Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL
Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL

Manolić nam daje naslutiti da je Tuđman bio mason

Autor: Tvrtko DOLIĆ / 7dnevno / 11. studenog 2016.

Ovih je dana u prodaji druga knjiga memoara Josipa Manolića pod znakovitim nazivom “Špijuni i Domovina”. Dodatno dokumentira mnoge poznate Hrvate. Nova Manolićeva Objava mijenja naše predrasude o apostolima tranzicije iz komunizma u kapitalizam

Hoće li u sljedećem nastavku svojih memoara Josip Manolić opisati kako je na vlast doveo Donalda Trumpa? Budite oprezni, jer je Manolić još uvijek više Savo nego Pavao. Tamničar blaženog Alojzija Stepinca nikada se nije preobratio, niti se pokajao za svoje zločine na osobnoj i zapovijednoj razini. Surovi Stvoritelj ispričava se Manoliću! A dugovječni Manolić je ono što se veli “đon obraz”. Taj niti ne zna da postoji nekakav stres. Njegova supruga je izgorila, a on se ne da smesti, nego gazi dalje i šire, a ne bih se iznenadio da u svojoj 98. godini ima ljubavnicu. Na prigovor bivšeg robijaša da je istoga dao zatvoriti, Manolić je a da ne trepne odgovorio da je to učinio da nesretnika spasi, da ga netko ne ubije. Tako Manolić nije otrovao Stepinca, nego je pomogao Stepincu da živi dulje, da izbjegne neke ranije atentate. Slično je Manolić slavio život i na našem Križnom putu – valjda bi nesretnike dotukao na kraju muke. Bio je partizan i operativac Ozne, šef zatvorskog sustava u SRH, u Udbi je bio zadužen za političke zatvorenike, da bi u RH postao predsjednik Vlade, šef kriznih štabova, šef obavještajne zajednice i šef Županijskog doma Sabora.

Teško prihvaćam i novu mogućnost da je Franjo Tuđman bio mason i da je zbog toga protjeran iz Beograda. Prema mojim osobnim saznanjima, Franjo je bio zdrav mladić, pa je očima gutao ženu koju nije smio niti pogledati, i onda su ga pospremili u Zagreb, da doma pase ili zaprašuje koga hoće. Isto tako, nije mi baš legla zgodna teza da Bravar nije bio bravar, nego je kroz kvalifikacije šegrta i majstora bio izražen Bravarov masonski status. Da je Tuđman zaista bio mason, makar i šegrt, vjerojatno bi iskazao manju osjetljivost na konkretne financijske injekcije. Tuđman je na kraju svog života postao teniski pobjednik i plameni govornik zahvaljujući adrenalinu koji proizvodi pozicija predsjednika države – Antun Vrdoljak svjedoči da se prije toga pokrivao s dekicom, da zašpara na računu za struju. U svakom slučaju, objavljeni memoari i neobjavljeni zapisi Josipa Manolića jako su zanimljivo štivo. Ne znam koliko je paralelnih linija zapovijedanja imala ova država, a jednu je zasebnu vodio i vodi Josip Manolić.

Državotvorne bitange

Kako to Manola tvrdi, Ivo Pukanić bio je kolateralna žrtva atentata na Nikolu Franjića, hrvatskog branitelja koji je po Manoliću razotkrio umiješanost Gojka Šuška, Ćire Grubišića, Ljube Ćesića Rojsa, Ivana Grbavca i Ante Lovika u pljačku oružja nakon pada vojarne Prečec, a preprodavači su kasnije postali ugledni generali i brigadiri, pa je lako moguće da je zbog takvih spoznaja ubijen operativac SIS-a Zoran Udiljak, u okolici Tomislavgrada, u prisutnosti Miljenka Filipovića. Nije posve jasno zašto je Manolić istim rafalom “smaknuo” i Ivana Grbavca, koji se nikada nije uklopio u spomenutu postavu. Vjerojatno se Manolić tako zahvalio svome bliskom suradniku Mati Laušiću, koji je naslijedio Ivana Grbavca na čelu Vojne policije. Za Laušićevog šefovanja Vojnom policijom provedeno je surovo mučenje Mile Dedakovića u prostorijama Vojne policije na zagrebačkoj Lašćini. Upravo je Grbavac svjedok da su bitange presrele oružje upućeno u Vukovar, nakon zauzimanja vojarne JNA u Bjelovaru. I prodali ga jednoj arapskoj zemlji. Josip Manolić istraživao je i Branka Borkovića. Zarobljeni branitelji Vukovara prošli su najgore mučenje u srbijanskim logorima, a ostale je istraživala takozvana Manolićeva komisija. Zanimljivo, ministar obrane u Vladi RH nije Branko Borković, zapovjednik obrane Vukovara, nego Damir Krstičević, koji je navodno sudjelovao u agresiji na Vukovar.

