Polja smrti Slavoja Žižeka

Autor: Tvrtko Dolić/7Dnevno/10. travnja 2015.

Netrpeljivost Slavoja Žižeka prema Hrvatskoj zapravo je ljubomora Slovenca koji u svojoj povijesti nema kralja. Slovenci se ne mogu vratiti u Srednji vijek jer ih u tome povijesnom razdoblju nije niti bilo

Kroz “kulturu” se pere veliki novac. Državno odvjetništvo traži povrat 1,2 milijuna za financiranje časopisa Zarez u 2012. i 2013. godini. Nakladnik je “Druga strana”, kojemu je direktorica bila smijenjena ministrica Andrea Zlatar Violić. A urednik Zareza bio je Srečko Horvat, koji je proglašen filozofom zato što povremeno ugosti Slavoja Žižeka. A sam Žižek zapravo nije filozof! Uvezeni “aktivisti” pretvaraju Žižeka u nedodirljivo božanstvo, da bi ga onda kao uteg okačili svim dobronamjernim ljudima ove zemlje.

Neki je dan novokomponovana Hrvatina Gojko Drljača degutantno napao ekonomskog analitičara Niku Delića. Mirni građani RH, Delić je obožavatelj Slavoja Žižeka! Hrvati, Delić je prozvao hrvatsku predsjednicu Kolindu za nacistički pozdrav! A ono je smireni Niko Delić na Hrvatskom radiju argumentima porazio Zorana Bohačeka i Damira Novotnyja, koji u slučaju Franak stoje uz tužene banke. Drljača je informatičara Bohačeka proglasio bankarom! Kako podržavam Delića glede slučaja Franak, ovim svojim komprimiranim prikazom lika i (ne)djela svuda razbacanog Slavoja Žižeka izražavam gnušanje prema partijskom svrstavanju svih neprijatelja druga Pol Pota u isti koš.

Žižekov pohod na Hrvatsku

“Hrvatska je primjer povratka mračnog Srednjeg vijeka u Europu” – upozorava nas Žižek u nedavnom intervjuu za LA Review of Books. Ali, kuda se skloniti iz ovog “slobodarskog” razdoblja svjetskih ratova, svih tih holokausta, svih vrsta terorizma, zastrašujućih sukoba religija, liberalnog fašizma, tiranije banaka, društvenih nametnika i globalnog zla? Kada podvučemo crtu, možemo žaliti što Srednji vijek nije trajao dulje. Znate, svi su Slovenci novovjeki, jer u Srednjem vijeku nisu bili formirani kao pleme ili nacija.

Žižek se ovih dana intelektualno poskliznuo na “katoličkom nacionalističkom svećeniku Živku Kustiću”, kojeg je u intervjuu Der Spiegelu prilično vulgarno doveo u korelaciju s Andersom Breivikom. Ne znam zašto u svezi toga Žarko Puhovski spominje Maxa Webera i njegovu izjavu da su Srbi i Hrvati dva naroda koji se razlikuju samo po vjeri. Pokojni Dominik Mandić okreće se u grobu. Sukob je daleko dublji. Naime, Žižek je napao Kustićev koncept “ateističkog katolika”. Nasuprot Žižeku, pozdravljam svako pristajanje Hrvata ateista uz “katoličko stado”, ako ništa drugo zbog civilizacijske kompatibilnosti i prihvaćanja Isusovog moralnog kodeksa. Žižek iz nekog razloga želi Hrvatima nametnuti opak kriterij: tko nije kršćanin i vjernik, nije Hrvat. Zanimljivo, Žižek isti kriterij ne aplicira za Slovence i Sloveniju. Tekst “Poklonici Žižeka, otrijeznite se!” iz travnja 2009. obrisan je s internetskih stranica Jutarnjeg lista.

Nadnevka 20. studenog 2011., Žižek je u londonskom “Birbeck Institute for the Humanities” održao predavanje “Tihi glas novog početka”. Izrekao je nešto nevjerojatno: “Uistinu najmračnija politička sila u bivšoj Jugoslaviji u ovom trenutku vjerojatno je, koliko ja mogu prosuditi, hrvatska Katolička crkva. Znate li da je ona potpuno otvoreno proustaška, da podržava režim Ante Pavelića iz Drugog svjetskog rata? Čak se ne želi ni simbolički, čisto formalno distancirati od njega.” A ono, jedan je buntovni svećenik svojim specifičnim odnosom prema NDH izrazio svoj osobni prosvjed protiv genocida nad Hrvatima 1945. godine. Kao i nezadovoljstvo s današnjom okupacijom Hrvatske. Nego, tko se usudi u Sloveniji provjeriti kome sve slovenski katolički svećenici služe mise?

