Patrik Macek/PIXSELL

Plenkovićev uspon i Bandićev konačni pad

Autor: Tomislav Krušić

HDZ i Plenković su dobitnici ovih izbora. Ne desničari, kao što se to događa drugdje, nego široki, otvoreni, europski orijentirani HDZ. U Hrvatskoj nije pobijedio neki oblik AFD-a, kao što su to tendencije u nekim njemačkim zemljama. Zahvaljujući dobrom timingu, ali i razvoju omjera snaga u HDZ-u, dogodilo se to da je novi stranački lider vodio politiku u kojoj Starčević, Radić i Sakcinski nisu ostali zaboravljeni, samo su ponovno pronađeni na mjestu gdje su i oduvijek bili

Prije svega želim čestitati svim izabranim zastupnicima devetog saziva Sabora, osobito onima koji to do sada nisu bili. Posebno apeliram na vozače da pripaze prvih dana zasjedanja kako bi potonji sigurno stigli do svojih klupa. Čuvajte ih, pazite ih, jer znakovi su premalo. To posebno vrijedi za izborne gubitnike, koji nisu prepoznali znakove promjena i nastavili se ponašati kao da HDZ-om i dalje upravlja predsjednik koji ne zna nabrojati pet osnovnih točaka programa.

Izborni pobjednik je i zbog toga, ali i zbog Milanovićeve nemogućnosti da svojim kavgama skrene pozornost s efekata svoje četverogodišnje vladavine, ovaj put doista jasan, baš kao i gubitnik. Očito je da neće biti većeg problema oko sastavljanja nove hrvatske Vlade i da će Plenkovićev ogromni politički kapital ubrzati ono što je ionako neminovno. Kažu da nam je to trinaesta Vlada po redu, pa se nadam da će se taj broj ovaj put pokazati sretnim.

Pojavile su se u Saboru i neke nove grupacije koje su pošteno izborile svoju prisutnost u tom zakonodavnom tijelu, ali u njemu neće igrati značajniju ulogu. To je Božji dar s neba, jer mi je teško zamisliti Vladu koju bi sa 5-6 zastupnika ucjenjivao Milan Bandić koji je, ne bez razloga, računao da će u savezništvu onih koji u Plenkovićevom HDZ-u gube tlo pod nogama, moći držati ključne procese pod svojim izravnim nadzorom. Osim toga, za čitav HDZ daljnja kolaboracija sa SDP-ovim otpadnikom Bandićem, bila bi totalno kontraproduktivna. Ono što im je do jučer radio Pero Čorić, bio bi mačji kašalj, jer Bandić bi svojim eskapadama i već potpuno iritantnim govorom u trećem licu, plijenio pozornost 365 dana u godini, pa vrlo brzo od HDZ-ove i Plenkovićeve vjerodostojnosti ne bi ostalo ništa. O posljedicama Bandićeva modela upravljanja na Hrvatsku neću ni govoriti.

Pozitivno je što velike stranke konačno kreću u „brušenje“ svog političkog profila. On se u Milanovićevoj i Karamarkovoj eri dobrano srozao na razinu neproduktivnog kvazi-ideološkog sukobljavanja bez ikakvog značaja za građanstvo, koje ih je bilo prisiljeno gledati. Odlazak dvojice definitivno najnepopularnijih političara u državi, koji su, glumeći da žele nacionalni konsenzus i slogu, učinili sve da Hrvatsku podijele, pridonijet će relaksaciji političkih odnosa i natjerati stranačka tijela da se ozbiljno uhvate posla.

Novi šef HDZ-a poznat je kao radoholičar, a za očekivati je i da novi lider ljevice više neće biti lijenčina. HDZ je imao sreću u nesreći pa je promjene napravio prvi, i to mu se vratilo na izborima. Ako Plenković i njegovi suradnici, a ne sumnjam da hoće, naprave ozbiljnu analizu izbornih rezultata, vidjet će da su najveću potporu dobile one izborne liste koje su najviše promijenili. O tome trebaju voditi računa i vrednovati činjenicu da je pobjeda ovaj put postignuta, u prvom redu, zahvaljujući onim glasačima koji zazivaju i podupiru promjenu u najjačoj hrvatskoj stranci.

