Marko Lukunic/PIXSELL
Marko Lukunic/PIXSELL

Poznati prizvuk Vučićeve poruke o ‘Agrokoru’

Autor: Tomislav Krušić / 7dnevno / 7. travnja 2017.

Kao prvu stvar nakon dobivenih izbora, Vučić je izrazio svoju brigu za 'Agrokor' i najavio da će razgovarati s premijerom Plenkovićem o toj temi. Mislim da nije najugodnija pozicija, kada ti susjed izrazi skrb za tvoju situaciju i pokuša pružiti 'dobronamjernu pomoć'. Ako se samo sjetimo da je donedavna poruka iz susjedne Srbije bila: 'Nas i Rusa ima 150 miliona!', onda možemo osjetiti i prizvuk poruke koja glasi: 'Agrokor' je u našim rukama!

Glavni urednik hrvatske edicije, Best Banking Magazina, ovih je dana kazao: „Premijer Republike Hrvatske, Andrej Plenković, našao se na početku mandata suočen s poteškoćama u gospodarstvu i sa brojnim izazovima na međunarodnom planu. Iako je situacija delikatna na oba područja, razvidno je da premijer vuče poteze koji su plod velikog iskustva djelovanja u kriznim situacijama. Smirenost i konzistentnost velike su odlike karaktera koje Premijer Plenković pokazuje tijekom cijele svoje političke karijere.“ On je ovdje progovorio ono što njegovi bankari dobro znaju, dok je gospodarska javnost zabrinuta radi trenutnih ekonomskih teškoća s kojima se susreće naše tržište. Velika je nepoznanica djelovanje zakonskih okvira koji su predloženi povodom slučaja „Agrokor“. Konzistentnost dobrog lidera, koji zna kako se iz složenih situacija prelazi u željene položaje, čimbenik je na kojega većina hrvatskog gospodarstva polaže svoja nadanja.

Kada o dugovima „Agrokora“ svoju zabrinutost izrazi javnost, onda je to prepuno empatičnih prizvuka i brige za zaposlenike i funkcioniranje sustava, kada o istoj temi govori netko od vjerovnika, onda se čuje izraz zabrinutosti za uloženi novac i skrb o novim isporukama i njihovim naplativostima. Međutim, kada Hrvatska ministrica izrazi mišljenje da je krajnji cilj ovog procesa – “postići nagodbu među vjerovnicima o načinu namirenja njihovih tražbina, transformaciji i restrukturiranju te boljeg poslovanja kompanije” – onda se ništa kvalificirano ne može zaključiti o ulozi dužnika. Zato i je moguće da kao prvu stvar nakon dobivenih izbora Vučić izrazi svoju brigu za „Agrokor“ i najavi da će razgovarati s premijerom Plenkovićem o toj temi. Mislim da nije najugodnija pozicija, kada ti susjed izrazi skrb za tvoju situaciju i pokuša pružiti „dobronamjernu pomoć.“ Ako se samo sjetimo da je donedavna poruka iz susjedne Srbije bila: „Nas i Rusa ima 150 miliona!“, onda možemo osjetiti i prizvuk poruke koja glasi: „Agrokor“ je u našim rukama! Iz tog gledišta bi se moglo zaključiti da je Hrvatska u relativno lošoj ekonomskoj poziciji. Kada bi se s druge strane pogledalo da je predstojeća turistička sezona „rudnik novca“ i da je Vlada uspjela ukrotiti dugove države, pomaknuti se na ljestvici kreditnog rejtinga tako da je uspjela dobiti povoljniji novac s kojim se „zakrpao“ dospjeli dug, onda možemo ustvrditi da nema razloga za pesimizam.

Podijeljena opažanja ovog gospodarskog trenutka ukazuju nam da nas, kao naciju, može spasiti samo – stanje duha. Kada god bi bili uskogrudni, vikali o besmislenim štednjama, samo bismo se još dublje zakapali u glib mizantropije koja je koštala izravno naše najranjivije ljude – zaposlenike. Tako je na početku krize, premijerka Kosor, posve bespotrebno, kazala da će štedjeti do te mjere da će piti vodu na sastancima, kao da će uštedjeti na kavi!? Takav duh ostavio je traga na desetogodišnjim periodom o pristupu javnoj nabavi koja je do apsurda izmučila javna poduzeća da se moraju snalaziti sa stvarima koje „smiju kupiti“ i njima su nadomještali stvari koje su im zaista trebale. Hvala Bogu, sadašnja Vlada napravila je pomak u tom smislu, pa se neće događati rugla u tom segmentu državnih nabava koja su bila predmetom ismijavanja. Na to sve se nadovezao pritisak industrije koja je itekako gradila svoj uspjeh na jeftinoj radnoj snazi, koja je iz dana u dan pristajala na sve mizernije uvijete, što se na koncu urušilo s trendom iseljavanja o kojemu se sada na velika zvona raspreda. Veliki su pokupovali male, a zaposlenici postajali sve više ucijenjeni pod pritiskom licemjernih stavova: „..ako ti nećeš – ima tko hoće!“, koji su u čitavim projektima postali „outsourcani“, izmješteni u agencije za privremeno zapošljavanje. Vlastite zaposlenike mogli su si priuštiti samo oni koji su ih držali na rubu siromaštva, predvođeni trgovačkim lancima koji su zbrisali male kvartovske trgovine s lica zemlje, kao nigdje u Europi.