Časopis “Foreign Policy” ubraja Slavoja Žižeka u 100 najvećih živućih filozofa. Prije desetak godina bio je velika nada, pa je 2007. pokrenut časopis “International Journal of Žižek Studies”. Više je to pokazatelj intelektualne krize nego Žižekove pameti. Žižekov učitelj Jacques Lacan promatrao je nesvjesno, strah od kastracije, ego i slične probleme mukotrpnog života u pidžami, tri metra dalje od toplog bazena. Nadali smo se da će Žižek artikulirati našu eru apsurda, ali je to izostalo. Nije postavio nikakav filozofski sustav. Sve više je poznat kao “Borat filozofije”.




Europi ne treba ustaško kršćanstvo”

Žižek je iskazao veliko nesnalaženje u povijesti. Izraz “četničko kršćanstvo” zapravo naglašava autokefalnost Srpske pravoslavne crkve, a “ustaško kršćanstvo” ne postoji niti na takvoj razini, jer je katolička centrala Vatikan. Ustaški pokret nije bio katolički projekt – Rim je za širenje katoličkog utjecaja želio rušenje granica na ovome prostoru. Ustaški pokret formirao se kao ustanak protiv jugoslavenskog porobljavanja, nakon likvidacije hrvatskih zastupnika u beogradskom parlamentu, upravo onih koji su javno iskazali rezervu prema utjecaju religija na političke stranke. Srpska i srbijanska hegemonija “promakla” je Žižeku, jer je u Jugoslaviji uvijek dolazilo do protuhrvatske nagodbe Srba i Slovenaca. Prva Jugoslavija donijela je opake segregacijske zakone protiv Židova prije pojave Hitlera, pa su mnogi Židovi prišli Ustaškom pokretu. Slovenaca niti za lijek! Apostrofiranje NDH najčešće ide za tim da se prikriju nacistički režimi u Srbiji i Sloveniji, kao i fašistički karakter obje Jugoslavije, kao i rasni karakter jugoslavenske ideje.

“Ne vidim ništa sporno u mogućoj podjeli BiH. Kada bi se Republika Srpska priključila Srbiji, to bi relaksiralo odnose. Srbija i Kosovo, ali i Makedonija, mogli bi poraditi na razmjeni teritorija, nakon čega bi se formirala jedna zajednička albanska država” – nabacuje nam Žižek, pomalo retardirano. Hrvatima nije leglo pomicanje Slovenije na jug, sve do Zagreba – bilo bi zgodno da Hrvatska i Austrija “porade na razmjeni teritorija”. Podjela Slovenije relaksirala bi odnose između Hrvatske, Italije, Austrije i Mađarske. Žižek je stao iza paradržave stvorene na etničkom čišćenju! Noah Chomsky drži da u Srebrenici nije počinjen genocid. Isti Chomsky kaže da je Lacan šarlatan, a na Lacana se naslanja Žižek, pa možete misliti što o Žižeku misli Chomsky. Nije lako.




“Kao svaki dobar protestant vjerujem da je Antikrist već na Zemlji i da je to rimski papa!” – izjavio je Žižek. Tko još nije prokužio da su ubogi Ivan Pavao II. i roker Franjo antikristi? Žižek je optužio Crkvu u Hrvata da slavi rođendan Ante Pavelića! Kao što sam to već naglasio, na drugi način, to praktično znači da je neki očajni svećenik, na Žižeku svojstven način, izrazio svoj osobni prkos prema ovakvoj RH i prema pomalo dosadnoj Stepinčevoj antifašističkoj Crkvi u Hrvata, sve u okvirima svog osobnog jezika koji Lacan dopušta, a Žižek i tamo neki Drljača zabranjuju. Svi ti Žižekovi prigovori Hrvatima i Hrvatskoj ostaju u okvirima protuhrvatskog pragmatizma Dežele. Inače, Ernesto Laclau dokazuje da Žižek koristi klasno kao nešto dobro nasuprot multikulturnim demonima.

Više sam puta naglasio da ne vjerujem u preobraćenje. Žižek je optužio mnoge, a Adam Kirsch optužio je Žižeka za prikriveni antisemitizam. Ne, Adame! Žižek je tu da optužuje druge! Sve se svodi na to da je Žižek bio član Partije i zagriženi titoist. Okrenuo se od jednog monstruma prema drugome, od Tita koji je proveo genocid nad Hrvatima, prema Pol Potu koji je obogatio svijet zločina za kambodžanska polja smrti, čime je šokirao svjetsku Javnost i postao poznat. Znate, Tito je slovio kao Hrvat. Nešto se pokušalo s teorijom da je majka Josipa Broza zapravo Slovenka, ali to nije prošlo. Moramo Žižeku objasniti da hrvatska šahovnica prikazuje naša polja smrti, sve te genocide nad Hrvatima, od Golgote na ovamo. Prvo polje nije ustaško – cijela Hrvatska bila je Bijela! Zar nismo nedavno čuli najavu Agnostika da će zacrveniti Hrvatsku? U povijesti prilagođenoj za Sloveniju sve počinje sa seljačkim bunama i partijskim ilegalnim ograncima.

