Patrik Macek/PIXSELL
Patrik Macek/PIXSELL

Slučaj Franak je popravni ispit za HDZ-ovo domoljublje

Autor: Tvrtko Dolić/7Dnevno/9. listopada 2016.

Nenarodni Zoran Milanović donio je pravedan i pravno neoboriv Zakon o konverziji CHF, s kojim je jasno pokazao kako se štite nacionalni interesi. Narodni HDZ tek polaže ispit

Slučaj Franak ponovo pokazuje apsurdnosti hrvatske političke scene. Milanovićeva vlada je donijela dva zakona s kojima su zaštićeni financijski interesi širih društvenih masa i s time je temeljito promijenjeno ponašanje poslovnih banaka prema građanima. Upravo sa svojim tvrdim i jasnim stavom prema poslovnim bankama, Milanović je pokazao istinsku socijaldemokraciju i vlastitu autonomnost u odnosu na krupni kapital, i to je ono što mu ideološki “ljevičari” predbacuju, jer za hrvatske “ljevičare” lijevo znači negiranje prava hrvatskog naroda na samoodređenje. Tako je Zakon o potrošačkome kreditiranju konačno odredio formiranje kamatne stope, tj. fiksnog dijela (iako je taj dio i dalje sklon manipulacijama) i varijabilnog dijela kamatne stope. Zakon o konverziji CHF neutralizirao je djelovanje aprecijacije švicarskog franka i sveo kredite u CHF na kredite kao da su isti podignuti s valutnom klauzulom EUR. Zakon o konverziji CHF je najkvalitetnije osmišljen i proveden zakon Milanovićeve administracije, za što je uvelike zaslužen tadašnji ministar financija Boris Lalovac. Pravedan, pravno dorečen i neoboriv, te operativan i brzo primjenjiv. Neovisno o političkoj orijentaciji, svi korisnici kredita u švicarskom franku moraju biti zahvalni Zoranu Milanoviću na hrabrosti i odlučnosti za donošenje takvog zakona, a Borisu Lalovcu na stručnosti za pripremu i implementaciju istog. Sasvim je jasno da HDZ nikada ne bi donio takav Zakon, pa niti u predizborno vrijeme, što potvrđuje sumnju u domoljublje HDZ-a. Sada je HDZ ponovno na vlasti, Zdravko Marić postao je ljubitelj medija bliskih s poslovnim bankama, a kao zahvalu forsira nagodbu s poslovnim bankama.

Vujčićev diletantizam

Ovih dana kroz medije, a i iz usta tehničkog i vjerojatno budućeg ministra financija, stalno se plasiraju teze kako je jedina opcija za RH u slučaju Franak nagodba s poslovnim bankama, jer navodno RH loše stoji ako se pokrene arbitražni spor. Upravo suprotno, Unicredit (ZABA) je napravila pogrešku pa je pokrenula arbitražni spor pred Međunarodnim centrom za rješavanje sporova o ulaganju (ICSID) u Washingtonu, iako isti uopće nije nadležan za rješavanje takvih sporova, jer je RH ušla u EU, pa se sva ulaganja među državama članicama ne tretiraju kao strana ulaganja, već kao ulaganja na zajedničkome tržištu. Stoga je prava adresa za banke redovan sud u Hrvatskoj, barem glede moguće štete u konverziji kredita u švicarskim francima, a u konačnici i Europski sud u Luxembourgu.

