Stalno nam stiže tuđe zlo, a domaći paraziti mrcvare nas s lažima o nama

Autor: Tvrtko Dolić

Europu i Hrvatsku tresu seobe islamskih naroda, ratovi i obavještajna podmetanja, ekonomska kriza i društvena depresija, imamo pad svih vrijednosti, a domaći društveni nametnici, bolje rečeno paraziti, dnevno nas pate s prastarim i potrošenim velikosrpskim i protuhrvatskim tezama o nama. Izloženi smo bespoštednoj pornografiji lažnog humanizma i lažne ljubavi

Mnogi domaći samozvani umjetnici nesposobni su prepoznati svjetske procese čak i kada im dođu u kućno dvorište. Ekonomija tone, nacija se pretvara u kita samoubojicu, imigranti su pregazili Hrvatsku, i sve se to događa nakon što su prvaci bratstva i jedinstva pokrali zemlju. A tamo neki zagrebački mangupi i imigranti iz Bosne, dave nas s lažnim antiratnim porukama. Kada se pojavi neki imigrant iz Travnika i pozove na ljubav, meni je od toga zlo. Jedan imigrant iz Sarajeva komotno je ušetao u Hrvatsku, preko regularnog graničnog prijelaza i započeo borbu protiv kriminala u Hrvatskoj! Ali, kume, tko te smetao da se boriš protiv kriminala u BiH? Iz Slovenije nam se vrati tko zna čija imigrantkinja i pokrene komisiju za zločine koje su počinili Hrvati. Nakon što su nad Hrvatima provedeni masovni pokolji i brojne Hrvatice silovane u logorima srpskih paradržava u Hrvatskoj. Glumac s političkom zadaćom napusti Hrvatsku, prosvjedujući tako protiv osamostaljenja RH, i evo ga natrag. Kao, vratio se samo umjetnik! Hrvatska se formalno osamostalila, ali se okupacija praktično održala, pa su film i kazalište ostali jugoslavenski i velikosrpski.

Umjetnost koja ne prati vrijeme nije umjetnost

Neki sam dan nasjeo na petokolonašku propagandu i otišao u kino pogledati nekakav smušeni film o ljetnoj međuetničkoj upali zaljubljenosti. A ono, mržnja se pojavila u izobilju, drobim te kokice, a onda mi zapara uši imigrantski hrvatski: “Cijelo misto mi se smije”. Valjda je ispravak “Cilo misto” tribalo naknadno nasnimiti u studiju, a opet ne triba, jer će na stranim festivalima titlovati i sakriti pogrešku. I još je u istoj sceni ozvučen sudoper, tako da zvone šalice i grglja voda, a glumce jedva čujete i kada galame. Pa taj strah da ekipa ne razbije tu jednu jedinu kameru i ode produkcija u tri stričke pinine. Što mi to sve treba? Nimalo tiho napustio sam predstavu – zovu to sudjelovanjem publike.

Dakle, nisam izdržao pogledati “međunarodno nagrađeni film” do kraja. Život je nešto drugo. Svaka ljubav donosi svoje životne probleme. Znate, to grgljanje bilo je umjetnička referenca na život – vodovodi su prljavi pa se mrežice u pipama brzo zatisnu, a kada se uz takvu nevolju zaljubljenici nađu pred problemom dva Božića i dva Uskrsa, i dva odnosa prema razaranju Vukovara ili Sarajeva, uskoro se zapitaju što im je to trebalo, a već su pale i prve bračne svađe, koje nemaju blage veze s etničkom pripadnošću. Pala je i mladalačka vitkost. Ne dao Bog da ponestane novca, pa da vidimo koliko je zaljubljenost neuništiva. Etničke i vjerske razlike samo su dobar izgovor za razlaz. Znate, i kada zaljubljenost potraje, sudoper se svejedno zna zaštopati, gumice se potroše, a mrežice zatrpaju. Da, nisam vam to rekao, do prodajnog centra zaputio sam se zbog potrošnog materijala, ali tamo toga nema – nude vam skupe “potrošačke potrepštine” i kino!

Uspeo sam se stubama do projekcijskog toaleta i pitao zaprepaštenog domaćina, kako se mogu pomokriti na film koji prikazuje. Danas u kinima nema balkona, pa ne možete prošarati publiku koja ima vremena za gluposti. Glede tog “filma dalmatinske mržnje”, mogu komotno tvrditi da više pravih problema dotaknu akcijski filmovi Stevena Seagala. Mogu razumjeti da HBO svoju fantaziju “Game of Thrones” snima u našem Dubrovniku, jer je to vrhunska i prihvatljiva lokacija, ali kada netko pokušava našoj predivnoj hrvatskoj Dalmaciji udahnuti odvratnu jugoslavensku pakost, pitam se kada će prestati to društveno nasilje. Prisjetim se tako jednog jugoslavenskog filma, nije bitno kako se smeće zove, koji je umobolno iskoristio najljepše lokacije Dubrovnika da bi nam prikazao izmišljotinu kako ustaša nekome zabija čavle u glavu, a svi znamo da su to zapravo radili partizani Hrvatima, na našem tragičnom Križnom putu. Vjerovali ili ne, neki Hrvati nisu posjetili Dubrovnik jer im izaziva asocijacije na korozirane čavle u glavi. Odurne protuhrvatske laži nikako da prestanu proizvoditi.

