Hans Baldung Grien: Smrt i tri životne dobi

Sv. Nigdarjevo: Neslužbeni praznik svih čekača, svih naivaca svijeta koji žive u nadi:

Autor: Tomislav Sunić

Ova je pripovjetka napisana u Santa Barbari 1989. za Hrvatsku reviju, ali dosad nigdje nije objavljena. Posvećena je pok. Vinku Nikoliću

…Početkom svibnja prestalo je zepsti za noge, ali je zato trebalo razmišljati o dolazećim vrućinama. Nedostatak podrumskog stana osjetio bi se zimi po vlazi koja bi se začas uhvatila za stijenke zida, a ljeti u nesnosnim sparinama koje bi rezale dah i od kojih bi žlijezde na vratu začas natekle. Zimi, kad bi vani zahladilo, u stanu je bilo još hladnije; ljeti, kad je vani zatoplilo, u stanu je bilo za ne izdržati od vrućine. “Nikak ne valja. Nigdar da nekak krene kak Bog zapoveda” – kukala bi Ankica. Za gospođu Ankicu, koja je imala srčanih problema, ljeto je prelazilo u pravi pakao, a zime u njen zagrebački “Sibir.” Kad bi zimi mirovala, onako kako je to doktor savjetovao, začas bi se ohladila, srce bi joj prestalo kucati kao u salamandera i njene noge bi se pretvorile u dvije ledene sige. Tada bi Ankica pomislila da je doktor svojim uputama želi poslati prije reda na drugi svijet. Tijekom ljeta mirovanje je sličilo na parnu kupelj, iz koje je najsigurniji izlaz bio izlazak na propuh Gajeve. Ali otkako je liječnik ustanovio aritmiju srca ni šetnja po gradskoj vrevi nije bila lagana. Izlazak iz stana i njen hod po pločniku zahtijevao je pažljive akrobacije: dva koraka brže, korak sporije. Takvim pomalo katatoničkim nastupom ona bi začas izazvala pozornost prolaznika i njoj bi se tada činilo da joj se svi smiju i u sebi i govore: “Došla si na svoje, stara.” “Samo da su fakini znali” – mislila je u sebi Ankica, “kak sam ja nekad izgledala”. Nekad i nikad; uvijek se Ankica žalila što na sve treba čekati, a kad bi ona eventualno ponešto i dočekala, razmišljala je kako je ponekad bolje bilo.

Njena utrka s vremenom uvijek bi završavala u njenoj spoznaji da njoj vrijeme ipak prolazi presporo. Uz takve misli prevalila bi udaljenost od Gajeve do svoje crkve na Dolcu – njena ustaljena šetnja, njen križni put. Do sada je nekako dogurala i bez štapa, što su joj njene frajle iz staračkog doma na Ksaveru zavidjele, premda njenu žalopojku na samoću one nisu baš ozbiljno shvaćale. Njima je bilo čudno što se je Ankica uvijek znala našaliti na svoj i tuđi račun, a zatim uvijek oplakivati kako joj vrijeme jedva primjetno plazi – “toliko sporo”, rekla bi Ankica, „da imam dojam da sam počela živjeti i život svog pokojnog muža“. “Zato je bitno naći pravi balans” – podučavala bi Ankica svoje preostale prijateljice tijekom subotnjih sijela. Balans je tada bila riječ u modi, koja je imala magičnu moć na Ankicu. Ona je voljela isticati potrebu “balansiranog braka”, “balansirane dijete” i “balansirane djece”, premda se u njenom slučaju nije imala čime pohvaliti. “Da znate samo kak ja balansiram, kak violina dva kilometra tam i natrag“! U trenutku kad bi svoje kolegice podučavala o svojim maratonskim pješačenjima Ankica bi zaboravila svoje dane iščekivanja. Tada, u kratkom zanosu, u salonu staračkog doma, zauzela bi pomalo grotesknu mladenačku pozu, u najmanju ruku kao da je ona vječita Ankica koja želi pokazati da je za nju vrijeme stalo i da je Mirogoj još strahovito daleko. I tada bi došlo njenih pet minuta. Zavrtjela bi se u krugu, digla bi do koljena plišanu haljinu i zapjevala onu poznatu predratnu ariju: „Za jedan časak radosti, hiljadu godina žalosti”.

