Davor Puklavec/PIXSELL

Ima li licemjerja u našem društvu, u Crkvi u Hrvata? Razmišljanje uz početak adventa

Autor: Vlč. Vladimir Trkmić

„Tko, dakle, misli da stoji,neka pazi da ne padne.“ 1 Kor. 10,12

Citat svetog Pavla apostola iz poslanice Korinćanima je svakome od nas vjernika upozorenje da je moguće duhovno pasti, iako smo možda postigli određenu pozitivnu duhovnu kršćansku razinu. U svakodnevnom životu trebali bi biti duhovno gledajući na dobrom putu. I kada smo na dobrom putu pobožnosti i duhovnosti, moramo paziti da ne skrenemo s pravog puta. Jedan od velikih grijeha gdje u tom smislu „padamo“ je licemjerje. Gospodin Isus je bio vrlo strog prema onima koji su ogrezli u licemjerju. Tko je licemjer prema Riječniku biblijske teologije: „Licemjer izgleda kao da radi za Boga, a zapravo radi za samog sebe. Čini nešto da ga drugi vide: post, molitva, milostinja. Licemjer vara sam sebe i postaje slijep za vlastito stanje, nesposoban da vidi svjetlo. Poput glumca u kazalištu (hipokrites), licemjer nastavlja glumiti svoju ulogu, to jače što je na višem položaju i što se više sluša njegova riječ. Licemjerni ljudi u Isusovo vrijeme su slijepi zbog vlastite zloće i odbijaju Isusovu dobrotu. Isus ih sramoti pred drugima, pokazujući njihovu skrivenu trulež. Svaki kršćanin, osobito ako ima neki vodeći položaj, također je izložen opasnosti licemjerja.“

Od opasnosti licemjerja nije nitko pošteđen. Licemjerje možemo nazvati „glumljenim kršćanstvom“. Kakvo je to „glumljeno kršćanstvo?“ To je kršćanstvo u kojem se na van prikazujem kao dobar vjernik, a zapravo sam u sebi pun zlobe, pakosti i svakog drugog zla. Licemjerje je i u osobnom stavu kada misliš da si netko i nešto, a nisi svjestan da vrlo brzo možeš pasti. Glume li današnji katolici i političari demokršćani u našim sredinama da su uzorni i dobri vjernici, a iza toga se možda krije zloća, prijevara, zavist, ogovaranja, klevetanja…? Ako tako žive Isus im poručuje: „Odložite, dakle, svaku zloću i svaku prijevaru, himbe i zavisti i sva klevetanja.“ (1 Petr 2,1) O dvoličnosti ili prijetvornosti najviše govori Matejevo evanđelje koje je on pisao za one koji su sa židovstva prelazili na kršćanstvo. Grijeh „glumljenog, vjerničkog života“ u židovstvu Isusovog vremena je bio vrlo raširen, pogotovo među farizejima i pismoznancima. „Licemjeri, dobro prorokova o vama Izaija: Narod me ovaj usnama časti, a srce mu je daleko od mene. Uzalud me štuju naučavajući nauke – uredbe ljudske.“ (Mt 15, 7 – 10).  Ima li licemjerja,  unutar 84 % populacije u Hrvata koji se smatraju katolicima? Ima li onih koji ga samo usnama časte? Ima li „glumljenog kršćanstva“ među onima koji mu se mole često i daju milostinju? Isus kaže: “Kad molite, ne blebećite kao pogani. Misle da će s mnoštva riječi biti uslišani. Ne nalikujte na njih.“ (Mt 6,7). Riječ licemjer prevedena sa grčkog izvornika  može se prevesti i sa riječju glumac. Licemjerje je prikrivanje svoje prave osobnosti, a pokazivanje osjećaja je lažno i glumljeno.

Takvo vjerničko ponašanje užasavalo je Isusa, zato je izrekao misao i jasnu poruku: „Kad molite, ne blebećite kao pogani. Misle da će s mnoštva riječi biti uslišani. Ne nalikujte na njih.“ (Mt 6,7). Ono se smatra velikom zaprekom, preprekom u svim etičkim sustavima, religijama, na pravilnom vjerničkom putu. Može prijeći u okorjelost i zaslijepljenost. U toj zaslijepljenosti su živjeli farizeji i pismoznanci, „učitelji vjere i morala“. Njih Isus žestoko napada: „Jao vama, pismoznanci i farizeji! Licemjeri! Zaključavate kraljevstvo nebesko pred ljudima; sami ne ulazite, a ne date unići ni onima koji bi htjeli.“ i „Jao vama, pismoznanci i farizeji! Licemjeri! Obilazite morem i kopnom da pridobijete jednog sljedbenika. A kad ga pridobijete, promećete ga u sina paklenoga dvaput goreg od sebe.“ (Mt 23,13 – 16).  Naziva ih još slijepim vođama. Vrlo je jasan Isusov oštar napad na  „glumačko življenje židovske vjere“. Koja je krajnja plaća licemjernim osobama? U prispodobi o mudrom upravljanju Isus kaže: „….Posjeći će ga i udijeliti mu udes među licemjerima. Ondje će biti plač i škrgut zuba.“ (Mt 24,51). To isto čeka licemjerne katolike, dvolične političare, kojih je nažalost u svim segmentima crkvenih zajednica. U obićnom puku, a možda i u hijerarhiji. Prijetvornost nije bila bolest i opaki grijeh samo židovstva. Od problema prijetvornosti nisu bile izuzete ni prve kršćanske zajednice u kojima sveti Pavao primjećuje „glumačko vjeroispovijedanje“ i o njemu piše u poslanici Galaćanima i Timoteju.