Izgubljena djeca u Tovarniku

U kaosu Seobe muslimanskih naroda svi su pomalo izgubljeni, a nađe se i djece koju je opća pometnja razdvojila od roditelja. U svakoj dobroj predstavi, kao i u realnom životu, pojavljuju se i djeca. Muslimani jure u Njemačku, kao da je tamo preselio sam Alah, a zapravo je nova Meka njemačka visoka socijalna pomoć, što Alaha može samo naljutiti. U sveopćem pohodu za ranom mirovinom, nađe se i nesretnih sudbina. Trgovci ljudima znaju ostaviti nesretnike da se uguše u hladnjačama. Ali, u svoj toj nesreći, evo ti našeg poznatog opsjednutog imigranta iz Travnika. Ne prepoznaje pojavu novih logora, nego nas davi sa svojim omiljenim kriminalističkim slučajem, na kojemu je izgradio unosnu karijeru. Zna tko je ubio našu Aleksandru! Dobro, Sherlock, prijavi kretena policiji i pusti nas da prevladamo novo zlo! Pričekaj barem toliko da nesretnim imigrantima podijelim ove boce vode! Na našu nesreću, neke ljubavi bile su zabranjene, a neke su se opet na našu nesreću održale, pa su na svijet stigli likovi koji organski prepoznaju mržnju.




Kao što reče Nietzsche, ako dugo gledaš u ponor, ponor gleda u tebe. Imigrant iz Travnika želi nas povući u vlastiti bezdan, u tamu i zlobu svoje vlastite osobne. Ovo je vaša prošlost – suočite se, veli nam. A ono, u duši mu se ogleda obična imigrantska glad za ugodnim životom na teret drugih. Idi to prodavati drugima! I krene imigrant dalje, sve do Poljske, a kada je tamo pozvao Poljake da gledaju u njegov osobni ponor, jednostavno su ga šupirali u onu državu u kojoj se prijavio kao izbjeglica iz Travnika. Lik zaista misli da je ova zemlja krava muzara i da nas sve može do kraja svog života iskorištavati na temi nesretne Aleksandre. Ta unosna opsjednutost toliko je napasna da ponekad pomišljam kako se može raditi o njegovoj osobnoj grižnji savjesti za to ili slično zlodjelo. Dobro, nikada nije kasno za neku novu mužnju – kada pravi autori postave pornografske šprance za aktualnu invaziju imigranata, pojavit će se more genijalaca da žive od iste produkcije.

Kod nas je nevjerojatan omjer svih tih književnika, filmskih neradnika i sličnih “profesija” u odnosu na jedva nekoliko autora koji su pokušali interpretirati pakao rušenja i ubijanja Vukovara. Pustimo Vukovar i tisuće pobijene djece, vele nam oni, trebamo se suočiti s događajima od prije 70 godina. A kada se ta tema potroši, imamo slučajeve ubojstava koje su učinili hrvatski kriminalci tijekom Domovinskog rata. A ono, lopovi su pokrali krajine i popalili kuće. Najprije su Srbi protjerali Hrvate, opljačkali ih i preoteli hrvatske domove, pa kada su izgubili rat, sklonili su se iz Hrvatske u susjednu takozvanu Republiku Srpsku u BiH. Gledano iz teorije umjetnosti, nema tu puno novoga. Kriminal i zločin davno su nakrcali svjetsku produkciju. Toga je previše i bez domaće kriminalističke priče o bitci za tržište zagrebačkog Dolca. Ne, veli lukavi dasa sa Vrbasa, svako ubojstvo u kojemu je kriminalac Hrvat treba posebno umjetnički i međuetnički obraditi u trajanju jednog stoljeća.