Za Ankicu su godine prolazile kao stoljeća, a dan bi joj se činio kao cijeli milenij. Nastojala je ona svoju muku s godinama prikriti praktičnim mudrostima koje je rado voljela isticati pred svojim kolegicama. Znala se pohvaliti da zna pogoditi rupu od ključanice u potpunom mraku, prepoznati glas onog barabe Marka koji bi došao naplatiti struju, na zidu od sobe znala je točan broj špenadla, broj žutih slika na kredencu, pa čak prepoznati i miris svoje polustoljetne kune u ormaru.

U lipnju se stan pretvarao u parni kotao. Na subotnjim sijelima u staračkom domu žalila se da je stan “parni kotec”, jer su cesta i pokvarene zahodske cijevi činili svoje tj., po njenom, pretvarali stan u svinjac. Sve je Ankica mogla tolerirati, ali parenje u minijaturnom stanu nikako. Doduše ona bi uštedjela nešto na grijanju, koje je i onako samo teoretski funkcioniralo u režiji mjesnog SIZ-a, ali kuhati se cijeli dan u sobi tri na pet, zahodu jedan na dva, i hodniku jedan na jedan, nije bila lagana stvar. Kvadratura njenog stana u potpunosti je odgovarala kvadraturi njenog poimanja vremena. Da, za Ankicu je vrijeme presporo prolazilo, te joj je ovaj stan još više sličio na antikvarijat njenih skupljenih poznih godina. Od silnih obećanja mjesnog ureda do sada se još nije dogodilo čudo. Ankica je bila uvjerena da će popravak stana uslijediti tek kad ona krene na drugi svijet, što se još jako dugo može otegnuti. “Htjeli bi oni mene lifrati u starački dom! Oh ta balavardija po uredima, ne znaju oni što njih još čeka“! A dotle, čekaj pa dočekaj.