Zanimljiva je i Manolićeva istina o Antunu Kikašu, koji je trebao stići u Hrvatsku sa zrakoplovom krcatim oružjem, a prizemljio se prazan, bez oružja, pa je uskočila JNA da prikrije kriminal. Manolić nam daje naslutiti da su pojedini “domoljubi” organizirali lažne isporuke oružja i onda to prazno ništa naplatili, pa je tako i Gojko Šušak širio ruke kada se iz Austrije vratio bez oružja i bez novca, a Martinu Špegelju rekao kako su se u hotelu pojavili nekakvi Turci, pa je eto Šušak pobjegao i jedva izvukao živu glavu! Manolić u cijelu tu kikašijadu upliće i Slavka Degoriciju i Antuna Vrdoljaka, na kraju i Josipa Perkovića. Ovdje ću spomenuti prepirku Šuška i Manolića o kojoj Manolić uporno šuti. Šušak je u prisutnosti Tuđmana prigovorio Manoliću da radi za Ruse, a Manolić je uzvratio da je Šušak bio dvadeseti čovjek Bugojanske grupe, onaj zagonetni emigrant koji je “Bugojance” izdao. Velika je novost korumpirani Perković, koji je kao i Tuđman volio novac. Zar je to mana?

Manolić više puta naglašava nesposobnost Josipa Perkovića. Slično je tvrdio i Zlatan Anić, šef SIS-ovog centra/odjela Zagreb. Nesposobnost Perkovića razotkrio je i riječki udbaš Ragib Merdžanić, koji tvrdi da je supruga Josipa Perkovića posvojče Đure Lukića, dugogodišnjeg šefa republičke obavještajne službe, i da je zato Perković brzo napredovao iako “po svojim sposobnostima ne bi dogurao dalje od portira”. A Đuro Lukić bio je Srbin koji se priključio Labradoru! Koji je u Labrador kooptirao i svog zeta Josipa Perkovića! Merđanić svjedoči da je Perković znao pokrasti blagajnu službe, što je nekakva mana ili sposobnost cijele loze, jer je ne tako davno Perkovićev rođak pokrao blagajnu vojne službe. Perković se u ključnim godinama agresije na RH tajno sastajao s Ivanom Čolakom, nekada pomoćnikom za emigraciju ministra unutrašnjih poslova Jugoslavije, sve uz znanje Gojka Šuška. Vjerojatno je Perković detektiran u Mađarskoj s našom povjerljivom dokumentacijom koju je namjeravao predati Čolaku. Naime, njegov automobil krcat povjerljivom dokumentacijom ukraden je u Mađarskoj, dok je Perković objedovao, pa je dokumentacija isplivala u mađarskoj obavještajnoj službi, i tada je Antonio Lekić prijavio Perkovića, da bi nakon toga Lekić bio izbačen iz SIS-a kao državni neprijatelj.

Dokumentacija je teret

Nisu dokumentirani samo “državni neprijatelji”, nego su komunjare i udbaši svakom Hrvatu pridružili njegovu prljavu košuljicu. Doušnici su dojavljivali tko pjeva hrvatske pjesme, tko slavi Pavelića, tko je kod nekog švercera kupio stotinu njemačkih maraka, tko ima ljubavnicu, tko je homoseksualac, i tome slično. Primjerice, kada bi najpoznatiji domaći krivotvoritelj diploma završio svoje naporno dežurstvo u zagrebačkom hotelu Dubrovnik, dolazio je milicioner iz Petrinjske i uzimao popis novih klijenata, odnosno novih hrvatskih intelektualaca, odnosno svojih novih doušnika. Kada je u krvavom raspadu Jugoslavije osvanula formalno samostalna RH, da možemo rasprodati sve hrvatsko, svoji na svome, peta kolona nastavila je “dokumentirati” Hrvate. I još smo na kraju dobili taj famozni Registar branitelja, dok je Manolić duboko zakopao sve evidencije, pa i Bauerov popis, a Josip Perković zamazao je narodu oči s evidencijom Janjičar, koja je obična krivotvorina, u koju je upisano ime Imre Agotića, zbog uvjerljivosti.

