Jurica Galoic/PIXSELL
Jurica Galoic/PIXSELL

Mi gradimo Most – Most gradi nas

Autor: Tomislav Krušić

Kako graditi političku samosvijest kad nas iskustvo s domaćim izdajnicima tjera na zazivanje stranih gospodara?

Lijepo je, nakon dugo vremena, imati stabilne odnose u Saboru, premda početna nesnalaženja MOST-a prijete zbiljskom narušavanju njegova imidža. Iako mediji više pažnje posvećuju pojedinim kadrovskim rješenjima i ministarskim pozicijama nego ukupnom ozračju i funkcionalnosti Vlade kao tima, nadam se da će i Vlada kroz kratko vrijeme pokazati uvjerljivu stabilnost. Važno je i da proces „prilagodbe“ novih ljudi, a ima ih iznenađujuće puno, prođe što bezbolnije i brže, kako se loš dojam s parlamenta ne bi prenio i na Vladu, a onda i na čitav politički sustav. To nam, nakon svih iskustava s Karamarkovom vladom, nikako ne treba. Kako bilo, Vladina funkcionalnost i operativnost, a ne kvaliteta pojedinog ministra, pa bio to i ministar kulture, je jedino što nas može spasiti nepovoljne gospodarske, financijske i socijalne pozicije u koju smo zapali zbog vlastite nesposobnosti. Kao da zbog toga dovoljno ne patimo, u lošu poziciju nas dodatno guraju i neke silnice iz Svjetske banke. Zato je prava šteta što ni guverner ni ministar prije nekoliko dana nisu otvoreno stali pred javnost kako bi preispitali poziciju Hrvatske. Nakon sastanaka na kojima su nas predstavljali u Washingtonu, pri Svjetskoj banci i MMF-u, takvo nešto bilo je, s obzirom na trenutak u kojem se sastanci događaju, poželjno i očekivano. Oni sigurno znaju na čemu smo i bilo bi dobro da to saznamo i mi, pa da možemo na nečemu temeljiti svoja očekivanja.

U svom nedavnom izvješću Svjetska banka navodi: “Smanjivanjem regulatornih prepreka za poslovanje u uslužnom sektoru Hrvatska bi mogla povećati produktivnost na razini tvrtki za oko četiri do osam posto“. Zvuči zgodno i pitanje je tko bi se uopće mogao suprotstaviti nastojanju da se poveća uspješnost pri obavljanju nekog posla u odnosu na upotrijebljene resurse? No što se krije iza tvrdnje da bi takve mjere uključivale ublažavanje uvjeta glede organizacijsko-pravnih oblika djelatnosti i vlasništva, uvjeta državljanstva za revizore i računovođe ili uvjeta domaćeg prebivališta za odvjetnike”? Radi li se o poticajnom i prijateljskom prijedlogu ili kolonijalnom pokušaju da se stranom menadžmentu „na mala vrata“ omogući „preuzimanje“ pojedinih djelatnosti? Što uistinu znači pritisak da se otklone dosadašnja zakonska ograničenja koja danas makar donekle ograničavaju stranu invaziju na direktorske fotelje banaka, revizijskih kuća ili odvjetničkih društava?

U društvu koje manje od našeg prezire bankare, financijaše i odvjetnike, vjerojatno bi se o tome povela ozbiljna rasprava. No u uvjetima u kojima se, ne bez osnove, često zazivaju i strani gospodari kako bi se riješili domaćih „janjičara“, to je nemoguće. Kada bi toga bila svjesna i Svjetska banka, možda se ne bi toliko trudila prikrivati stvarnu svrhu ovih „preporuka“. Ovako se, nesvjesni da bi se mnogi od nas rado riješili „izroda“ koji nam s tih pozicija bešćutno zagorčavaju živote i zamijenili ih strancima, silno trude zamotati nam svoju namjeru u priču o „potencijalima rasta u sektoru usluga“. Uzalud nas i bez potrebe navode promišljati kako se radi o dobroj namjeri poticanja rasta u turističkom sektoru, dok zapravo žele ozakoniti izravna poslovanja banaka, osiguravajućih kuća, s područja čitave Europske unije u Hrvatskoj. Kada čovjek bolje pročita to izvješće može zaključiti samo da Svjetska banka želi rast u sektoru usluga u Hrvatskoj, ali tako da oni „mudriji“ poslovi pripadnu onima koji neće morati biti naši državljani, poznavati jezik i imati položen pravosudni ispit ili ispit pri HANFI!? Ona, kao regulatorno tijelo ionako odavno ne izvršava svoju funkciju, što dovodi do nereda na tržištu koji bi uskoro mogao prerasti u kaos koji se bez „međunarodne intervencije“ neće moći riješiti. Je li onda čudno da netko planira Hrvatima ostaviti samo one manje „mudre“ poslove? Kada je početkom prošlog stoljeća jedan autor opisao Slavene kao „gnoj za njemačke njive“ izazvao je golemi protupokret. Osjećam da bi mu se danas malo tko suprotstavio.