Podsjetimo, da se konverzija nije provela, korisnici bi i nakon 10 godina otplate bili dužniji nego što su bili na početku, što niti jedan zakon, a kamoli Zakon o obveznim odnosima, ne može smatrati razumljivim, jasnim i određenim, kao što je sramotno presudio VTS. Sramotno je bilo ponašanje i nečinjenje HNB-a, prije svega guvernera Borisa Vujčića. Naime, HNB nije zabranio kredite u CHF, iako je znao da banke nemaju pokrivene pozicije u CHF aktivi i pasivi, da se sprema špekulacija. Cijelo vrijeme HNB je bio na poziciji banaka. Sjetimo se svih tih diletantskih stavova Borisa Vujčića, primjerice kada je naveo kako će Zakon o konverziji utjecati na: gubitak deviznih pričuva, pad kreditnog rejtinga, izostanak pozitivnih učinaka (neće doći do povećanja osobne potrošnje), smanjenje kreditne aktivnosti, povećanje kamatnih stopa, devalvacija kune, odljev depozita u inozemstvo, narušavanje povjerenja u financijski sustav, ugrožavanje javnih financija. Boris Vujčić je u svim tim svojim “prognozama” pogriješio i zalutao. Dogodilo se sve suprotno. Kuna je ojačala, povećane su devizne pričuve, kamatne stope su pale, kreditna aktivnost se povećala, javni dug i deficit se smanjio, osobna potrošnja se povećala. Zasigurno je konverzija zaslužna za gospodarski rast jer je negdje oko 300 tisuća osoba povećalo osobnu potrošnju i izvuklo se iz dužničkog ropstva. Znači, imamo totalni promašaj Borisa Vujčića, koji je trebao podnijeti ostavku na mjesto guvernera HNB-a, prije svega zbog svoje nestručnosti. HNB provodi politike koje su zaslužne zašto poslovne banke već više od desetljeća provode legalni kriminal nad građanima, nad poduzećima i nad državom, a Milanovićeva administracija je pokazala kako se prema takvim problemima trebamo odnositi.

„Švicarac“ je bio dobro osmišljen financijski inženjering

Podsjetimo, banke su plasirale kunske kredite s valutnom klauzulom u CHF, iako je jasno da se nisu zaduživale u CHF, niti su imale pokrivene valutne pozicije u pasivi u vidu depozita CHF, odnosno realno, švicarskog franka kao valute u pasivi banka bilo je u zanemarivom iznosu, gotovo nikako. Tako su u 2008. banke plasirale skoro 40 milijardi kuna s valutnom klauzulom u CHF (oko 40 posto svih stambenih kredita), dok su u izvorima CHF imali oko 11 milijardi kuna, što znači da je nepokriveno bilo gotovo 30 milijardi kuna kredita u CHF. Razliku su derivatima osiguravali kod svojih banaka majki, tj. izvedenicama na financijskim tržištima. Tako su u 2010. godini iskazale dobit od 3,5 milijardi kuna na razlici u tečaju švicarskog franka, dok su paralelno iskazale dobit od 3,3 milijardi kuna na derivatima kod svojih banaka majka. U biti su svu dobit preselile svojim bankama majkama a da nisu platile niti kune poreza! Da je RH zaista pravna država, vodeći ljudi poslovnih banaka kazneno bi odgovarali za slučaj „švicarac“, a HNB je trebala kao “samostalna središnja banka” suspendirati rad poslovnih banka. Plasirati tolike količine kredita sa klauzulom u valuti u kojoj stanovništvo i poduzeća niti štede, niti primaju plaće! Čemu stambeni kredit u CHF kada građani primaju plaću u kunama, a štede ili u eurima ili u kunama, sve u vrijeme kada je kuna stabilna valuta? To su pitanja na koje regulator niti dan danas ne nudi prihvatljive odgovore.

