije ime je poznato bio je knez Višeslav, koji je vladao krajem VIII veka. Srbi su početkom IX veka već naseljavali veliki deo nekadašnje, rimske provincije Dalmacije, između Jadranskog mora i reke Save. To područje ostalo je izvan tematske organizacije, što je značilo i izvan neposredne vizantijske državne uprave. a samostalnost Srba postojala je sve do druge polovine 9. veka. U to vreme polovinom IX veka, Srbijom je vladao knez Vlastimir, praunuk kneza Višeslava…….“ „Posle smrti kneza Vlastimira, nasledili su ga sinovi: Mutimir, Stojimir i Gojnik. Mutimir je proterao braću u Bugarsku i sam zavladao Srbijom.“ str. 94. i 95. Vjerujete li da je to bilo tako? Da je to povijesna istina!

Mogao bi tako nizati „quasi povijesne istine“ ili iskrivljene činjenice o Višeslavu, Dubrovniku, dubrovačkom jeziku i nepostajanju Hrvata u cijeloj toj iskrivljenoj  priči. No, nema smisla! Mogu samo sa pjesnikom S.S. Kranjčevićem uskliknuti: „Ja domovinu imam; tek u srcu je nosim, I brda joj i dol; Gdje raj da ovaj prostrem, uzalud svijet prosim. I…gutam svoju bol! I sve što po njoj gazi, po mojem srcu pleše, Njen rug je i moj rug; Mom otkinuše biću sve njojzi što uzeše, I ne vraćaju dug.“Zahvalan sam Bogu, mojim profesorima, majci i ocu, Crkvi što me naučila ljubiti domovinu. Ponosan sam na svakog branitelja koji je branio u domovinskom ratu Lijepu našu domovinu. Zašto? Zato što imamo domovinu i državu Hrvatsku. Kakva god da je, moja je domovina! Iako ponekad razočaran, sretan sam zbog svih naših povijesnih velikana koji su voljeli Hrvatsku i o njoj sanjali u izgnanstvu, negdje daleko, na nekom drugom kontinentu. Veliki hvala Katoličkoj Crkvi u Hrvata i njezinoj hijerarhiji kroz povijest, od stoljeća sedmog do danas. Putujuća smo Crkva. Putnički i patnički smo narod od stoljeća sedmog. Bog je u povijesti bio uz nas, posebno u domovinskom ratu kada su goloruki i slabo naoružani branitelji poput „Davida sa pračkom izvojevali su pobjedu nad vojno jačim Golijatom.“

Što nam je danas činiti? Usprkos svemu razvijati u sebi i oko sebe domoljublje i bogoljublje. To dvoje je vrlo bitno u životu sa okusom patnje. Učimo mlade da vole svoju domovinu, makar ona nije onakva kakvu su sanjali i za nju se borili mnogi branitelji. Ne može se živjeti i savladavati životne osobne i domovinske patnje bez Boga i duhovnosti. O tome nam svjedoče mnogi branitelji. Naša Hrvatska je doista lijepa i krvlju natopljena domovina. Stoga neka poginuli branitelji Vukovara, Škabrnje i svih ostalih gradova i mjesta u Hrvatskoj budu naš ponos, poziv na sklapanje ruku, na molitvu za njih i njihove neprijatelje koji su ih mučili po logorima u Mitrovici, Staićevu i drugdje. „ Tko na tvrdoj stini svoju povijest piše, tom ne može nitko prošlost da izbriše.“

Autor: Vlč. Vladimir Trkmić