I tako, godinama se zajedno valjaju Arapsko proljeće i državni terorizmi Zapada i Istoka, islamski fundamentalisti i zapadni obavještajci zajedno ruše neprocjenjive zaostavštine Nimruda, Ninive, Kartage i Palmire, odnosno temelje civilizacije, kolone prognanika i imigranata kreću se na sve strane, izviru nevjerojatne životne priče za kvalitetne autore, ali kod nas se i dalje iz našeg proračuna financira odurno blaćenje hrvatske nacije na temelju okoštalih laži od prije 70 godina. Što god da se događa u svijetu, nametnička interesna skupina u RH tjera svoje osobne boleštine kao našu dijagnozu. U isti koš možemo svrstati današnje srbijanske vođe, bivše četničke vojvode iz agresije na RH i BiH, koji uvjeravaju svijet da Hrvati tijekom imigrantske krize na granicama provode segregaciju protiv Srba. Lik koji je najavio kako će pobiti stotinu muslimana za jednog Srbina, danas uredno glumi prijatelja islamskih imigranata i pažljivo ih preusmjerava što dalje od takozvane Republike Srpske. Danas mnogi gladni Hrvati prekopavaju kante za smeće u potrazi za sirotim Srbima. Nezaposleni ne traže posao, nego Srbe. Što god da učinite, kome god želite pomoći, netko traži prostor za jugoslavensku i srpsku pornografiju bratstva i jedinstva, kao uhodanu šprancu za ugodan život na grbači sirotinje.




Hrvatska se ovih dana pretvorila u hotspot, odnosno u sabirni logor, sve u režiji velikih sila i svih tih nametničkih asocijacija, koje ugodno žive prodajući nam civilizacijske vrijednosti, zaobilazeći u širokom luku sve nesretnike ovoga svijeta. Hrvati su potvrdili svoju široku dušu, pa je zla i opaka svaka inicijativa za civilizacijskim popravcima i prepravcima Hrvata. Među Hrvatima pojedinačno se nađe svakakvog zla, ali sveukupno Hrvati imaju problema zato što nisu bili dovoljno zli i prijetvorni za svijet u kojemu žive. Rijeke imigranata u Hrvatskoj mijenjaju naš odnos prema posijanim predrasudama, pa više nitko ne želi slušati laži o našoj prošlosti. Imigrantska pometnja baca drukčije svjetlo i na rane 40-e prošlog stoljeća. Nametnuta slika svijeta doslovce se okrenula, a kod nas nam lažni umjetnici i dalje prodaju pornografiju antifašizma i jugoslavenskog bratstva i jedinstva. Svjetski filmski festivali fašističkih nacija, korporativnog kapitalizma i korporativnog globalizma, nagrađuju lažne umjetnike, koji svoje vlastite nacije prijavljuju kao zaostala plemena koja se trebaju suočiti sa svojom ružnom prošlošću. Presretni zapadnjački pedofil dobrohotno podraga poslušnog cucka, koji kod nas glumi umjetnika. U vrijeme kada su nas pozivale na ljubav, neke sjeverne europske nacije zadržale su u svojim zakonima Hitlerove rasne zakone.

Umjetnost odvratnog kao slika odurne nutrine autora

Domaća peta kolona financira iz državnog proračuna “autore” striptiza ružnoće! Europski i svjetski zaštitnici višestoljetne fame o zaostalosti Dalmacije nagrađuju lažne umjetnike, montirane zajedno s njihovim zadanim filmskim trakama. Američki Zapad nedavno je izrastao na skalpiranju Indijanaca, ali nam uredno kao umjetnost servira svoje strogo urbane probleme, gradeći na takvim temama cijele žanrove, pripremajući svijet za tržište narkotika. Nekakva dosjetljivost zagrebačkih i bosanskih Matana glede Hrvatske kako je vidi Zapad, svodi se na neuspjelo filmsko imitiranje domaćeg književnika Zorana Ferića u njegovoj relativno originalnoj pornografiji ružnoće, što bi bilo prihvatljivo da se tako ne bacaju naši novci na tuđe predrasude o nama. Zlo se smjenjuje, dolazi i odlazi, ostavlja svoje ožiljke, a za stalno nam ostaje ta beskrajna produkcija društvenog nasilja iz radionice promašenog bratstva i jedinstva. Pornografija humanosti postala je glavna sastavnica promašenog stvaralaštva. Jednog će dana neki punokrvni autor snimiti zanimljiv dokumentarac o tome kako se dogodio da bezidejne osobe snimaju svoje bljuvotine o našem trošku. Prazne glave prepisuju političke zadaćnice iz države koja se raspala u istoj krvi u kojoj je nametnuta.