U prvoj poslanici Timoteju potiće muškarce i žene: „Hoću, dakle, da muškarci mole na svakome mjestu, podižući čiste ruke bez srdžbe i raspre; isto tako žene – u doličnu držanju: neka se rese stidljivošću i razborom, ne pletenicama i zlatom ili biserjem ili skupocjenim odijelom, nego – dobrim djelima, kako dolikuje ženama koje ispovijedaju bogoljubnost.“ (1 Tim 2, 8 – 11). Što je suprotnost licemjerja, i „glumačkom vjeroispovijedanju“? Suprotnost je krepost iskrenosti. Biti iskren! Ako si grešan, priznaj pred svima da si grešan. Takvim se prikaži pred ljudima, u stavu iskrenosti, poniznosti pred Bogom i ljudima. Ako si pun prijevare, svake vrste zloće, himbe, zavisti i klevetanja reci sam sebi u svojoj savjesti. Kaži to svome ispovjedniku. Ispovijedi se! Gotovo „na pragu“ je vrijeme adventa ili došašća, od Crkve povlaštenog vremena za obnovu ispovijedanja iskrene vjere i pravu pobožnost. Neće biti dovoljno samo kupiti adventski vijenčić sa četiri svijeće. Trebat ćeš dublje ponirati u svoje srce, dušu, savjest i otkrivati osobno „glumljeno kršćanstvo“. Sigurno ga ima u svakome od nas. Isus je volio i liječio iskrene ljude, grešnike, carinika Zakeja koji je sve grijehe iskreno priznao. Priznao je svaku prijevaru u cariničkoj službi i odlučio namiriti štetu i popraviti se, biti bolji. To je i naš zadatak za advent! Iskrena ispovijed, molitva, post i dobra djela. Nemoj nikako reći da nisi licemjeran. Licemjerni su ponekad svećenici, katehete, redovnici i župljani. To je bolest našeg doba. Od te bolesti čini mi se boluju i neki naši političari koji se predstavljaju kao demokršćani, a od demokršćanstva je ostalo samo „d“ ili prigodno „glumljeno vjeroispovijedanje“.

Rijetki su ti političari koji su iskreno pobožni i cijelim bićem oslonjeni na vjeru u Boga, iskreno bogoljublje i čovjekoljublje. Osobno sam u svom svećeničkom pastoralu susreo vrlo malo takvih političara. Moje razmišljanje nije i ne želi biti osuđivanje, nego ukazivanje na opasnost dvoličnosti. Priznajmo da padamo na ispitu iskrenih ispovijedi i osobnog  vjerničkog svjedočanstva. Kupivši adventski vijenčić, neka ti on ne bude samo ukras u tvom domu. Zapali svake adventske nedjelje svijeću i pozovi obitelj na molitvu, barem prije svećanog nedjeljnog ručka. Moli u zajedništvu sa članovima svoje obitelji. A možeš moliti sam kod zapaljenih svijeća da ti Bog podari krepost iskrenosti. Bogu ne možeš i ne smiješ lagati i sebe prikazivati boljim nego što jesi. Uči iskrenosti i iskrenoj vjeri svoju djecu i unučad. Mi smo na ovom prostoru od stoljeća sedmog i dužni smo prenjeti mlađim generacijama cjeloviti poklad vjere. Nećemo sačuvati ovaj domovinski prostor bez vjere i iskrenih vjernika. Bog će nam davati snagu da se borimo sa „glumljenom vjerom“ i sa mogućom dvoličnošću onih koji nas vode. Zbog dvoličnosti moćnika u državi i društvu, i malih ljudi, mnogi otpadoše od vjere i nade u Hrvatsku ili su postali indiferentni katolici. Nemojmo se busati u prsa da smo jaka katolička zemlja u Europi. Ne treba nam bahatost!

Treba nam iskrena pobožnost, iskrena pokornička slavlja i slavlja svetih misa čitavim svojim bićem. Dajmo si zadatak da ćemo pročistiti i ojačati svoju vjeru. Obećajmo sebi da nećemo nanositi nikome nepravdu, bol, prijevaru i da ćemo se oslobađati zavisti, a pogotovo ogovaranja i klevete. Recimo: „Ljubit ću Boga svim umom, svim srcem, svom dušom, a bližnjega svoga kao samoga sebe.“

Autor: Vlč. Vladimir Trkmić