Sada smo svjedoci da nam predstoji turistička sezona za koju nam predviđaju iznimnu posjećenost. No, svi se pitaju – tko će raditi? Ugostitelji se kunu u „izvrsnost usluge koju nude,“ a još ne znaju tko će im kuhati i konobariti. Jedno je sigurno, znaju samo da tko god da se kod njih zaposli, u prosjeku će dobivati plaću koja nije primjerena tvrdom sezonskom radu. Nude izvrsnost, ali zazivaju radnu snagu koja bi preko noći došla odraditi sezonu i u uz minimalnu naknadu se povukla u svoj zavičaj nakon sezone. Ponavljaju mantru vječite ucjene koja se zove: „Ako je netko na burzi u Osijeku, zašto ne dođe ovdje raditi, barem za male pare?“ Odgovor na tu mantru je jasan – radi se o ljudima koji ne funkcioniraju ispod minimuma koji jamče ljudsko dostojanstvo i nikome ne rade za mali novac. Hrvati rade za primjerene plaće, jer prirodno ne spadaju u grupaciju „istočnoeuropejaca“ koji su svojedobno, u jednom nacional-socijalističkom manifestu, dobili ulogu „gnoja za njemačke njive.“

Krivac za nepovoljan položaj radništva u Hrvatskoj, nedvojbeno je SDP. Uloga te stranke u mozaiku hrvatske demokracije je upravo u zaštiti posloprimaca i svi su očekivali da će ta stranka svoje programske obaveze ispuniti i permanentno djelovati, bilo kada je na vlasti – bilo iz oporbe, u smislu očuvanja digniteta hrvatskog radništva. Inteligencija se žali na „moderni prekarijat“ koji je zavladao, a radništvo je potisnuto na margine društva i osiromašeno do granice preživljavanja. SDP, koji je imao vlast, predsjednika i velik utjecaj, nije za te ljude napravio ništa. Samo bi ih znali, svaki put kada bi za to našli nekog povoda, „nahuškati“ na ulicu, kada bi to bilo oportuno braniti neke lijeve i „offstream“ ideale. Hrvatska politička scena sastavljena je od velikog broja političkih opcija kojima je zadaća da svaka predstavlja i bori se za svoje ciljeve i za svoje birače. SDP nije izvršio obavezu prema svojim biračima i sada nam jednostavno fali taj korektivni element na političkoj sceni. Nije ni čudo da im je rejting pao i da na njihovim političkim pozornicama plešu neki nesuvisli novi protagonisti retro-ljevičarstva koje nema pravilnu definiciju. Ukratko, da je „Agrokor“ morao plaćati radnike kako valja, primjereno bi plaćao i sve ostalo. Te slobode dopustila je ona politička opcija kojoj je zadaća o tome se brinuti! O tome koliko je Hrvatska seljačka stranka prestala voditi skrb o seljacima, ne moram ni pisati, jer se radi o autokraciji šefa stranke koji bi morao odgovarati na Upravnom sudu.

Njemačka je i za vrijeme najvećih kriza i izmještanja proizvodnje u jeftinije krajeve, održala sve uredbe o minimalnim satnicama. Nakon gospodarskog oporavka još uvijek ima potrebu za velikim brojem zaposlenika, ali ih ipak ne plaća tako da se netko zbog toga mora stidjeti. Ljudsko dostojanstvo se mora sačuvati, jer u protivnom čovjek postaje ili zvijer – ili robot, a to je preopasno. Dok je konkurentnost ostalih članica EU-a za vrijeme recesije padala, Njemačka je u kolateralnim poslovima s nečlanicama, dobivala najveće poslove i mnogo lakše preživljavala situaciju koju je okrunio embargo prema Rusiji, kada je u EU-u, posredno i neposredno izgubljeno oko 450 tisuća radnih mjesta, a turističke destinacije su ostale bez najbogatijih gostiju. Grčku, potom talijansku, pa i portugalsku krizu najviše je amortizirala Njemačka, jer je bila svjesna potrebe širokog tržišta, a ne političke zajednice u kojoj bi vladao visok stupanj kohezije. Sve su to razlozi zbog kojih je i Hrvatska platila svoj dio u padu standarda, jer drugih puteva za Hrvatsku nije bilo. Hrvatska je prečesto bila talac svoje geopolitičke situacije, pa smo na to već navikli, ali kada vidimo da Turska bilježi rast od 2,9 posto domaće bruto proizvodnje, onda nam rastu zazubice, jer je to u apsolutnim brojevima velik novac. Kada Hrvatska zabilježi taj rast, onda smo ravnodušni, pa se pitam – odakle ta nekritičnost? Ipak, koliko koštalo da koštalo, euroatlantske organizacije ostaju od velikog značaja za nas, primjer je vidljiv na susjednoj Srbiji koja će svoje nove borbene zrakoplove dobiti rastavljene u dijelovima, jer nije dobila dozvolu preleta članica NATO-a, Bugarske i Rumunjske. To je, zapravo, začuđujuće, jer za takva logistička premještanja preko blokovskih granica postoji praksa dopusnica koje se onda smatra izrazima dobre volje i koristi u neka diplomatska zbližavanja, ali ovaj put će ta ljubav biti uskraćena. Razlozi su nedvojbeno politički i poruka koja se daje Vučiću je jasna: „Ako želiš zveckati oružjem, to će te koštati!“ Tomu svemu se pribrajaju i odjeci nedavnog kršenja primirja u Donjecku i Lugansku, koji nisu nešto što bi zbližavalo blokove.

