Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL
Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL

Diletantska diverzija na mariborski ukop žrtava Hude jame

Autor: Tvrtko Dolić/ 7 Dnevno/ 4. studenog 2016.

Međunacionalni animoziteti prešli su granicu prihvatljivog.

Gnjile matice na gnjilom automobilu Saše Lekovića trebaju biti predmet analize ozbiljnog vulkanizera ili nekog dokonog forenzičara a ne glavna tema zasjedanja Hrvatskog sabora. Relativno gnjili Nenad Stazić prošao je još gore sa svojim gnjilim biciklom.

Izvjesni Saša Leković i takozvani HND, u kojemu isti Leković šefuje na krilima obrnute diskriminacije, prepoznali su kao govor mržnje reakcije nekih internetskih portala na Lekovićev famozni slučaj Šaraf, koji je uistinu razumski teško prihvatiti kao zavjeru protiv pojedinačne osobe ili njegove manjinske ili interesne skupine. Stoga sam ipak odlučio time se i osobno pozabaviti, riskirajući da se potvrdim kao “dosadan tip”. Leković je izrekao i to svoje novo priopćenje opakog prizvuka: povest će se računa i o ranijim prijetnjama koje su mu upućene!Zadovoljan je i Vlaho Orepić, koji se prema Lekovićevom priznanju javio istome i s njim dogovorio susret. Naime, Orepiću je to zgodnije nego da se u sjeni uhićenja hrvatskih branitelja Orašja šire bavi petom kolonom, koja u RH nesmetano djeluje, ulazeći u sve naše evidencije i sav naš život, sve pod izgovorom brige za ljudska prava. Eto se i dokoni hrvatski kriminalisti, a napose forenzičari, imaju čime baviti – stigle su dvije matice/zavrtnji iz neke “ozbiljne” automehaničarske radnje nadaleko čuvene Stare Pazove. A da počinitelji, uhićeni hrvatski branitelji Orašja, jednostavno prepile rešetke na svojim ćelijama ili lance na svojim nogama? Nešto slično pokušali su golim i pretučenim prstima provesti nesretnici zabetonirani u Hudu jamu, ali eto nije išlo, pa se evo baš na dan komemoracije u Mariboru morao oglasiti Leković sa suštinom tog jezovitog problema, a njegova izjava zapravo je medicinska dijagnoza, pa i njegov osobni poziv da mu se neka psina zaista dogodi. Znate, istinski kršćanin mašta da umre na križu.

Međunacionalni animoziteti prešli su granicu prihvatljivog. Nobelovac ničega zvan Bob Dylan, odnosno Robert Allen Zimmerman,reče da Židov namiriše Nijemca kao što Srbin namiriše Hrvata. Zašto je Dylan zanemario činjenicu da Srbin jednako pouzdano namiriše i Albanca, odnosno Šiptara, kako Srbin pogrdno časti Albanca? To šesto čulo razvijeno je i kod nekih Hrvata, u odnosu na Srbe, a u moj osobni detektor nemojte se posve pouzdati. Primjerice, meni osobno Saša Leković, Vesna Teršelič, Savo Štrbac i Vojislav Stanimirović zaudaraju na agresivno srpstvo i izvrnuto svetosavlje. I, svatko od nas ima svoje osobne razloge za nekakve zaštitne mjere na granici uljuđenosti. Tako znam svratiti u susjedstvo takozvanog Srpskog Hrvatskog Novinarskog Društva i preventivno se pomokriti na kotače parkiranih automobila, da razbijem koroziju s neželjenim posljedicama.Najčešće mokrim na lijevi kotač Saše Lekovića, a desni tada zalijeva neki Albanac ili slučajni vulkanizer prolaznik. Nikome nije drago da Sašini gnjili kotači otpadnu, da Saša onako srpski zdrav i nepismen kao dren, glupo sleti s ceste, pa da “hrvatska” policija u skladu s obrnutom diskriminacijom uvodi, policijsku uru i provodi velikosrpsku represiju.

Čija je Huda jama?

Preskupa obrnuta diskriminacija u Hrvatskoj jednostavno iscrpljuje i osiromašuje sve stanovnike ove zemlje. Znamo da se sprema nova srpska i srbijanska agresija na Hrvate i Hrvatsku, da će zlo ponovno doći, da uzgajamo svoje buduće agresore, jer je agresivno svetosavlje i velikosrpstvo tako konstituirano, posve izvraćeno u odnosu na originalnu kršćansku Rastkovu misiju. Naši slavenski susjedi, Slovenci katolici i Srbi pravoslavci, vežu se uz pravoslavnu Rusiju, a od Mađara nam stiže već poznati “katolički” zagrljaj. Ništa dobro nije nam došlo niti će doći od njemačkih protestanata, kao niti od austrijskih katolika, a vjerojatno niti od naših saveznika Amera, jer kod njih odnos prema Hrvatima i Hrvatskoj u konačnici ravnaju Židovi s dylanovskim predrasudama. Nakon što ponovno izginemo na ruskoj granici, uslijedit će novi Bleiburg. Mi smo nacija bez prijatelja, što ukazuje na ozbiljan defekt u našem nacionalnom vozilu. Za današnje mlake Hrvate suživot s agresorima i agresicima potvrđuje se kao nemoguć. Kuda odseliti? Natrag u Siriju?

