Goran Stanzl/PIXSELL

Programsko sužavanje

Autor: Tomislav Krušić / 7dnevno / 28. travnja 2017.

Oltar Domovine ispred južnog bedema zagrebačkog Medvedgrada, inicirao je i ustanovio kao instituciju, predsjednik Franjo Tuđman, koji ga je i otvorio na Dan državnosti 30. svibnja 1994., kao mjesto na kojemu će svi moći odati poštovanje hrvatskoj domovini. Takvo jedinstveno mjesto ima rijetko koja država, a rješava sve nesporazume i omogućuje da se na dostojanstven način poklonimo svima koji su nas zadužili svojim životima, a i onima koji su bili žrtve 'stranputica povijesne zbiljnosti

Europski pučani doživjeli su svojim programskim stapanjem ono što bismo u matematici nazvali traženjem najmanjeg zajedničkog nazivnika u „prim-brojevima.“ Nastanak Europske pučke stranke počiva na zajedničkom djelovanju Europske demokratske unije (EDU) i Europske unije kršćanskih demokrata (EUCD); to su bile dvije temeljne organizacije onih protuteža socijalistima, koje su se okupile oko Europske pučke stranke u svojim programskim djelovanjima i na taj način predstavljale klub u Europskom parlamentu. Razlike između stranaka, koje su primarno bile demokršćanske i stranaka koje su poglavito bile konzervativne, doživjele su polako svoju pragmatičnu amalgamizaciju u Europskim pučanima. Dokaz da je takvo sužavanje programskog terena u europskom kontekstu odbilo mnoge i da se nisu mogli pronaći u sveeuropskoj političkoj platformi, nalazi se u samom fenomenu Brexita, nastanku AfD-a Frauke Petry i rasta utjecaja novih Syriza koje, kao gljive poslije kiše, niču po zemljama u kojima je gospodarstvo načeto posljedicama ljevičarskih rasipništava.

Brzopotezna politička rješenja na desnoj strani europske politike bila su reakcija i uzrokovana proizvoljnostima socijalista, koji su u proteklih 25 godina doveli u pitanje sve što su mogli. Dovođenje u pitanje, temelj je njihovog dijalektičnog pristupa u doktrini postojanja samih socijalista i doista djeluje destruktivno, ali s time se svijet mora znati nositi, baš kao što se nosimo sa svojim buntovnim potomcima. To sve nije bio dostatan razlog da se nekoliko frakcija u parlamentarnom klubu Europskih pučana (EPP) mora na silu fuzionirati na uzak politički prostor, na kojemu je premalo mjesta za više od pola Starog kontinenta koji je u tom klubu zastupljen. Unatoč tomu, Pučani su zbili redove i odlučili se na jednu jedinu platformu svoga djelovanja, pa su se morali odreći mnogih stranaka, koje bi po svojoj logici opstale u tom društvu, da su se osjećale više ili manje pozvanima. Ta erozija ima svoju 20-godišnju povijest, koja je strukturirana i započinje propašću talijanskih Demokršćana koji su se snažno okupili pod De Gasperijem i na taj način, dekadama tvorili najsnažniju političku silu u Italiji.

Inkluzivnost, kao politička mantra koju ponavlja naš premijer Plenković, nije nešto što je izmislio napamet, ona je u svakoj političkoj grupaciji od velikog značaja, kako bi se svi mogli, na ovaj ili onaj način, osjetiti zastupljenima. Zastupljenost je najvažnija. Nedavno mi je kazao jedan vješt i pametan poduzetnik s velikim političkim iskustvom, da ga ne zanimaju ljudi koje on ne može nazvati. To ima smisla. Svatko tko želi predstavnički nekoga zastupati, mora biti i raspoloživ! To ćemo vrlo brzo osjetiti na lokalnim izborima kada će otpasti veliki broj nedodirljivih, koji nisu spremni primati direktne pozive onih koji su ih birali. U europskom kontekstu vrlo je slično, samo se radi o nekoliko delegacijskih slojeva više, a naposljetku svatko mora moći biti zastupljen. Oni koji to nisu, pribjeći će migraciji prema onoj političkoj opciji koja će ih biti spremna zastupati.

U Europi, pa i time u Hrvatskoj ima barem 50 posto političara koji to nikada ne bi bili, da silom neke odredbe ne predstavljaju, neki više ili manje, zapostavljeni zakutak politike. Predstavnici manjina, interesnih klubova, osoba s invaliditetom, poduzetnika, malih poduzetnika, seljaka, žena, mladeži – sve su to političari koji bi trebali zastupati svoje skupine koje predstavljaju. Problem nastaje kada temeljem svoje organizacije uđu u predstavničko ili izvršno tijelo. Tada neki sve rade kako bi isticali problem interesne skupine iz koje su delegirani, dok drugi posve zapostavljaju svoju bazu. U tijelima u koje su odabrani, redovito ima premalo senzibiliteta i vremena za probleme njihovih skupina, pa redovito nastaje kratki spoj. Najgore je kada se u istom tijelu sukobe predstavnik ili predstavnica ciljanih skupina suprotničkih političkih opcija. Tada se generira sukob, koji ne rješava pitanje interesnih skupina iz kojih dolazi.