Plaćeno ubojstvo iskorišteno je za prljavu kampanju kada je usred Kijeva ubijen Denis Voronenkov, negdašnji član Dume. Taj četrdesetpetogodišnjak je još do prošlog ljeta bio član Dume u ime komunističke partije, sve dok nije „pobjegao“ u Ukrajinu i kao svjedok nastupio protiv Janukoviča i počeo teretiti vodstvo Kremlja zbog aneksije Krima. Nakon tog ubojstva, Kijev i Kremlj pripisuju jedni drugima krivnju. Ubojica je čekao pred hotelom i ispalio četiri hitca u Voronenkova, nakon čega je smrtno ranio i njegova tjelohranitelja. Prema prvim vijestima koje su pristizale, ubojica je bio Ukrajinac. Unatoč vijestima, policija je pronašla trag koji vodi u Rusiju. U istom smislu komentirali su i ukrajinski političari, prema kojima se radilo o „smicanju svjedoka koje je uobičajeno za Kremlj“ – tako je to komentirao Juri Lučenko, glavni državni odvjetnik Ukrajine. Porošenko je također slučaj okvalificirao „Aktom međudržavnog terorizma.“ Rusko vodstvo ne odriče cijelom slučaju činjenicu da se na Voronenkova gleda kao na „izdajnika“, ali svejedno je glasnogovornik Kremlja, Peskov, odbacio bilo kakve tragove koji bi mogli voditi u Kremlj kao – „apsurdnim“. On tvrdi da nam to ubojstvo samo pokazuje kako nitko u Ukrajini nije siguran. Kremlju blizak politolog Ruslan Miličenko je rekao da je Voronenkov postao ili žrtva svoje kriminalne prošlosti, ili ga je smaknula Kijevska tajna služba, kako bi se moglo optužiti Moskvu.

U ukrajinsko-ruskim odnosima svugdje vlada politika, ti odnosi nisu samo u slučaju ovog ubojstva okovani mržnjom. Čak i relativno nepolitički događaj, kao što je Natjecanje Eurovizije (ESC) koriste obje strane za provokacije i demonstracije sile. Nakon što je prošle godine Ukrajina pobijedila na tom natjecanju, podigli su se u Rusiji glasovi koji su pozivali na bojkot tog događaja. Umjesto toga, nominirao je „1. kanal“ 27-godišnju pjevačicu Juliju Samoilovu, koja je u invalidskim kolicima. Podosta delikatan odabir s obzirom da je 2015., nakon „Maidana“, kada je Rusija anektirala Krim, Samoilova na svom facebooku predbacila vlastima u Krimu da žele „Ukrainu prodati Europskoj uniji“, koja treba tu zemlju samo kao pogodno tlo za vojni pohod na Rusiju!? Reakcija ukrajinskih tajnih službi (SBU) bila je brza i izdala je Samoilovoj trogodišnju zabranu ulaska u zemlju, što su pak ruske vlasti nazvale – „ciničnim i činom protiv ljudskog dostojanstva.“ Čak je i Europska radiodifuzijska unija kazala da je „razočarana“ i okarakterizirala to nečim što se „kosi s natjecateljskim duhom.“ U vrijeme takvih ukupnih odnosa na sceni, koja nas se sve više tiče, Hrvatska će imati velik posao održati kurs na kojem će za dvije i pol godine moći preuzeti predsjedavajuću ulogu u EU-u. Posebice ako računamo minuciozan pristup odabira diplomata, koji se bez neke referentnosti zadužuju za poslove koje još ne znaju obnašati.

Autor: Tomislav Krušić / 7dnevno / 7. travnja 2017.

ZADNJE VIJESTI