Otkako je muž nestao u ratu, kćerka otišla u Kanadu, sin otišao na more, život je izgubio onu predvidljivu notu na koju se Ankica navikavala tijekom cijelog svog bogatog djetinjstva i mladosti. Do njene tridesete godine, sve tamo negdje iza rata, njen život se sastojao od jednog scenarija kojeg je stvarala i u kojem je bila glavna glumica. Tada je za nju vrijeme letjelo nestašno i prebrzo. Još dok je Vesna bila kod kuće znala se još zavaravati da je “svako zlo za dobro” i da će jednog dana svi osvanuti ozareni, nasmijani i bogati u staroj kući na Šestinskom dolu. Ali kad je muž nestao počele su je boljeti noge, kad je sin otišao počela ju je boljeti glava, a kad je kćerka otišla počelo ju je boljeti srce. Ivek je prvi nagovijestio rasulo: nestao je meteorski, bezobrazno, drsko, tamo negdje u Bosni, a da ona nije niti znala u koju je satniju otišao, a da njoj Ivo nije ni rekao da će nastradati. “U Bosni on šapatom pade”, mislila je Ankica. Ivekov nestanak se nikako nije uklapalo u njene preventivne planove o životu u kojem je ona podijelila svima unaprijed svoje pozadinske uloge. Ostala je sama, ovaj puta kao jedini statist i glavna glumica samoće. Deset godina nakon toga i sin je otišao na sinje more, može biti zato što ga je uvijek oblačila u mornarsko odijelo. “Sve bi bilo drukčije da nisam kupila onog kumravog mornarca kod onog kumravca Salzberga” – ponavljala bi Ankica. Možda je u tome odijelu bilo neko ukleto proročanstvo, jer ga sin više nije volio skidati čak ni kad je izašlo iz mode. Odijelo je i dan danas bilo kao novo, složeno u ormaru kojeg je ona uvijala u novinski papir posipan naftalinom. No pravi rusvaj je nastupio kada je došao onaj kuruzni Kanađanin s kosom poput kanarinca, krivim nogama kao školski šestar, ističući se za nekog apotekara – i pobrao Vesnu u Kanadu. Vesna se doduše zaklinjala na brzi povratak, pismima ju je obasipala prvu godinu dana, svakog Božića i Uskrsa slala joj neke sitne drangulije, djeteline, neko lišće u plastičnim prozirnim kutijicama, no povratka njoj više nije bilo. “Čekaj pa čekaj” – ponavljala je Ankica. “Čekaj, čekaj magare dok trava naraste” – mrmljala bi Ankica u zagušljivoj podrumskoj polutami. “Nigdar neće ona doći”! Cijeli taj život za nju se sastojao od jedne goleme “vartecimer”, kako bi ona to stručno rekla svojim pajdašicama u staračkom domu. I uistinu, kada bi išla na tržnicu, u apoteku, kad bi iščekivala zoru, sve je za nju bilo jedno nenormalno iščekivanje događaja koje je sebi davno složila u glavi poput nekog filma kojeg će pomalo odmotavati. Film se nakon rata negdje zapleo, strune su se pokidale, i sada je nervozno tražila da ih nekako odmota i postavi na svoje pravo mjesto. “Zašto čovjek treba tako dugo živjeti, i još s ovim varikoznim papcima” – mislila je u sebi Ankica. “Čovjek potroši trećinu svoga života samo na čekanje, a dvije trećine na sjećanje na ono što je nekad dočekao ili nije dočekao”, govorila je Ankica svojim frajlama gotovo profetski. Kad su počeli prodavati kavu na točkice, te kad su nedavno počeli oni veliki repovi za kruh kod Crvenog križa, tada je znala da je u pravu. A kada je svršila u ovoj rupi, znala je da više neće ništa dočekati. O, da je barem sve to predvidjela onog nesretnog dana kad je srela Iveka! “Kak god uzmeš, nikak ne valja. Oh taj fakin Ivo s Trnja, bivši sokolaš, mišićav, obećavao je brda i doline, premda joj je vlastita mater dobro govorila: „Anka, znaš ti da imaš i brda i doline ovdje u Šestinama. Čuvaj se Trnjana, oni su ti brzi na jeziku, ali slabi na novcu’!” Kad bi samo čovjek mogao imati neki kućni periskop kojim bi se mogao predvidjeti u raznim pozama i usput vidjeti sve nemani koje se spremaju u napad. Povratiti sve te uzaludne godine čekanja – da bi sve završilo u iščekivanju nadolazećeg Sv. Nigdarjeva. Život se Ankici činio statičnim i divnim kada je davno prije, tamo neposredno prije rata, svojim štiklama udarala po pločnicima Ilice. S finim braun šeširom na glavi, pastelnim šosom od čiste svile i krasnim perzijanerom, tada joj nije bilo premca. E, tada je Ankica znala da je ona prva atrakcija Zagreba, prva primadona s najtanjim strukom i prvim obrijanim nogama Zagreba! Da, da, tada još one kume koje su došle iz hrvatske “provanse” nisu ni znale što to znači imati – pelc! Kako su samo prostački zinule i buljile u njene noge one debele Ličanke koje su muževi dovukli u grad u ljeto 1941.! A sada, sad joj se lice pretvorilo u onaj balzamirani izraz mrzovoljnosti, čak kad i nije bila mrzovoljna, a koji je veoma čest kod pasa pekinezera, i koji možda objašnjava zašto psi u olinjalim godinama sve više i više poprimaju kretnje i crte svojih nesretnih gospodara.

* *

Jutro ju je zateklo u znoju, s bolovima u leđima i nogama. U zadnje vrijeme dizanje iz kreveta bilo je pravi podvig, ali nesnosno urlikanje s ceste konačno ju je natjeralo da se dovuče do prozora. Gore na pločniku vidjela je samo čizme od nekog radnika iz gradske “Čistoće”, koji je guturalnim nekim glasom vikao svom kompanjonu: “Id’ dalje, ili vid’ dalje” – tako nekako, Ankica to nije mogla točno dokučiti, no bit će da se radilo o nekom Bosancu iz Dervente. Zanimljivo kako se neke stvari čudno sreću, pomišljala je Ankica. U Derventi je bila prvi i zadnji put kad se Ivo spremao na teren. I tamo je jednom čula kako neki vojnik urliče “id’ dalje” ili može biti “vid’ dalje”, Ankica nije baš bila sigurna. Krajičkom oka ugledala je svoj šal od kune u odškrinutom ormaru; njena famozna kuna sa staklenastim očima. Od perzijanera se morala oprostiti odmah nakon rata, kad je došla ona afežeovka Slavica s Trešnjevke, no kunica je ipak ostala – možda da podsjeti Ankicu na parodiju njenog vlastitog balzamiranog života. Jadna kuna, tko zna iz kojeg je hrvatskog brloga izišla! I ona je s Ankicom prevalila predratno i ratno doba, i obnovu i obmanu, i uskoro će slaviti dijamantni pir u ormaru. I kada Ankica ode i kuna će za njom na smetlište, i dvaju života kao da nikada nije bilo. No, no, stvari ipak traju dulje od ljudi.