Unutar gospodarski vodećih zemalja G-20, formirana je platforma W-20; ta platforma predstavlja žene u gospodarskom kontekstu tih zemalja. Angela Merkel, koja je bila domaćin (domaćica) susreta u Berlinu, okupila je impozantan broj uspješnih i jakih žena iz politike, gospodarstva, međunarodnih organizacija i predstavnica civilnog društva. Na panelu, „Nadahnuta žena: povećanje ženskog poduzetništva“, diskutirale su kraljica Maxima od Nizozemske, direktorica MMF-a, Christine Lagarde, kao i Ivanka Trump, kći i savjetnica američkog predsjednika. „Unaprjeđenje ženskog poduzetništva – globalno,“ „Kapital za više kredita za poduzetnice“ i „Snažno gospodarstvo treba zastupljenost žena“, bile su poruke tog skupa. Oko 200 žena, koje se nalaze na otponcu svjetske moći, zasjedale su u Berlinu na panelima s temama: „Inkluzivnost na tržištu rada“, „Financijska inkluzivnost“, „Digitalna inkluzivnost“ i „Jačanje W-20“. To nam daje slutiti da ćemo u buduće imati još više ex-officio žena, nego što je to do sada slučaj. U Hrvatskoj se kažnjavaju stranke koje na svojim listama nemaju dostatan „balans spolova“, pa je opravdano pitati – zašto žene nevoljko ulaze u politiku i jesu li jednostavno pametnije pa čekaju trenutak kada ih se s crvenim tepihom poziva u politiku? Sve bajke o tome da su žene negdje podzastupljene, opovrgao je skup kojeg je Merkel okupila u Berlinu. Jer, tamo se okupila jača koncentracija moći, nego na mnogim EU-summitima. Neugodna činjenica je pri tome bila, da se još 2014., bavarska CSU, koja zajedno s CDU Angele Merkel predstavlja koaliciju, silno suprotstavila „ženskim kvotama“ i da su mnoge političarke bavarske CSU naglašavale da su one u politici bez ikakve pomoći kvota i da ne vide razlog za stvaranjem posebnih odredaba koje omogućuju ženama da poprijeko ulaze u politiku. Takav stav ima svoje opravdanje, jer ako već stotinu godina tupimo sa stereotipima o ravnopravnosti, onda je opravdano i zapitati – nismo li već tamo gdje smo prije sto godina krenuli? Hrvatska ima predsjednicu, imala je premijerku, imala je predsjednicu Županijskog doma Sabora; nije li u Hrvatskoj rodni problem već riješen? Ako nam statistika govori suprotno, to ne znači da ne postoje mogućnosti i da nisu preduvjeti ostvareni – samo ih treba konzumirati!

Istodobno kada se Merkel bavila „posebnim skupinama“, njima se pozabavio i njen ministar vanjskih poslova, Sigmar Gabriel. On se susreo s nevladinim organizacijama koje su kritizirale Izrael, pa do najavljenog susreta s izraelskim premijerom Netanjahuom, nije došlo. Izraelski izvori nazvali su svoje nevladine organizacije „blatiteljima gnijezda“, pa je razumljivo zašto se koji put neke organizacije moraju „preskočiti“, kako bi se održali zdravi diplomatski odnosi. Takvih je primjera na tisuće, a uvijek se vraćamo na ono osnovno – države moraju razgovarati s državama, stranke sa strankama, a druge organizacije sa svojim pripadajućim partnerima iz inozemstva. Pobrkamo li te stvari, doći ćemo do toga da smo dužni održavati Kartezijev produkt svih dijaloga na svim razinama, pa će za realan posao ostati malo vremena. Tako su se i dogodile anomalije pri obilježavanju zločina totalitarizma u Jasenovcu, na koji su došli i ljudi koji su nosili totalitaristička obilježja, pa je time stvar postala i delikatnija. Naš premijer Plenković je kazao: “Žao mi je. Činjenica da će biti tri komemoracije, uz svo poštovanje onoj koja je bila jučer i onoj koja će se održati sutra, predstavlja poruku da moramo svi zajedno učiniti napore kako bismo u budućnosti imali jedinstvene i zajedničke komemoracije, jer žrtve zločina koji su ovdje počinjeni, to zaslužuju”. I bio je u pravu – od kada je ljudskog društva, mjesta za izražavanje pijeteta se nastoje centralizirati. Gradovi grade groblja, kako se ne bi pokapalo pretke po svim dvorištima, podižu se spomenici i pale vječne vatre. Najbolji način odabrao je predsjednik, dr. Franjo Tuđman, koji je inicirao i uz veliku podršku povjesničara umjetnosti, znanstvenika, građana i ostalih, ustanovio – instituciju Oltara Domovine. Na prikladnom mjestu objedinjene su simbolički sve županije, rad kipara Kuzme Kovačića, a nalazi se ispred južnog bedema na zagrebačkom Medvedgradu. Oltar Domovine, otvorio je na Dan državnosti 30. svibnja 1994., predsjednik Franjo Tuđman, kao mjesto na kojemu će svi moći odati poštovanje hrvatskoj domovini. Takvo jedinstveno mjesto ima rijetko koja država, a rješava sve nesporazume i omogućuje da se na dostojanstven način poklonimo svima koji su nas zadužili svojim životima, a i onima koji su bili žrtve „stranputica povijesne zbiljnosti.“