U novoj drugoj sezoni kvalitetne kriminalističke serije “The Missing” (BBC1) engleskog redatelja Toma Shanklanda, istražitelj Julien Baptiste (Tchéky Karyo) morao je potegnuti u bliskoistočnu ratnu zonu, gdje su nestali neki protagonisti te napete priče o otetim djevojčicama, posve otrgnutim od njihove ranije egzistencije, kao da su nesretnice prošle tranziciju u Orašju. Kod Hrvata se danas događa nešto suprotno: otimači su tu, ostaju u Lijepoj našoj kao tajkuni, masoni i kulturni djelatnici, a narod i žrtve odlaze dragovoljno, dok se krivotvorine o žrtvama sklanjaju kao dokumentacija o zločincima. Slična je situacija i u našoj historiografiji. Kako je to uvijek bilo, naša dokumentacija i dokumentacija o nama pohranjena je negdje u susjedstvu. Rim, Beč, Pešta, Beograd, Istanbul, Sarajevo, Buenos Aires, Sydney, Antarktik. Želite pogledati značajniji zapis o našem podrijetlu? Morate skoknuti do Ukrajine. Želite provjeriti nekog hrvatskog dužnosnika? Morate u Beograd i tamo podmazati nekog dužnosnika – Srbijanci su kopirali dokumentaciju SRH.

Ustaše udbaši

Famozni Ernest Bauer bio je u NDH šef odjela novinarstva, pa načelnik za germanske zemlje pri MVP, savjetnik veleposlanstva u Bukureštu i na kraju konzul u Pragu. Ernest je pedesetih počeo raditi za njemačku obavještajnu službu i uspeo se prilično visoko. Kako to tvrdi Manolić, Bauer je mladoj hrvatskoj državi podario popis naših emigranata koji su bili suradnici Udbe, 98 njih samo za Njemačku i samo u njegovoj evidenciji, i još je prijavio da su svi oni uključeni u “državotvorni” pokret, što zorno pokazuje u čemu se sastojalo “pomirenje ustaša i partizana”. Udbaši i kosovci odglumili su pokajnike, a vanjski agenti ušli su u strukture RH kao ustaše, što Manolić skoro doslovce priznaje. Nevjerojatno je kako su Hrvati tih ranih 90-ih bezočno nasamareni.

Dakle, sve što je činilo Udbu, Kos, kogove, Labrador i slične strukture, ostalo je za obične Hrvate neprobojna tajna, a dokumentacija obrambenog Domovinskog rata ide na bubanj, uključujući svu silu krivotvorina s originalnim pečatom MORH-a ili neke druge institucije, uključujući i memoare pojedinih političara. Beograd ima podatke o svim Hrvatima, vjerojatno i popise masona u RH. Nekada smo razapinjali novinare koji bi spomenuli domaće ili strane masonske lože. Kao, to je teorija urote, Ivan Pernar priča gluposti, to su izmišljotine, da bi se neki dan teško bolesni Marijan Hanžeković u Nu2 ispovjedio i obznanio da je mason. Manolić nam razotkriva zanimljivu činjenicu: Inu je osnovao Krajačić! Kao što se već pričalo, iza MOL-a stoje ruski tajkuni, a Šušak je prozvao Manolića da radi baš za Ruse, da bi se oko Ine oblizivao još jedan udbaški mačak: Stipe Mesić. Kako svjedoči Manolić, Mesić je maznuo lovu australskih Hrvata, pa je pokrao i kanadske Hrvate, sve bez transkripta i bilo kakvog sličnog dokaza, pa je isti “antifašist i lopov Mesić” ne tako davno bez velike muke od samog sebe “posudio” novce za svoju novu vilu.