Trebala je ponovno krenuti na svoj križni put do Dolca. Nije to radila radi neke ljubavi prema oltarima, ali danas je trebalo naručiti misu, a zatim svratiti liječniku koji se nalazio nekoliko stotina metara od crkve. Osim toga svećenik je bio zgodan mladi čovjek, bit će neki Hercegovac, u kojeg je ona radije voljela gledati nego u one svoje pajdašice sa Ksavera. Smetalo ju je jedino što u njenom omiljenom prvom redu do oltara uvijek sjedi ona suha nakaza s kreštavim glasom koja je svojim kukurijekanjem otjerala svećenika da završi misu petnaest minuta ranije.

Ankica bi povremeno naručila misu za muža i djecu, a u zadnje vrijeme sve češće je razmišljala da naruči misu za “Sv. Nigdarjevo”, koju bi posvetila sebi i onima koji su nešto čekali, ali nisu dočekali. No ne ide tako, možda bi župnik pomislio da ga ona zavitlava. Njene ortopedske cipele nisu bile ni slika ni prilika onih finih lohanih cipela iz “Kavalira” koje je nekad, prije rata, nosila. Kosti na palcima toliko su iskočile da se koža na cipelama polako počela ruliti, dajući cipelama čudan šesterokutni oblik. Nataknuti lijevu pa desnu cipelu, staviti remenje u kopče, svakim danom je bilo sve teže. Morala se sagnuti, šćućuriti i staviti remen od cipele na prvu rupicu, jer do zadnje više nije imala ni snage niti volje. Ona dva kožna jezika virila su tada iz željezne kopče kao dvije riblje peraje.

Polako se počela uspinjati po stubama do izlaznih vrata koja su vodila u predvorje zgrade. Kad bi odškrinula ona velika drvena vrata koja su gledala ravno na cestu sjetila bi se da je te pokrete nekada radila kad je bila puno mlađa. Kada je to bilo? Tada je mislila da njeni pokreti ruku i tijela imaju još jedan vrhunski, gotovo kozmički značaj i da će Ankica ostati onakvom kakvom su je svi znali: jedan čudni titraj zraka koji blagim baritonom odzvanja niz cijelu Ilicu: “Da, to ti je ona zgodna mlada frajla kojoj je vrijeme stalo”. Tisuću puta morala je proći kroz Gajevu dok je bila mlada, no nikad joj nije palo na pamet de će jednog dana zalutati u nepovrat iza tih zidova. Prije rata u Gajevoj je bilo dosta limara, alatničara, ona je također poznavala jednog koji je dolazio familiji u Šestinski dol da postavi nove kvake na željezna vrtna vrata. “Kamo su ti ljudi netragom nestali”, pitala se Ankica? Pa nije moguće da sam ih sve nadživjela? Ako je tako, onda je to prvorazredna svinjarija! Čovjek bi se trebao roditi star i umrijeti mlad, jer tako sam nekad mislila. Nešto slično kao moj Ivek: on je umro u najboljim godinama. Smješno, mislila je Ankica, zašto svi žale kad netko umre u “najboljim godinama”? A kako bi tek onda nekoga trebalo oplakivati kad umre u “najgorim godinama”? Može biti da ovi starci iza zidina nikad ne umiru. Možda su oni neka vrsta pretpotopnih kornjača i gmazova, jedno posebno životinjsko carstvo iz paleozoika koje je davno odumrlo, ali koje još ipak pokazuje znakove života svojim sporim jezicima i svjetlucavim očima. Bit će da se ipak više drže kuće, ili može biti da su zajedno s familijama, unucima, ili se možda skrivaju i sunčaju nepokretno kao kućne muhe. Tek kada su je deložirali iz kuće u Šestinama i prisilno uselili u Gajevu, ustanovila je da cijeli Zagreb ima svoje lice i naličje; s vanjske strane pročelje grada imalo je nešto vječito lijepo, gotovo ohrabrujuće mlado i lako prepoznatljivo za Ankicu. Ali unutar kućnih veža balkoni su bili u raspadajućem stanju, korov je rastao svuda uokolo. U dvorištima, u korovu, uvijek su se našli neki ostaci kostiju, istrošeni par cipela i probušene dječje lopte. S njenim galopirajućim godinama Ankici se učinilo da će se i ona pridružiti toj posebnoj kasti ljudi, jednom novom polusvijetu koji živi u polutami zaborava iza pozornice Zagreba, baš kao muhe i njihovi ispljuvci. I ona će se pridružiti toj posebnoj aristokraciji metuzalema koji nikad ne umiru i koji nose žig vječnosti. Sjetila se hodajući onog Bosanca kojeg je rano ujutro čula kako viče “id’ dalje”. Što je on time mislio? Tko zna u kakvoj rupi on živi. I on nešto čeka, a najvjerojatnije ništa neće dočekati. Bit će da njegov zagrebački san baš nije najbolje uspio; bit će da on sanjari svaki dan uz rakiju o svojim golemim šljivicima tamo negdje u Bosni. Na trenutak joj se učinilo kao da joj on prostački daje do znanja “id’ dalje stara, prošla su tvoj’ doba!”