Kada su 1968., Finska i Rusija u Helsinkiju potpisale sporazum o Saimaa Canalu, ruski povjerenik Pyasetsky je inzistirao da se u protokol unese i – „Polaganje vijenca neznanom junaku.“ Finski predsjednik Urho Kekkonen, znajući da takvog spomenika Finska nema, snašao se tako da je svog gosta odveo do spomenika Janu Sibeliusu. Kada je gost upitao o kojem se ratnom junaku radi, evidentno ne znajući da je riječ o kompozitoru, Kekkonen je ne trepnuvši rekao da je „kao ratnik posve neznan…“ Ta anegdota nam govori da moramo ozbiljno porazmisliti o protokolu, pri čemu je Oltar Domovine nešto što imamo i što moramo početi koristiti.




Protokol je odraz volje vladara, a pomaže nam pri rješavanju mnogih dilema – od onih tko će gdje sjediti, do onih tko će koga dočekati i tko će se kome javiti. Mnogo toga je obuhvaćeno protokolima i mnoge monarhije, ali i republike, imaju protokolima uređene menije, pa je ulaskom u EU bilo jednostavnije zaštititi recepte nacionalnih delicija. Nošnje smiju zamijeniti otmjenu toaletu i frakove, a liste preseansa nam jasno govore o poredcima unutar društva i gostima toga društva. Sve je uređeno. I što je najbolje kod protokola, ne kaže se: „Naš predsjednik bi htio….“, nego se kaže da je to – „odredio protokol…“. I svi su skloni prihvatiti red koji je uveden samo jednom riječju. Mnoge stvari se mogu iznimno jednostavno obavljati, kada je u jednoj državi sloga oko njene same državnosti, međutim kada se permanentno sve dovodi u pitanje, tada je i najmanja aktivnost iznimno otežana.

Za razliku od parlamentarnih izbora gdje je od 2220 kandidata samo njih 151 postalo parlamentarcima, na lokalnim izborima je broj kandidata i mjesta za koje se kandidiraju – enorman. Kandidati niču sa svih strana, a zemljom nam „tunguzaju“ eksperti koji poučavaju te „pigmelionske“ likove, javnom nastupu. Stranke se prepiru oko stvari o kojima bi inače mogle biti složne i sve podsjeća na veliki „Reality show.“ Film „I konje ubijaju, zar ne?“ je prikazao veću dobitnost besmislice velikih „Reality showova“ i nitko nije mogao predvidjeti da će stupanj ljudske želje za „instant uspjehom“ nakon tog filma, ostati konstanta, samo će se svjetska populacija povećati, a šanse „plesača na svim balovima“ će postati sve manje.

Ipak, mnogi se trude, neki iz iskrenih razloga za boljim sutra, a neki samo zato da bi popunili mjesto na izbornom listiću koji će izgledati kao omanja plahta. Za trajanja lokalnih izbora kao da nitko ne razmišlja, da će većina tih stranaka morati donijeti proračun i da će morati surađivati. Kada promatramo izbore kroz tu optiku, ostaje nam relativno malen broj kandidata koji nisu u samoj kampanji doveli u pitanje funkcioniranje svojih gradova i županija, izuzevši one koji su čvrsto odlučili dobiti natpolovične većine, pa im je svejedno za ostatak svijeta.




No, inteligenciju birača najviše vrijeđaju napadi na rad Vlade, koji u svojim neutemeljenostima obiluju netočnostima i vidljivo je da je riječ samo o predizbornom prepucavanju.

Autor:Tomislav Krušić / 7dnevno / 28. travnja 2017.
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.