Predivni svijet

Ako je predivna Lijepa naša, onda je bila predivna i Jugoslavija – u svojim je granicama uključivala i Lijepu našu. Jugoslavija je imala svoje ljepote i izvan Lijepe naše, pa je sveukupno Jugoslavija bila ljepša od Hrvatske. Sve je to tako i gore od toga jer Rade Šerbedžija nije prepoznao srpsku i srbijansku agresiju na RH i BiH, nego su po njemu u predivnoj Jugoslaviji relativno ružni narodi udarili jedni na druge. Kao da najavljuje Manolićeve memoare, Šerbedžija je u Beogradu zapomagao: “Pa nije slučajno da su svi ti najveći ratnici, takozvani heroji koji su završili u Haagu, zapravo kriminalci… Bitange, eto što su ti koji su zavadili običan narod. Od tih bitangi nije se mogla spasiti divna Jugoslavija.” Ali, Rade, kao što je bila predivna Jugoslavija, još je ljepši cijeli svijet. Putuj sretno, kao što si putovao kada je Hrvatska napadnuta, i još nas po svijetu sramotio kao nekakav disident iz RH. I na kraju si imao obraza na krilima obrnute diskriminacije raskomotiti se na hrvatskim Brijunima. Pokojnom umjetniku Fabijanu Šovagoviću režimski Rade priznao je kako je kao Srbin u Jugoslaviji bio protežiran.

Ante Nazor je ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, hrvatski branitelj s naše istočne fronte. Kako je onda ovih dana postao glavni negativac? Pa, problem je sama dokumentacija, koju je savjesno i predano prikupljao, računajući da će tako dokumentirati uistinu pozitivan obrambeni Domovinski rat, što je Nazorova zadaća, koju uredno plaćamo. Kad ono, pokazalo se da prikupljena dokumentacija najčešće nema blage veze sa onim što se dogodilo na ovome prostoru. I, Manolić je prisvojio kvalitetu! Nazor je nesvjesno ostao na razini političkog smeća, koje umjesto agresije na RH i BiH dokazuje “povijesnu misiju Franje Tuđmana”. Novi Otac nesposobne nacije nasamario je agresora. Ružna nacija je nezahvalna. Bitange! Zgodno je vidjeti te geografske karte sa predivno ucrtanim planiranim i izvedenim pravcima djelovanja, koje oduševljavaju svjetske pobornike “briljantne vojne akcije Oluja”, koja je opet dokaz vojne genijalnosti novog Oca nacije i “hrvatskih generala”, a svi oni nisu imali blage veze o vojnoj taktici. Obrana se provela spontano, stihijski, uz konkretnu žrtvu konkretnih branitelja. Planski su do kraja provedena samo petokolonaška podmetanja.

Koliko znam, prepoznaje se i dokazuje krivnja, a nevinost je religijski pojam. Ovom zemljom još odjekuje nevjerojatna izjava Bože Petrova da će uhićeni branitelji Orašja brzo dokazati svoju nevinost. Na kraju je posve prihvatljiva naoko primitivna izjava Ljube Ćesića Rojsa o tome kako svu “dokumentaciju” HVO-a treba spaliti. Ipak to nije antička knjižnica Aleksandrije. Krivotvorine o osobnim ratnim podvizima ćata, dezertera i lažnih branitelja, postale su temelj za “mirotvorni” koncept poravnjavanja krivnje. Za potvrđivanje takvih krivotvorina kao dokumenata formirana je takozvana Documenta. Kao i za relativiziranje jednostavne činjenice, koju zanemaruje i Josip Manolić: Srbi i Srbija proveli su agresiju na RH i BiH i počinili niz ratnih zločina. Vesna Teršelić, Josip Manolić, Stipe Mesić i slične osobe uhvatili su se za taj Šerbedžijin koncept bitange, odnosno za individualiziranje krivnje, da se prikrije još jedna gola činjenica: na Bleiburgu, u Hudoj jami i u tisućama drugih jama za Hrvate, kao i na Ovčari, kao i u Škabrnji, kao i glede poklanih muslimana Srebrenice, riječ je o zločinu jednog određenog kolektiviteta, a ne o individualnoj krivnji.

Autor: Tvrtko DOLIĆ / 7dnevno / 11. studenog 2016.

ZADNJE VIJESTI