Pomalo se tako micala sve do glavnog trga, kojeg je ona prelazila na najužem mjestu – tamo gdje Gajeva gleda na NAMU. Njena dva koraka naprijed, jedan unazad, pomalo su odzvanjali u njenim ušima: tok-tok-tok, tok, tok-tok. Tada bi se sjetila da i njene cipele daju sličan zvuk one zidne ure, koju je tata nekad držao na Šestinama. Na svaki udarac sata vrata od sata su se otvarala i u pravilnom redu, besprijekorno, provirila bi najprije djeca, onda muž i žena, i na kraju djed i baka. Tada još nije znala što to znači, ali sada je znala da je i njene minute živčano udaraju; i ona je ušla kroz portal vječnosti. Tu i tamo vidjela bi neke spodobe koje su sličile na nju, premda je svakim danom sve više osjećala njihov nedostatak. U zadnjih deset godina grad je izgubio onu mješovitu sliku četiri godišnja doba – mladosti, starosti, radosti, žalosti. Na pročelju Zagreba sve je sad vrvjelo od mladih ljudi gipka koraka, kao da su u Zagrebu ljudi pojačali brzinu kretanja. A u pozadini stari ljudi su kopnili, baš kao snijeg kojeg je ona svake zime posipala solju pred ulazom u vežu. “Kamo sreće da nema zime”, pomislila je Ankica, “inače bih morala ostati kod kuće, baš kao santa leda”.

Kad je stigla do svoje crkve na Dolcu sjetila se svoje narudžbe za Sv. Nigdarjevo. To bi tek bila prava misa za djecu koja se više neće vratiti. Umjesto da se zavarava o nekom povratku djece, trebala bi stvari gledati “izbalansirano”, pragmatički… “Baš Vesna puno haji za mene, ionako ona ima svoj posao.” Možda bi ipak Sv. Nigdarjevo trebalo ustoličiti za godišnji blagdan, kao protulijek “prvom aprilu”, za sve one koji su bili i više nikad naće biti, za sve one koji su čekali i nikad nisu ništa dočekali. To bi tada bila slana šala! Sveto Nigdarjevo je neslužbeni praznik svih čekača, svih naivaca svijeta koji žive u nadi – slatkoj gluposti. Da je znala Ankica kako će sve to završiti, ne bi se ona ničemu nadala. Napravila bi svoju strategiju čekanja. Oboružala bi se jednom posebnom mudrošću – odbijanjem svih ponuda i poziva. U njenom slučaju sve je išlo naopačke; umjesto da postaje mlađom i sretnijom, postajala je starijom i ružnijom; umjesto da su djeca na okupu, raspršila su se kao rakova djeca. Umjesto da dočeka kraj života s unucima, njena utjeha su one polumrtve čovječje ribice u staračkom akvariju sa Ksavera.