U Mariboru je 27. listopada ove 2016. pokopan dio ostataka žrtava u Hudoj jami. Uz dragocjeno viktimološko slovo Romana Leljaka, o smaknućima je progovorio i sudionik likvidacija, Zdenko Zavadlav, načelnik Ozne za Maribor, u svojoj knjizi “Doživljaji jednog udbaša”. Zavadlav je nedavno izjavio da slovenska policija nije imala pod kontrolom stratišta i zločine koje su počinile partizanske postrojbe koje su došle iz drugih krajeva. Tvrdi da su te partizanske horde ubijale hrvatske izbjeglice na sve strane, bacajući ih u svaku rupu. Zašto to ne zanima Sašu Lekovića, iako je novinar i formalno šef HND-a? Neki su portali objavili odurno slovo raspadajućeg Ante Tomića o “gnjilim leševima Hude jame”. Tako sam sve više uvjeren i ubjeđen da je pogrešno relativno zdrav izmet istresti na gnjilog Antu Tomića. Hrvatsku još uvijek užasava primitivno izražavanje Mate Kapovića o Bleiburgu. Lik je nakon tog ruganja nevinim žrtvama zadržao svoju sveučilišnu poziciju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i promoviran u nedodirljivog društvenog arbitra! Možemo li Vesnu Teršelič pridodati kao petu kolonu? Jer vjerojatno nije Hrvatica! A koje je rodoslovno i drugo podrijetlo te žene, nitko se ne usudi provjeriti. To se uzima kao neprihvatljivo zadiranje u njenu privatnost, a na toj “privatnosti” temelji se njeno aktivističko djelovanje. Mnogi Srbi i osobe iz mješovitih brakova s valutnom klauzulom nedodirljivog identiteta postaju aktivisti “hrvatske” pete kolone. Teršelič se u RH pojavila zajedno sa svojim već formiranim protuhr vatskim djelovanjem, sve o našem trošku i iz kvote Unije i cijelog svijeta za Hrvatsku. Na komemoraciji u Mariboru “korektno” je tražila da se kazne (uglavnom već pokojni) počinitelji zločina. Kao, neka sud izrekne kazne toj trojici partizana koji su počinili zločin u ratu. Zapovjednu i kolektivnu odgovornost u tom slučaju nije prepoznala.

Slučaj Šaraf

Bilo je prirodno da se Leković kao predsjednik makar i nekakvog manjinskog novinarskog društva u RH pojavi na komemoraciji u Mariboru, već zbog toga da se snađe glede petokolonaških “novinarskih” podmetanja, ali je Leković iz nekog razloga otišao u Vojvodinu, ako hoćete u Srbiju i još je iz Novog Sada zapomagao o gnjilim zavrtnjima/maticama na kotačima svog gnjilog osobnog vozila, kao da se pod njim živ raspada na dnu Hude jame. Pa se njegovi “šarafi” prenose iz Srbije u Hrvatsku kao kosti Lazara Hrebljanovića, koji je zapravo umro prirodnom smrću, prije bitke na Kosovu, a onda je seljačić od Moravu na istom megdanu uskrsnuo ni manje ni više nego kao car, sve dokumentirano kroz guslarsku razmjenu, kako se tada zvao Internet. Da bi u Hrvatskom saboru žgaravični Nenad Stazić zatražio pauzu zbog “pokušaja ubojstva Saše Lekovića”, možda i zato da bi se u drugi plan gurnuo mariborski ukop ostataka žrtava Hude jame. Kriminalisti će vam reći da je počinitelj neke kriminalne radnje najčešće iz obitelji, pa bi Saša Leković najprije trebao pripaziti svoje, bilo one iz svog novinarskog udruženja ili one iz svoje nacije ili manjine. Sam Stazić nedavno je na zavičajnoj pješačkoj Stazi preživio opak i lucidan atentat, kada je lukavi hrvatski pješak svojim volumenom opstruirao njegov bicikl, a i tada su se pojavile teze o prepiljenim “šarafima” na biciklu. Zamalo je uslijedilo izvanredno zasjedanje Hrvatskog sabora.

Neukus takvog prisjedanja ožalošćenim Hrvatima u formalno Hrvatskom saboru nameće detaljnu analizu izjave Saše Lekovića, koja je 27. listopada 2016. guslarski opjevana na Facebooku, a ovdje je priložena u zasebnom okviru, pa je pažljivije pročitajte. Isuse, čovjek je novinar pet stotina godina i bilo je za očekivati da mu u trenutku nesreće dođe neka pomisao, a ne cijela filozofska misao. Što je to “odličan automehaničar”? Novinar Leković štedi na zarezima! Kakvo pucanje? Nije Saša izvalio masku na kotaču nego veliku glupost. Iz svega nekoliko rečenica njegove kratke (dez)informacije izvire takva nepismenost da se pitam, kako je takav lik postao novinar? Šef novinarskog društva je nepismen! Barem na novinarskoj razini. Bože moj, čovjek je prije svega senzibilan na govor mržnje. Možda je Lekovićeva izjava načinjena po mjeri Nenada Stazića, ali možda baš zbog toga nije konzistentna. Svaka slična krivotvorina sadrži u sebi nekakvu kontradikciju, a Leković je nekako pronašao više rupa na prilično kratkoj cestovnoj dionici u Vojvodini.

