Patrik Macek/PIXSELL

Vladu bi trebao nadzirati dežurni kriminalist zadužen za Gornji grad?

Autor: Tomislav Krušić / 7dnevno / 10. ožujka 2017.

Banski dvori bili su i ostat će adresa od visokog ugleda, čak i da je kojim slučajem taj objekt postao muzejskim prostorom ne bi bilo dopušteno ni biljeteru pronevjeriti ijednu lipu!

SDP-ova novčana samoposluga Vladi 

Po otkrivanju afere s putnim nalozima došlo je do svakojakih izjava i stajališta, netko je učinio od Vladine blagajne samoposlugu, pa se sada istražuje tko li je to. Glavni problem je to što se sve zbiva u Vladi RH, a ne u obližnjoj mesnici. Razina kriminala nije ništa veća niti manja od djela utaje novca, ali radi se i o blaćenju institucije čiji ugled mora biti na najuzoritijoj razini. To je mjesto gdje se nitko ne smije zaposliti bez „sigurnosne provjere“, koja redovito podrazumijeva i „kreditnu provjeru,“ pa time sve postaje još nevjerojatnije. Da bi se razotkrilo tko se usudio blatiti tako uglednu adresu, Premijer je posegao za pomoći šefa DORH-a, jer je i logično da se stvari odvijaju na odgovarajućim razinama. Ako je riječ o opravdanoj sumnji da je bilo nezakonitosti, onda je dužnost predsjednika Vlade takvu krupnu političku stvar staviti i u dijalog s državnim odvjetnikom čija je zadaća, po njegovoj funkciji, da se po službenoj dužnosti bavi ovakvim temama. O tomu se odmah oglasila opozicija, koja misli da je to brkanje „stupova državne vlasti“ i drži da je najbolje da se u slučaju kriminala u Vladi nazove policija na 192, pa će oni poslati nekoga!

Banski dvori bili su i ostat će adresa od visokog ugleda, čak i da je kojim slučajem taj objekt postao muzejskim prostorom ne bi bilo dopušteno ni biljeteru pronevjeriti ijednu lipu! Postoje i oni koji žele od ove afere navesti „vodu na svoj mlin“, time što bi preko noći, na mala vrata, uveli uredbu da se putni nalozi realiziraju preko računa, a ne u kešu, što bi pokosilo mnoštvo građevinskih i turističkih „terenaca“ koji su mahom blokirani i dnevnice su im jedini keš kojeg vide. Ružno je bilo vidjeti kako se opozicija brzo složila s time da je Plenković bio u krivu kada je toj stvari dao na ozbiljnosti, ali što još više zabrinjava nitko se od tih ljudi nije zauzeo za svog partijskog druga Sauchu, nego su se svi postavili kao da za čovjeka prvi put čuju. Kakvi li su to ljudi? Očito je da stranke ne štite svoje ljude.

Kada bi danas bila objavljena afera Watergate Nixon bi ostao predsjednik, a novinari Bernstein, Woodward, Bradlee, Simons dolazili bi na ročišta za koja im Washington Post ne bi platio odvjetnika.

Učinak javnog diskursa danas i prije 50 godina nemjerljivo se razlikuje. Danas kada istražite, napišete i objelodanite neku istinu, ljude zanima samo njen senzacionalistički učinak, hoće li se time nešto promijeniti u realnom životu, nije za vjerovati.

Još prije 30-ak godina svjedočili smo iznimnim učincima istraživačkih novinara, neka afera bi bila objelodanjena i cjelokupna javnost bi skočila na noge. Svjedočenje o nekoj istini u javnosti, pisanje, imalo je utjecaja na društvena kretanja. Ekonomija bi reagirala, svjetske burze bi bilježile promjene. Javnost je bila uvažena. Danas javnost nema gotovo nikakvog utjecaja na odluke iz domene preraspodjele socijalnog bruto proizvoda nacija. Tisuće novinara, koje financiraju redakcije, roditelji, prijatelji, zaklade, kojima se tope ušteđevine tunguzaju po bijelome svijetu i otkrivaju korupcije, ubojstva, krađe, utaje, pronevjere i užasne nepravednosti. Rezultat je ništavan. Oni ne uspijevaju izazvati senzaciju. Bez senzacije se ne događa ni skandal! Čak ni redakcije više ne plaćaju istraživačkog novinara, ako baš ne čeprka po senzacionalizmu, najčešće u miljeu športaša, meke prostitucije i estrade.