Ne, nisu je zamarale takve misli. Takve misli barem su joj pomogle da svlada u rekordnom vremenu prepreke na cesti i prevali udaljenost do crkve na Dolcu. Ovaj put došla je deset minuta ranije i umjesto da krene kroz glavna vrata odlučila se za promjenu kroz sakristiju. Tamo bi uvijek dežurale dvije časne sestre, Klara i Teodora, obje sićušne, male i s anemičnim licima, obje s istim naočalama i istim neodređenim godinama: 20, 30, 50, 150?! Ovog puta časne su očito kasnile, jer ih nije vidjela. Umjesto njih ugledala je svećenika kako sjedi, okrenutog leđima prema vratima od sakristije. On ju očito nije odmah primijetio. Tek kada je čuo manevriranje njenih koraka, naglo se okrenuo. Očito da nije nikoga očekivao, jer je Ankica krajičkom oka primijetila mrzovoljnost, kao da joj želi kazati, “pa nisam je socijalni radnik”. “O, hvaljen Isus gospa Ana”, rekao je svećenik s onim teškim naglaskom na “gospa”, koji je toliko tipičan za prvi naraštaj Hercegovaca. „Danas ste uranili“. „ Ah, znate kak je, mislila sam da će promet na cesti biti gori.“ Svećenik očito nije izgledao onakvim kakvim ga je viđala svakoga dana u sutani. Ovog puta bio je u civilu, s dobrim hlačama od samta i žutim sportskim cipelama. Pravi pravcati anakronizam, čista suprotnost Ankičinog vremena. “Danas se i svećenici mijenjaju ” – mislila je Ankica. “U moje doba nisu imali tako dugu kosu, a sutana je na njima bila cijeli dan.” Pitala se što je navelo tog zgodnog Hercegovca da otiđe u svećenike? Zagreb, prestiž, tradicija, škola? Ovaj pred njom mogao se ravno prodati za nekog fakina s televizije, ili možda novinara; novinari nose takve cipele. Možda je to i objašnjavalo zašto je nedjeljom uvijek bilo puno ženskog svijeta u crkvi.

“A da li Vam se djeca što javljaju!”, pitao je župnik. “Deca ko deca, velečasni, od njih baš nema puno koristi”. “Ma nemojte tako, gospođo Ana, sve će ipak bit u redu. Vi se previše sekirate”.

Ankica je razmišljala kako će za sto ili dvjesto godina izgledati ovaj isti prizor. Ista možda neka Ankica, pred sličnim svećenikom, uz možda isti dekor. “A što ako nadživim i ovog” – pitala se ona u panici? Kad je župnik Lacko bio živ osjećala je barem da razgovara s nekim tko razumije ne samo njen duh, nego i duh vremena. Sad, pred ovim mladcem, osjećala je da ona sa sobom donosi arheologiju jednog davnog vremena, kojeg on nikada neće shvatiti. Bez obzira na njene muke, nije joj baš bilo jasno što ona stvarno želi. Za pet godina, bez Vesne ili s njom, ili sa samom sobom, ionako će biti mrtva. Pet godina, o tom – potom. Tada će joj biti svejedno sve preporuke, molitve i prekomorska zaklinjanja. I opet će se ta scena ponoviti, kao što se uvijek ponavljala i s Ankicama i sa Šteficama i s Maricama u Zagrebu. Uvijek će se naći neka budala u iščekivanju Sv. Nigdarjeva.

“Danas sam o tome razmišljala. Došla sam do zaključka da ću prije umrijeti, nego bilo što dočekam. Došli bu oni na Sv. Nigdarjevo”.