Leković se prekombinirao

(1) Kako to tvrde ozbiljni vulkanizeri, suprotno izjavi Lekovića, automobil s labavim maticama na kotačima najprije vrluda, pa se tek onda trese, zapravo tresne na cestu. (2) Lekoviću se isto već događalo, ali ovaj put nije mogao pogoditi o čemu se radi. (3) Prema istoj izjavi, Leković je pokupio ostatke matica/zavrtnja s mjesta nezgode i valjda ih predao “prvom ozbiljnom automehaničaru”, koji je nakon toga ustanovio da su “dva zavrtnja/šarafa na desnom prednjem kotaču prepiljena do pola”. Bilo bi prirodno i ozbiljno da je “ozbiljni automehaničar” pregledao samo ostatke koje mu je Leković predao, prije nego što je Leković prikupljene ostatke, poput Terminatora, sastavio u prepiljene matice. (4) Leković se prekombinirao, jer nije problem njegov “odličanautomehaničar”, nego vulkanizer. Naime, ovih je dana Leković bio dužan na kotače svog osobnog vozila staviti zimske gume – barem dva puta godišnje zavrtnji se skidaju i ti isti ili drugi stavljaju ponovno. Ako Leković sezonski mijenja i felge, radi olakšane montaže ili šminke, svejedno, teško je procijeniti kada su zapečene matice/zavrtnji popustili i kod kojeg vulkanizera labradorovca, iz koje pete kolone. (5) Posebno je smiješno Lekovićevo citiranje “ozbiljnog mehaničara” i njegove tvrdnje da oštećene matice/zavrtnji popuste nakon 300 km, koliko je od Zagreba udaljena granica s Vojvodinom, odnosno sa Srbijom.

Teško se oteti dojmu da se Lekoviću zapravo švindla svaki put kada uđe u dragu Otadžbinu, pa mu automobil u Vojvodini malo zanosi u desno – Leković valjda zaista vjeruje da je tamo na srpskom i/ili srbijanskom ozemlju. Lekoviću, Vojvodina i susjedne hrvatske zemlje su okupirani! Tamo su Nijemci posve istrijebljeni, a bunjevački Hrvati nasilno su konvertirani u naciju Bunjevaca! Naravno, u Hrvatskoj Lekovićevi kotači zanose u lijevo. Možda je sve samo zgodan Lekovićev izgovor da jednostavno prošverca automobil iz Srbije? Tko se usudi provjeravati kriminalistički dokaz, zapravo dokaz atentata? Leković je prenio samo registracijske pločice i prepiljene šarafe? Hoće li Srbija proširiti svoju pravnu jurisdikciju i na Lekovićeve šarafe? Što reći, nego požaliti da Udba nije operativno pismena koliko i hrvatska Desnica, jer je mogla jednostavno likvidirati Blaža Kraljevića tako da mu podvali avionske šarafe, umjesto da nesretnog borca za Hrvatsku raznese s avionskimstreljivom. Kolikoj smo petljaniji bili izloženi da se prikriju izvršitelji i naručitelji ubojstva Mire Barešića, a bilo je dovoljno da mu Josip Perković pokloni automobil Saše Lekovića.

Prva izjava Saše Lekovića o njegovom krameraju

Danas poslije podne nasred autoputa auto mi je ‘poludio’. Počeo se tresti a potom krivudati. Uspio sam ga zaustaviti u zaustavnoj traci i shvatio da mi je prednji desni kotač iskrivljen i prednja plastična ‘maska’ izvaljena iz ležišta. Kako je auto star prva misao bila je da je to uzrok. No, kako imam odličnog auto mehaničara koji mi ‘radi’ aute već gotovo 25 godina, a auto je bio na tehničkom i registraciji prije dvadesetak dana, ništa mi zapravo nije bilo jasno. Odšlepali su me do prvog ozbiljnog auto mehaničara koji je auto preuzeo, obećao da će ga pregledati i ustanoviti uzrok kvara što je prije moguće. Čovjek menakon nekog vremena obavijestio kako je ustanovio da su dva zavrtnja/šarafa na desnom prednjem kotaču prepiljena do pola i da je nakon 300 kilometara vožnje to uzrokovalo pucanje. (Naime, pokupio sam zavrtnje/šarafe, tj. njihove ostatke na mjestu nezgode i ponio ih sa sobom). Nije prvi puta da se netko ‘igra’ zavrtnjima/šarafima na kotačima mojega auta“.

Autor: Tvrtko Dolić/ 7 Dnevno/ 4. studenog 2016.

ZADNJE VIJESTI