Tko će predvoditi promjene u vječito drugoj stranci u Hrvatskoj, teško je reći. No, pozitivno je što je šef SDP-a napravio moralni čin i pozvao svoje članove da se odluče za novog vođu. Prekasno za ovaj izborni ciklus, ali možda ne i za lokalne izbore, poglavito one u Zagrebu, gdje se sve sprema za post-bandićevsku eru. Među dosadašnjim kandidatima za novog lidera SDP-a trenutno i nema osobe od kalibra. Za sada je to vrlo „mršav“ izbor između bivšeg „prvog pendreka“ Hrvatske i čovjeka koji, onako sav zarastao u bradu, odaje dojam nemušte i neenergične inačice pokojnog Račana – ako se od Račana uopće može biti manje energičan.

HDZ je u svojoj najavi političke profilacije dosta jasan i dosljedan svojoj inicijalnoj političkoj platformi. Jasno je kazao da će na temeljima demokršćanstva i narodnjaštva graditi politički profil stranke, a tu je važno i vidjeti prisutnost osobe koja podržava HDZ, a to je Elmar Brok. Brok je čovjek koji je još kao mlad ustanovio mladež europskih konzervativnih stranaka. Kada k tome pridružimo sve one elemente radićevštine, starčevićanstva i antifašističkog pristupa (ne jednoumnog), te Adenauerov i De Gasperijev nauk, znamo da imamo jamstvo da će se na desnoj strani politike dogoditi harmonizacija svih onih važnih načela koje se ne smiju napustiti. Bitna su načela, od njih sve počinje. Svako pragmatično napuštanje načela dovodi stranku do toga da se uz velike muke mora vratiti na svoj kurs ili propasti.




Hrvatska seljačka stranka učinila je iskorak u „zonu opasnosti“ i svojim je pragmatičnim ponašanjem uzrokovala da će morati uložiti veliki trud ako će htjeti da je ubuduće itko ozbiljno shvati. Suspendiranje stotina članova i dužnosnika koje ovih dana pod smiješnim optužbama provodi Beljak, sasvim sigurno neće taj proces zaustaviti – možda tek ubrzati. Ako HDZ pristane na reformu političkog sustava, a ne vidim razloga da to ne učini, ovakve osvetničke pohode stranačkih uzurpatora moralo bi se sprječavati intervencijama nadležnog ministarstva uprave, jer je riječ o očitom nedemokratskom ponašanju koje suspendira pravo organizacije o kojoj se radi da se naziva strankom i pravo osobe koja takve protudemokratske postupke provodi da se naziva stranačkim čelnikom.

HNS je, u simbiozi sa SDP-om, uspio preživjeti još jedan izborni ciklus, barem tako izgleda. Velik broj preferencijalnih glasova koje su dobili njihovi zastupnici, svjedoči o tome da su se na listama itekako stranački diverzificirali i da tvore ozbiljan klub u Saboru. Netko će reći – ozbiljan klub neozbiljnih ljudi, ali to se zove stranka koja je odradila posao u onim dimenzijama u kojima se želi i može nalaziti. Ono što zabrinjava i što čini faktor nestabilnosti, jesu hrvatske „Syrize“ koje su osvojile određeni broj parlamentaraca i svojim djelovanjem dovode u pitanje izgled izvršne vlasti koju parlamentarna većina mora ostvariti.

Neke političke opcije više ne postoje u Hrvatskom Saboru, to su tzv. krajnja desnica, koja je pravaštvo i desničarenje do te mjere redikulizirala da je na izborima dobila manje glasova od SRP-a pokojnog Stipe Šuvara. Tu su i „zeleni“, za koje je pokojni Franz Josef Strauß, najpopularniji predsjednik Bavarske, govorio da će, „kad narastu“ – postati crveni. U ukupnom hrvatskom politikumu, njihove će zadatke, vjerojatno, preuzeti neke druge stranke. Zaklada „Heinricha Bölla“ je već u Zagrebu i pomoći će svima koji će graditi svoju politiku na održivom razvoju, a pravaši će moći svoj nauk artikulirati kroz stranke za koje su birači uvjereni da bez mnogo bojazni mogu imati povjerenja u njihovu starčevićansku komponentu.