Poslovne banke nikako da shvate da ovo nije više bankovni Eldorado, a njihovi vlasnici moraju se početi ponašati kao što se ponašaju u svojim matičnim zemljama. Činovnike EK i strane ministre financija treba upitati zašto u svojim matičnim zemljama nisu dopustili kredite sa valutnom klauzulom u CHF? Zašto toga nije bilo u Italiji, Austriji i Njemačkoj?! Zašto su banke kćeri takve kredite plasirale po istočnim zemljama EU i šire (Srbiji, BiH), a ne u svojim matičnim zemljama? Europska komisija prigovara izostanak socijalnog pristupa u Zakonu, a taj bi valjda bio da ustupak ide samo socijalnim slučajevima, koji nisu mogli vraćati niti kredit u eurima. Tako bi se banke riješile loših plasmana, a zauzvrat bi im se oslobodile rezervacije i još bi dobile porezne olakšice. Stambeni krediti ne mogu biti špekulativni, barem ne sa strane korisnika kredita, koji bankama vraća skoro dvostruko više od vrijednosti stana, posebno nakon pada cijena stanova. Stambene kredite u CHF podizao je tadašnji viši srednji sloj većinom za osiguravanje stambenog pitanja, u dosta slučajeva je bilo za kupnju druge nekretnine, najčešće zbog osiguravanja egzistencije djeci. Aprecijacija CHF je viši srednji sloj pretvorila u niži srednji sloj, preostale glavnice kredita nadmašivale su vrijednost imovine koju posjeduju korisnici, ugrožavajući njihove srednjoročne i dugoročne perspektive pod takvim kreditnim obvezama. Upravo u jeku aprecijacije CHF, banke su podigle kamatne stope u CHF, što je suprotno svim financijskim principima. Također se poklopio pad tržišta nekretnina, tako da se korisnici nisu mogli riješiti duga i nakon što bi bankama predali svoje nekretnine. U prijevodu, kreirano je dužničko ropstvo. Sve je to posve neovisno ustanovio sudac Radoslav Dobronić, čija prvostupanjska presuda ide u zlatne anale hrvatskog pravosuđa, što zbog pravne jasnoće, što zbog posvećenosti tematici, kao i zbog jake autonomije u donošenju presude.

Jaki alati za protuudar

Svjedoci smo ovih dana da se provodi suprotno. Zdravko Marić i HDZ dodvoravaju se poslovnim bankama i pristaju na nekakve nagodbe, a zapravo postoje snažni alati za protuudar na poslovne banke. Vidjet ćemo kako će se Most odrediti po tome pitanju. Goran Aleksić, čelnik udruge Franak i saborski zastupnik tvrdi (a potvrđeno je i odlukom Ustavnog suda) kako banke kod ugovora o kreditu s promjenjivim kamatnim stopama koji su ugovoreni prije 1. siječnja 2013. nisu ugovorile parametre za promjenu kamatnih stopa najkasnije do 1. travnja 2014. Nisu to učinile, a morale su to učiniti, te su u prekršaju kod svih potrošačkih kredita s promjenjivom kamatnom stopom – ovdje je riječ o ukupnom iznosu od 8 milijardi kuna (100.000 kreditnih partija * 80.000 kn kazne) koje bi banke morale platiti, znatno iznad troška konverzije. Druga alatka u rukama države je oporezivanje aktive banaka. Strane banke uzvraćaju da bi u tome slučaju “domaće” banke kćeri pretvorile u podružnice, i da ne bi odobravale kredite stanovništvu i poduzeću. To je smiješno i neozbiljno. Posve je jasno da se banke neće povući sa hrvatskog bankarskog tržišta jer je isto jedno od najprofitabilnijih u EU, a da se ne govori o utjecaju zapadnih financijskih centara glede bijega kapitala i o utjecaju istih banaka na politiku RH. Treća alatka je ukidanje ili barem zamrzavanje II. mirovinskog stupa i prebacivanje uplata u I. (državni) mirovinski stup, s čime bi se anulirao deficit državnog proračuna, javni dug, i posljedično smanjile kamatne stope na zaduživanje RH na stranim financijskim tržištima. Država bi tako smanjila deficit i ne bi bilo potrebe za zaduživanjem kod poslovnih banaka, što je bila glavna aktivnost poslovnih banaka unazad posljednjih 8 godina. S time bi poslovne banke izgubile mogućnost da preko mirovinskih fondova ulaze u kapital poduzeća prema kojima su banke jako izložene. Tako preko fondova spašavaju propale bankarske plasmane.

Autor: Tvrtko Dolić/7Dnevno/9. listopada 2016.

VEZANE VIJESTI

ZADNJE VIJESTI