Prije mjesec dana umro je kontroverzni autor knjige „Kupljeni novinari“, bivši novinar Frankfurter Algemeine Zeitunga Udo Ulfkotte. U 56. godini ga je pokosio infarkt uz mnoge „profesionalne ozljede“ kojima je bio načet, među koje ubrajamo i oštećenje pluća otrovnim plinovima. Umro je u svojoj kući na osami, gdje se povukao živjeti nakon što je otkrio mnoge skandale. Bio je prvi koji je objavio rat islamistima i sudjelovao u demonstracijama Pegide. Od novosti o džihadistima, do namjere Angele Merkel da „proda Njemačku“ međunarodnoj prehrambenoj industriji bile su teme koje je zdušno istraživao i pri tome dolazio na rub teorija urote. U svojoj knjizi iznosi optužbe da su CIA i Wall Street najveći nalogodavci „kupljenim novinarima“ i obračunava se sa svojom bivšom redakcijom. Potkraj svoje karijere u FAZ-u bio je zadužen za tajne službe, a često bi dolazio u redakciju s papirima označenim sa žigovima „povjerljivo“ i „tajno“, što nije bilo uvriježeno za redakciju. Gotovo nitko nije vjerovao da je zadobio frakturu lubanje pri padu niz podrumske stepenice, popiknuvši se na mačku, kada istovremeno Ulfkotte objavljuje da je CIA ušla u trag trgovini uranovim dioksidom.

Moderne demokracije iznjedrile su fenomen da ekspertiza i neznanje steknu iste razine relevantnosti. Jednostavno, živimo u postčinjeničnoj eri, gdje kakofonija društvenih mreža, interneta i ostalih raznorodnih medija izbacuje svakog trenutka veliku količinu podataka, a na nama je snaći se u tomu ili ne. U takvoj vrevi najlakše je ljudima koji se bave PR-om. Oni samo vješto plasiraju vijest, koja je čak i dorađenija od ostalih vijesti i motiviraju novinare da je plasiraju. S obzirom na sve druge izvore, današnji novinar stječe dojam da je na tragu odlične informacije i linijom manjeg otpora stvara mnijenje koje nije proizvod žurnalizma, nego čista poruka iz sektora koji to plaća. Svjedoci smo nemilosrdnih obračuna s ministrom Goranom Marićem, koji nikada nije išao linijom manjeg otpora. Kao ministar zauzeo je stav i krenuo provoditi posao štićenja državnih interesa braneći pri tome državnu imovinu. Podsjetimo se, on se u svojoj knjizi i te kako suprotstavio ulozi stranog kapitala u Hrvatskoj, javno je nazivao neka poduzetništva „modernim kompradorima“ i nije netko tko je niz dlaku politike HDZ-a klimao glavom na sve što se je nudilo, nego je i te kako na putu biti ozbiljnim tvorcem politike kojoj je država na prvome mjestu. Takav čovjek stao je na put onima koji su ugroženi činjenicom da državno više nije ničije. Ne moramo biti veliki mudraci zaključiti da je napad na širu Marićevu obitelj čisti proizvod osvete PR-a njegovih protivnika. Čak i ne ulazim u to da dam odgovor od kojih protivnika, jer se radi o bjelodano jasnim metodama koje spadaju u spomenuti koš. Ono što me žalosti je da žrtva čitave priče Marićev brat, kojemu je oduzela mogućnost da radi za državu. Još žalosnije je da je na tuđoj nevolji poentirao Bandić, koji je zaposlio eksperta. Strašno je to da se ni najmanjim naporom HDZ nije potrudio presjeći i kazati – čovjek je ekspert i ostavite ga na miru! Nažalost, stranke doista ne štite svoje ljude, osim ako se radi o HNS-u čiji čelni čovjek još i danas na veliko raspreda o energetici koju je sam zavio u crno. Činjenice očito nisu bitne, važnije je kakav ukupan dojam ostavljate u javnosti. Osim u Turskoj.

Još jedino Erdogan vodi računa o svom imidžu

Iako stvar zvuči nevjerojatno, predsjednik Turske poručio je kritičarima koji ga vrijeđaju: „Ma gdje da ste, naći ćemo vas!“ I doista, diljem Njemačke dostavljene su prijave i pozivi u policiju, odvjetnici Republike Turske su učinili svoj posao. U posljednjih nekoliko dana odnosi Njemačke i Turske pali su na dosta niske grane. Nakon što je Njemačka na svom teritoriju zabranila javne nastupe turskih političara, a Turska na to dala dosta nediplomatski odgovor, teško je odnose opisati dobrima. Možda nama ova nemila situacija poboljša turističku sezonu, ali nesporazumima se zaista nije za veseliti. Za razliku stavova naspram javne riječi u Europi, koji podosta ignoriraju tisak, u Turskoj je još uvijek klima kakva je kod nas bila prije 30-ak godina. Kada nešto negdje piše – to mora biti istina! Ako je nešto mimo reda, ima se utužiti jer ispada da tako priznajemo činjenice. Što se slobode tiska tiče, Turska nije neki uzor, ali što se učinka pisane riječi tiče tu je na dosta visokoj razini. Deniz Yücel bio je dopisnik za njemačke novine i sada sjedi u Turskoj u zatvoru, nažalost novinarska sloboda nije svugdje ista, ali kada netko izvještava negativno o našoj zemlji, onda nismo presretni. Yücel je bio jedan od najžešćih kritičara vlasti, razotkrio je poslovanje predsjednikovog zeta, koji je ministar energetike i platio je za to slobodom. Mi takve standarde poznamo samo iz mračnih vremena socijalizma. Ali ipak, kada citiraju Dejana Jovića u bečkom Der Standardu (16.2.17.) gdje se i više nego kritički izražava o Hrvatskoj, nije nam drago. Jovića je strah od hrvatske uloge naspram BiH, kao da smo nekakva militantna velesila, zapravo je slučaj obrnut da svi drugi imaju veći utjecaj na BiH, a mi se zadržavamo samo na minimumima. Uvjeren sam da je o ovim napisima Der Standarda naša veleposlanica povela dostatnu skrb kako bismo ponovno gradili onaj ugled koji Hrvatskoj pripada u, za nas važnoj, Austriji.