Bezuspješna potraga za Žižekovom filozofijom

Imamo Žižeka filozofa, ali ne i Žižekovu filozofiju. Ian Parker tvrdi da ne postoji Žižekov sistem u filozofiji, nego more nabacivanja svega i svačega. Kažete nešto, a Žižek presiječe da Lacan to tako ne gleda. Znate, On je studirao kod Lacana! A Lacan je studirao kod isusovaca, koji su još u “mračnom Srednjem vijeku” živjeli u celibatu! I evo ih obojice u frustracijama Srednjeg vijeka i tom iskonskom strahu od celibata i kastracije. Zamislite, Lacan je otkrio ego! A kod Žižeka je ego veći od Triglava.

Za razliku od Žižeka, Lacan je ipak dao naslutiti nekakav sistem. Kako sam prilično vremena potrošio na proučavanje topoloških prostora, lako sam akceptirao Lacanovu aplikaciju modela Borromeanskih prstena: tri prstena (simboli, imaginacija i realno) isprepletena su u takozvanoj Brunnijevoj vezi Teorije čvorova – otklanjanje jednog prstena razdvaja preostale. Tri isprepletena prstena uočena su na grbu lombardijske kuće Borromeo iz 15. stoljeća. Topologija je zapravo postavila referencu na još raniju povijest – na lokaciji Stora Hammars u Švedskoj imamo falusno obrađen kamen, a na jednoj slikariji tog vikinškog oružja tri su trokuta postavljena u Brunnijevu vezu. Otišao sam ovdje predaleko u povijest, a Lacan je jednostavno želio naglasiti povezanost simbola, imaginacije i realnog, što je nepotrebno dokazivati. Tako se nepotrebno dogodilo da Alan Sokal i Jean Bricmont prigovore Lacanu da koristi znanstvene modele koje ne razumije.

Simboli, imaginarno i realno

Žižek je tripartitnu shemu Lacana opisao 2004. u knjizi čudnog naziva “Realnost virtualnog”, koji bi trebao glasiti “Realno virtualnog”. Naime, prema Lacanu, realno nije sinonim realnosti (Žižek to zna). Lacan mnoge sustave gleda kao izrazito lingvističke. Ukazuje na to da su koncepti zakona i strukture nerazumljivi bez jezika. Simboličko je lingvistička dimenzija. Podsvjesno je diskurs Drugoga. Realni zakon regulira požudu u Edipovom kompleksu. Simboličko pripada kulturi, nasuprot imaginarnoj uređenosti prirode, a imaginarno je strukturirano kroz simbole. Lacanov sistem ima takve Brunnijeve čvorove, koji vas utamniče u jednom istom problemu.

Sve je na rubu konzistentnosti, jer je prema Lacanu ono realno izvan jezika! Realno je zapravo nemoguće, jer se ne može izraziti niti integrirati u simbole. Ono je traumatična kvaliteta. Žižek dovodi realna imena u kontekst političke rezistentnosti, a svima nama ostaje pogađati na što misli. Lacan promatra podsvjesnu žudnju. Cijeli Lacanov sustav je zapravo nekoherentan i pseudo-znanstven, a moj je osobni dojam da to još više dolazi do izražaja u Žižekovim smušenim otklonima. Velik problem u prihvaćanju Lacanova sustava je njegova dramatična evolucija, koja donosi totalne zaokrete. Kada na to nadogradimo Žižekove komplikacije, sve nekako postaje parodija filozofije. Žižek slijedi Lacana, a onda simbole seli u prsten realnog, previđajući Brunnijevu vezu, koja generira psihološka stanja.

Kaos Žižekovog filozofskog kriticizma ublažuje se ocjenom da nije uvijek jasan. Žižek konstantno reciklira stare ideje, uključujući i one koje su davno znanstveno odbačene. Harpham je označio Žižekov stil kao bujicu nonkonsekutivnih jedinica, što O’Neill vidi kao krajnje proturječan postupak, koji čitatelj ne može akceptirati. Zvuči nevjerojatno da Žižek pokušava objasniti Hegela i Marxa pomoću Lacanove filozofije. Kao da Aristotela objašnjavate kroz Kierkegaardovu misao. Žižekova korelacija podsvjesnog kod Hegela i Lacana pokazala se promašenom. Žižek podržava Habermasov zahtjev nadnacionalne EU, sve do granica Slovenije. Isto tako, Žižek je rigidni marksist do granica Slovenije. Žižek se upušta u simplifikacije tipa: država je sustav regulatornih institucija koje oblikuju naše navike. Za njega religija nije neprijatelj. Ispričavam se, kao i neke velike Hrvatine, pronašao je jednu neprijateljski religiju: “ustaško kršćanstvo”.

Autor:Tvrtko Dolić/7Dnevno/10. travnja 2015.
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.