Postoje i oni koji su najskuplje platili ovu predizbornu utakmicu; to je Bandićeva stranka koja je u enormnoj kampanji zaboravila da ih povezuje samo interes, pa nisu ništa drugo mogli poručiti Hrvatima, nego – „Daj da budem premijer!“ Okupili su baš sve što se povodi za interesima i kandidirali na svim izbornim jedinicama. Najgrotesknija je sudbina splitskog kandidata koji je kao disident SDP-ove mašinerije mislio da je baš on taj, za kojega su ljudi ranije glasali. Ili Miroslav Ćiro Blažević, inače meni jako drag čovjek. Zato mi je žao što ga je Bandić tako grubo iskoristio u poodmakloj dobi, uništivši mu inače respektabilan politički kredibilitet.

Baš kao što se odmetnuti splitski SDP-ovac proveo u Splitu, kada je „pao na nos“ sa samo 303 glasova u čitavom gradu, tako se i naša sportska legenda provela u BiH. Tome je svaki komentar suvišan, a Ćirine izjave da ga „Bosna neće tako skoro vidjeti“, tek su pokazatelj naivnosti onih koji se Bandiću iz izbora u izbore nude, pristajući biti smokvin list za njegovu netransparentnu politiku. Zanimljivo je da čovjek već desetljećima uspješno nalazi stotine takvih političkih kamikaza u inače mirnom i pristojnom hrvatskom narodu.

Nakon ovih izbora za očekivati je intenziviranje ozbiljnog stranačkog rada, kako onog programskog, tako i organizacijskog. Programski stranački rad jedan je od najtežih segmenata političkih stranaka, jer nije nužno oslonjen na one pojavne oblike popularnih kontakata s biračima, već je dubinski okrenut prožimanju svojih načela i preispitivanju tih načela kod svojih stranačkih baza. Tko odradi taj mukotrpni posao do ožujka 2017., ima dobre šanse u travnju nastupiti s dobro artikuliranim porukama i polučiti u svibnju odlične rezultate na lokalnim izborima. To je obično posao bez neke velike nagrade, jer vrhunac takvih poslova je označen tek „Programskim zasjedanjima“ vrhovnih stranačkih tijela, ne obiluje lepršavošću unutarstranačkih izbora i ne obećava nekim ljudima pozicije, na koje čovjek kao biće nije imun.

Vlada će imati preozbiljne zadatke koji neminovno stoje pred Hrvatskom, a to su već prve godine – „roditi“ osvježenih 27 milijardi kuna, ispoštovati svoju ulogu u izbjegličkoj krizi, prilagoditi socijalu mogućemu i raditi na političko-geografskom konceptu koji je prije nekoliko tjedana ponovno potvrđen na Dubrovačkom forumu. I pri tome paziti da u EU-u „sve štima“. Tu je i enorman posao koji Vladu očekuje u gospodarskom segmentu, gdje se susreće s pozicijom našeg seljaka, a da se pritom ne zadire u načelo konkurentnosti. To su teški zadaci koji ne trpe više nikakva politička sitničarenja.

Ako će MOST razumjeti kolika li je to odgovornost, omogućiti će HDZ-u da konačno obavi posao koji zna – u njemu ima konkretne reference i personal. Dobro je i da se u skladu duhom harmonizacije čitavog političkog života u Hrvatskoj smanjuju retoričke napetosti, pa se nadam da ćemo uskoro moći reći da samo oni koji baš izrazito žele gnjaviti i izazivati, još uvijek inzistiraju na svojim hirovima.

Ovdje treba spomenuti pojedince, poput našeg veleposlanika u Parizu, koji uporno drži Titovu sliku na vidljivom mjestu u svom uredu. Što li drugo s time želi prouzročiti nego reakciju onih kojima to smeta. Ispada da je to veleposlanstvo zemlje koja veliča totalitarističkog diktatora, pa je nejasno kako dotični veleposlanik ikome može objasniti zašto smo se devedesetih borili za samostalnost.