Ljudska prava, medijski reket, teorije urote i sloboda tiska

Sloboda tiska je zasigurno preduvjet da bi se moglo izvještavati, ali novinar nije detektiv i ne može prikupiti uvijek baš sve podatke, pa je tako dosta neuvjerljivo opisati neku pojavnost, koliko god da ta pojavnost sama po sebi bila uvjerl jiva. Na tom pragu zastali su mnogi autori koji su u svojim člancima i knjigama opisali mnoga kršenja prava, ali nisu za to uspjeli prikupiti dokaze. To su pripisali zavjeri, jer zavjera je toliko dobra koliko je nedokaziva. Ipak, kada nam podaci stignu preko raznih Wikileaksa onda smo skloniji povjerovati da se ipak radi o nečemu što je bilo pod embargom. Najviše smo skloni vjerovati raznim zviždačima, oni su postali cijenjeni iako svi znamo da su morali izdati svog poslodavca i ogriješiti se prema njemu i njegovim komitentima, kako bi javnosti prenijeli informaciju o nekoj nepravilnosti. Na takve vijesti je javnost iznimno senzibilna, a mediji trljaju ruke iako se katkad ne radi o čitavoj istini. Ovdje je također važno razlučiti medije na one koji žive od oglašavanja i one koji žive od svog publiciteta. Samo u tiskanim medijima je budžet oglašavanja iznimno pao sa 785 milijuna kuna koliko je iznosio 2008. godine na 275 milijuna kuna koliko je ostvareno 2015. godine. Sve to su bruto iznosi čija je prava vrijednost vjerojatno mnogo niža, pa se čovjek može opravdano zapitati oko koliko malog udjela se ti veliki oglašivači natežu i koliko su nisko pali kada je oglasni dio toliko značajno pao. Također se možemo pitati koliko oglašivači utječu na uređivačke politike svojih glasila kada je oglašavanje palo na najniže grane. Ovdje možemo tiskana glasila podijeliti na one koje u glavnom imaju reklame i na one koje ih u glavnom nemaju. Za ove druge možemo kazati da su lišeni tereta pritisaka oglašivača na uređivačku politiku. Među ove kojima oglašivači ne upravljaju možemo kazati da se nalazi i naš tjednik, koji je onoliko jak i objektivan koliko je i njegov doseg među Vama, dragi Čitatelji. Jedan nemali dio žurnalizma bio je zaokupljen i onom mračnom stranom struke, a to je medijski reket. Medijski reket posve je iščezao s naših prostora negdje prije desetak godina, što zbog jačanja pravne države, a što zbog umanjenog dosega onih medija u kojima se je taj kriminal događao.

Medijsko planiranje i politika

Svaka kampanja ima svoje planove i pripadajuće datume, kada li se što radi, ali ipak neki inzistiraju upravo na datumima koji su povezani sa zločinima. U BiH, vlasti „Srpske“ odlučile su tako slaviti dan kada su počinili najveće zločine i unatoč zgroženosti međunarodne javnosti to su proveli s više ili manje uspjeha u djelo. Kada se je pročulo da se tako nešto može, Rusija je na pragu ozbiljnog promišljanja svoje predsjedničke izbore 2018. održati baš na dan 18. ožujka, kada se obilježava dan aneksije Krima. Predsjednik Dume, Vjačeslav Volodin smatra ovaj prijedlog dobrom idejom, dok se glasnogovornik Kremlja Peskov izjasnio da još nema mišljenje o ovome prijedlogu. Volodin je na predavanju na Tatarstanskom sveučilištu istaknuo potrebu uvođenja zakona o zaštiti ugleda i časti predsjednika, te se je pozvao na američku praksu gdje je četvero ljudi završilo u zatvoru 2015. godine zbog vrijeđanja Baracka Obame. Koliko bi tek tužitelji trebali ljudi pozatvarati štiteći Trumpov dignitet? Nama je u Hrvatskoj svejedno hoće li negdje biti više ili manje regulirano pitanje vrijeđanja ugleda predsjednika, ali nam je i te kako bitno da Rusi natjeraju svoje oligarhe da u „Srpskoj“ na rafineriju stave filtere i da nam prođe plinovod koji bi zaokružio mnoge poslove. Ipak, ako možemo birati, predsjednike ne bismo trebali vrijeđati. Poglavica „Srpske“, Dodik, se izjasnio da on ne bi energiju iz Hrvatske, samo da mi je znati odakle bi on dobavljao energiju? Možda od narodnih masa koje bi ponovno okupljao na „mitinzima“, gdje bi uz potrošnju jogurta ponovo oslobađali nekakvu energiju?

Autor: Tomislav Krušić / 7dnevno / 10. ožujka 2017.