Za svećenika su takvi razgovori bili rutinski, gotovo kao kod savjetnika u domu zdravlja. Usprkos već spremnom neutralnom govoru i deset godina provedenih u Zagrebu, on nikako nije mogao shvatiti taj mentalitet staračkog svijeta u Zagrebu, možda zato što mladac nikad ne može shvatiti niti voljeti starost. Njegova mater Mara još je uvijek okopavala kukuruz u u Hercegovini, i nitko u familiji nije niti pomišljao da je lifraju u starački dom u Sarajevu ili Mostaru. Čudna li svijeta ovdje! Jučer mu je ona Matilda napravila scenu sa svojom kuknjavom o mužu koji je u bolnici. Ah taj zagrebački svijet, samo žalopojke. Zašutio je i pomislio da mora žuriti. Ostalo je pet minuta prije početka mise. Ankica je nastavila, ne obazirući se na svećenikovu nevoljkost. “Htjela bih naručiti misu za pokojnog Ivu. Ove nedjelje imao bi on ravno 78 godina. Zamislite samo, ja naručujem misu za dečka koji bi mi po godinama mogao biti sin, da, gotovo Vaših godina. Da se sada digne iz groba, teško da bi me više i pogledao. Za njega je vrijeme, hvala Bogu, stalo, za mene ne prestaje. Možda je bolje što je tako i bilo, ovako bi se morao gombati i sa mnom i sa svojim vlastitim godinama. On je ipak preskočio svoje Sv. Nigdarjevo”.

Svećenik je nju čudno pogledao – i ona je u tom trenutku shvatila da se zaletjela i da svećenik u biti ne shvaća što ona želi reći. Očito su njene riječi za svećenika bile viša matematika. Ankica je znala da svećenik nema neko visoko mišljenje o starim ljudima i njihovoj inteligenciji. Njegove utješne rečenice već su unaprijed bile sročene: majstor sućuti, a ne pomoći. Župnik joj se tada učinio još više kao neki “izbalansirani” beamter iz mjesnog ureda koji u Ankici vidi beznadnu sliku otpisane bakice.

Da, da, cijeli Zagreb postao je tako tvrd, pragmatičan, a za nju, Ankicu, to je bilo gore od same samoće. Jednog dana, mislila je Ankica, možda će sve nas potpuno izolirati, dodijeliti nam neke kućne pastire koji će nas doći tješiti i promatrati kao kad dođu promatrati napukle cijevi u kanalizaciji, ili stavljati nove žarulje na ulične svjetiljke. “Banda jedna, neće nam više dati ni krepati!” – mislila je Ankica. Njena nevoljkost bivala je svakim danom sve veća i sada je, u tom trenutku, ipak pomislila da je dobro što Vesne nema. Da je kojim slučajem ovdje, te da je ekspedira u onu staračko ludnicu, tada bi joj srce puklo.

Starački dom za nju je bio gori od Vrapča. Ovako, zašto ne, uvijek će barem moći optuživati Sv. Nigdarjevo za sve svoje nedočekane dane. Krenula je iz sakristije ravno u crkvu i sjela na svoje omiljeno mjesto. Nigdje, niti jedno mlado lice. Uskoro će crkve postati kosturnice i simbol jednog zaustavljenog vremena, kojeg su stari ljudi zajedničkim ho-ruk naporom uspjeli obuzdati. Na portalu će tada pisati: “Živjela starost!” ili “Starci svih zemalja, ujedinite se!” Svećenik sa svojim godinama nije se uklapao u ovu sredinu.

* *

Njena odluka je ipak pala. Neće ići doktoru, neće se više vratiti kući. Dosta je njoj ovog odmotavanja njenog zapletenog životnog čvora u kojem traži finale zaborava i završetak filma i u polutami crkve i stana. Njeno odzvanjanje cipela na izlazu iz crkve “tak, tok-tok” ponovno ju je podsjetilo na sat iz djetinjstva. Prepala se kada je uistinu primijetila da su ovaj put djed i baka zaista izišli kroz portal crkve, upravo kao djed i baka koji su izašli iz ure i dobro uplašili malu Ankicu: “Da Ankica, došlo je i tvoje vrijeme. Ova životna minuta više ne ranjava, ova ubija!” Rekli bi gradski fakini: “Prošla baba s kolačima”. Umjesto udaraca njenih ortopedskih cipela, činilo joj se da čuje neku ariju koju nikad prije nije čula, ali koja joj se sada učinila strašno poznatom:

Id’ dalje

Mič’ se stara

Iz tebe

Smrt progovara

Odlučila je krenuti ravno, preko cijelog Zagreba, da prekine nit čekanja, ovaj put bez priprema. Od Sv. Nedjelje nekoliko kilometara niže, preko Save, vjerojatno će naći svoj Sv. Put. Neće više nigdje stati, ići će ona na kraj svijeta, ovog puta ravno do Sv. Nigdarjeva.

Autor:Tomislav Sunić
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.