Istina, bilo bi zabavno promatrati kako se Titov režim muči s imigrantima iz prijateljskih, nesvrstanih i suicidnih zemalja. Jesmo li trebali podignuti ogradu prema Mađarima, kada su bježali iz Varšavskog pakta? Nova antifašistička Europa hvali Viktora Orbana zato što podiže ograde od bodljikave žice! Jesmo li 1941. trebali jednostavno podignuti bodljikavu ogradu uz Drinu? Svijet se mijenja, a u širini vremena padaju stare obmane. Jugoslavenske tamnice naroda ipak više nema. Drugovi i drugarice, nema više prihvatljivih priča o sukobima dva sela u Jugoslaviji, jer više nema Jugoslavije! Nema više priče o tome kako se Hrvat zaljubio u Srpkinju, jer je to u novim uvjetima priča o tome kako se netko domaći zaljubio u strankinju ili djevojku iz neke manjine. Dajte se prilagodite novom vremenu! Boli vas takav odnos? Da onda ipak odete u zemlju u kojoj Hrvate gledaju kao strance ili manjinu? Vrijeme je da sve te prežderane društvene nametnike i neradnike potjeramo u svijet, na socijalnu pomoć. Umjesto što tjeramo svoje mlade iz zemlje, otvorimo koridor za jugoslavensko smeće! Neka se paraziti prime konkretnog posla ili neka odu! Jugoslavija se ne može obnoviti samo zato što traje u glavama dotepenaca. Ne postoje njihova umjetnička djela. To su budalaštine protuhrvatske agenture. Hrvati više ne pristaju na zatočeništvo sa Srbima i to bi autorima pornografije bratstva i jedinstva moralo postati jasno. Ne da smo protiv ljubavi Hrvata i Srpkinje, odnosno Srbina i Hrvatice, nego nas to jednostavno ne zanima. Da se izrazim srpski, tko je kriv budalama što su se zatelebali prije nego što su se zaposlili? Bez obzira kakve međunarodne nagrade dobiva, pornografija jugoslavenskih obmana više ne prolazi.

Urbane vještice vukojebine

Teme etničke netrpeljivosti kod nas su nedavno uprizorene na konkretnim daskama konkretnog života, kroz konkretnu krvoločnu agresiju velikosrba i Srbije na Hrvatsku i BiH. Labradorska peta kolona uključila se u tu istu okupaciju kroz negiranje činjenica, pa se na kraju reokupacije Hrvatske drugim sredstvima postavlja pitanje, tko je krivac u zločinu, ubojica ili žrtva? Primjerice, da su Hrvatice 1990. iskazale ljubav, bratstvo i jedinstvo, Hrvatska bi svejedno bila okupirana, ali bi manje jadnica bilo silovano, jer bi se same nabijale na prljave i zloćudne četničke izrasline, da tako prikriju svoje sumnjivo ustaško podrijetlo. Umjesto da su bile pijane, drogirane, podatne i raskalašene, odabrale su biti žrtve. Gradovi su razoreni, ubijana su i zlostavljana djeca, a nerazumne žene prošle su dvostruki tretman – jedan su dan silovane, a drugi dan su nositelji bratstva i jedinstva, sve sami antifašisti, po njima mokrili, bez šaranja, tjerajući ih da pjevaju srbijanske koračnice. Takvi su kreteni na kraju postali zastupnici u Hrvatskom saboru i stekli pravo na povlaštenu mirovinu.

Rade li zagrebački dotepenci i bosanski imigranti filmove i predstave o jezovitom silovanju i zlostavljanju Hrvatica i muslimanki tijekom srbijanske agresije na Hrvatsku i BiH? Ne, u takvim slučajevima silovane su apstraktne žene! A silovatelji su apstraktni muškarci! Jači spol silovao je slabiji spol! Etnička pripadnost? Ne, to su izmišljotine! Sve su to Jugoslaveni! Slično je nekakva Drakulićka prepoznala srbijansku i srpsku agresiju na RH i BiH kao rat muškaraca protiv žena. Žrtva se zaljubila u tamničara! Štokholmski sindrom na balkanski način – smrdljivi četnik raskopčao je svoj drekasti šlic i mokri svoj izmet na jadnicu, koja ga zbog takvog poniženja obožava, posebno dok povraća kada joj se smrdljivi junak približi.

Oprostite mi na ovakvom otklonu, ali nema drugog načina da vam ukažem na jezik u umjetnosti odvratnog, odnosno pornografiji humanosti. Kritičari su naprosto razdragani ako dodate da je četnik sa svojom mokraćom punom čačanske prepečenice dezinficirao grudi kojima je odrezana dojka. Prilikom štavljenja odrezane dojke u duhankesu, prepoznata je rana faza raka dojke – jadnica je zapravo spašena! Dakle, ipak je to bio građanski rat. Svaka agresija na Hrvatsku može se gledati i kao nešto dobro, dijagnostički pozitivno. A kao lijek ponovno nam nude otrovno bratstvo i jedinstvo. Zašto dopuštamo kretenima da nas doslovce u zdrav mozak? I još to skupo plaćamo!

Autor:Tvrtko Dolić
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.