Naša diplomacija bilježi i velike uspjehe i nije sve loše kao što to ljudi žele prikazati, iako je ministar Kovač mogao pričekati desetak dana s operacionalizacijom redovitog promaknuća unutar ministarstva, kako time ne bi doveo u pitanje vlastitu uvjerenost u izbornu pobjedu. Ovako su zlobnici to pokušavali, srećom neuspješno, propagandno iskoristiti.

Sama činjenica da je u autentičnom ambijentu održana rekonstrukcija bitke kod Szegeda i da su se na 450. godišnjicu pogibije Nikole Šubića Zrinjskog došli „pokloniti“ mađarski, turski i hrvatski državni poglavari, predstavlja enormno priznanje hrvatske uloge u formiranju Europe, onakve kakvu danas poznajemo. To se sve ne bi dogodilo da se naš Veleposlanik nije samoprijegorno godinama zalagao, prvo u okviru „Podunavskih zemalja“, a poslije i u bilateralnom smislu očuvao sjajne hrvatsko-mađarske odnose i to u vrijeme kada je SDP-ov premijer učinio sve da svom mađarskom kolegi učestalo spočitava stvari koje zapravo smetaju ljude iz PES-a (Europskih socijalista).

Nemati dobre odnose s Mađarskom koja nam je od Józsefa Antalla pa nadalje išla „niz dlaku“ gdje god je to bilo moguće, bilo bi posve nelogično. Ali eto, interesi Europskih socijalista su očito bili važniji, pa je i njihov hrvatski „pulen“ to odrađivao, sve pod krinkom da ga silno brine INA. Danas možemo zaključiti da je razum prevladao i da smo obilježivši 450. godišnjicu pogibije N.Š. Zrinjskog, osnažili svijest naše uloge u ovom dijelu Europe.

Nažalost, HTV nije uspio sa svojim mađarskim kolegama dogovoriti izravan prijenos, pa će naši gledatelji morati pričekati još 450 godina da pogledaju 900. jubilej – uživo. Malo kome je bilo svejedno slušati kako mađarski državni poglavar govori o hrabrosti i političkoj svijesti Hrvata, valjda će i Hrvati to jednoga dana shvatiti i s tim u skladu skrbno brinuti o svom cjelokupnom nasljeđu.

HDZ i Plenković su dobitnici ovih izbora. Ne desničari, kao što se to događa drugdje, nego široki, otvoreni, europski orijentirani HDZ. U Hrvatskoj nije pobijedio neki oblik AFD-a, kao što su to tendencije u nekim njemačkim zemljama. Zahvaljujući dobrom timingu, ali i razvoju omjera snaga u HDZ-u, dogodilo se to da je novi stranački lider vodio politiku u kojoj Starčević, Radić i Sakcinski nisu ostali zaboravljeni, samo su ponovno pronađeni na mjestu gdje su i oduvijek bili.

Da, prvi smo, u vrijeme trendova koji u zemljama Europe potiču skretanje u desni radikalizam, koji smo tome uspjeli odoljeti. Hrvatska nije zemlja desnog bunta, naprotiv, Hrvatsku s ovom legislativom očekuje platforma visokog stupnja razumijevanja i ne bih se čudio da se i u ovom sazivu Sabora nađe snage za suglasje pozicije i opozicije o nekim bitnim pitanjima.

Kada pogledamo tko su parlamentarci koje smo izabrali vidjet ćemo, bez da nekoga posebno ističemo, da tu ima pametnih glava i da i oni osjećaju da je možda zgodno poslušati nečiji govor, a ne samo difamirati „one druge“. Honeste vivere, alterum non ledere et alterum cuique tribuere – Pošteno živjeti, drugoga ne vrijeđati i svakome dati što mu pripada – znao bi kazati moj djed, dr. Ivan Krušić, sjemeništarac i suvremenik blaženog Alojzija Stepinca. On se kasnije otrgao duhovnom pozivu pa je, studiravši veterinu u Pragu, postao Radićev povjerenik. Ono što je ponio iz svojih dana u sjemeništu bijaše ta poslovica, toliko jednostavna i primjenjiva.

Duboko vjerujem da je nakon ovih izbora vrijeme za njenu implementacije u našu svakodnevicu. Zašto ne?

Autor:Tomislav Krušić
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.