Malo bi se tko suprotstavio i izjavama vodećih čelnika EU-a o bankama i bankarskom sektoru iz 2012. godine. Tada je, na vrhuncu krize eura, Angela Merkel izjavila: „Bankarstvo je izvuklo važne poučke iz krize“. Tada su zemlje članice dogovorile pravila po kojima bi spašavale „svoje“ banke. Banke se nikada više ne bi trebale spašavati pomoću država, odnosno poreznih obveznika, vrijeme tzv. bail-outa je proglašeno prošlošću. Umjesto toga prezentiran je bail-in model, koji je banke upućivao na to da „svježi novac“ namaknu od vlasnika i vjerovnika. Godinu ranije Mario Draghi je došao na čelo Europske središnje banke. On nije bio sasvim sretan s takvom politikom, ali je ipak bio zadovoljan „klinčem“ u koji je upao pa je tečaju „0%“ kamate suprotstavio potrebu izdavanja više eura. To je nakratko ublažilo činjenicu da su opet nadrljali mali, barem dok se u novinama nisu počela pojavljivati oproštajna pisma onih koji su se ubili jer su uložili u dionice banke. Nakon toga krenuo je val u kojem su se organizirali pokreti „nasamarenih“ korisnika bančinih usluga i proizvoda. U Italiji je sve kulminiralo slučajem samoubojstva 62-godišnjeg D΄Angela koji je svoj financijski gubitak pripisao politici. Javnost je više tjedana tematizirala ovaj slučaj i na koncu je talijanska vlada organizirala fond iz kojega bi se obeštetili mali ulagači. Paralelno s time veliki potresi na relaciji Grčke, Irske i Portugala ozbiljno su tresli financijski „nadsvijet“, a javnost je počela shvaćati da je jednostavno nemoguće nadoknaditi silan novac koji se danas prikazuje kao dug, pa su se sve više počela spominjati neka „alternativna“ i inovativna rješenja. Ozbiljne rasprave u tom smjeru prekinula je izbjeglička kriza, kada je pokret od dva milijuna ljudi, koji su krenuli prema Njemačkoj, umalo destabilizirao, posvadio i unio nemir u desetak zemalja koje su im se našle na putu. Strah nas je prekinuo u ozbiljnim razmišljanjima o problemu duga, a sasvim je solidno popunio i za tu raspravu potreban javni i medijski prostor.

Najopasnija banka Europe je ujedno i najstarija. Prije 544 godine utemeljena je kao „Banka milosrđa“ i preživjela je sve povijesne nedaće. U narodu je zovu „Babbo Monte“ ili „Tata Monte“. U vrijeme pred krizu ta je banka plasirala između 150 i 200 milijuna eura kredita, što za neku veću banku i nije nešto posebno, ali je za lokalnu jako ozbiljan plasman. Vodstvo banke imalo je na lokalnoj razini silan utjecaj i 2007. se osmjeljuje u kupovini još jedne banke. Do 2011. stanje te banke toliko se pogoršalo da se od tada bavi isključivo rješavanjem „loših dugova“ (nenaplativih). Nakon što se razotkrilo da samo ta mala banka ima 47 milijardi eura kredita upitnog plasmana, svi su ostali šokirani. Potaknuti time, izvršen je i pogled na ukupnu sliku Italije, pa se pokazalo da banke u knjigama „skrivaju“ 360 milijardi eura „loših dugova“. U usporedbi s time Linićevo saniranje banaka, garnirano računima koji su bili deblokirani na tri sekunde kako bi se mogle obaviti potrebne transakcije, izgleda kao dječja igra. Talijanski slučaj „vrišti“ iz podruma i prijeti ozbiljnom krizom financija u Uniji.

Izazov današnjice je u tome da netko mora povući crtu i napraviti neki oblik new deala. Za EU se pokazalo da nije dostatno širenjem Unije pronalaziti po jednog neto platišu godišnje, pa ga podvrgavati pristupnim postupcima, ne bi li se ta platforma širila. Korištenje takve pozicije u kojoj dužniku stalno zavrćeš ruku, dok istovremeno vršiš „napad“ na njegovo tržište i preuzimanje svih najpropulzivnijih djelatnosti u zemlji, koristi određenim krugovima, ali ne rješava ničiji problem. A problemi će tek nastati kada, nakon izbora u SAD-u, dođe do povećanja kamata.

Unatoč činjenici da smo postali članica EU-a, politika Hrvatske u ovom mileniju nije pokazala ozbiljnijih snaga da se izborimo za neko bolje mjesto u europskom kontekstu. Uspjeh Plenkovića, Stiera, pa i Picule, u tom je kontekstu prije svega personalni uspjeh koje nije imao potrebnu potporu „kod kuće“. Naprotiv, naši su europarlamentarci od strane svojih „političkih matica“ bili grubo odsječeni i na njih se nije ozbiljno računalo. Sada ćemo, pak, imati vrlo ozbiljnu ekipu kod kuće, a oslabljene pozicije vani, što ćemo morati što prije rješavati. Jer uskoro će u našoj neposrednoj blizini doći do ozbiljnih, blago rečeno, „turbulencija“, koje nas ne smiju uhvatiti nespremnima. Svoj položaj ne možemo birati, ali možemo i moramo ljude koji će ulogu i odgovornost, koju dobivamo položajem, znati najbolje iskoristiti. Javnost mora znati da je trenutno stanje tek zatišje pred buru i da nemamo puno vremena kako bismo izgradili čvrste političke pozicije o kojima će ovisiti ne samo naša sudbina, nego i budućnost našeg naroda u BiH.

Zato je pomalo neozbiljno, ali ne i nerazumljivo, što većina naših političkih analitičara ovaj dnevnopolitički trenutak prije svega koristi za dosta apsurdno dramatiziranje imena pojedinih ministara. Komentiranje nekih personalnih rješenja je očekivano, ali se mora znati da je posao zadan i mora se odraditi, te da za puno mudrovanja neće biti mjesta. Tu neće biti puno prostora za „osobenjake“, zahtijevat će se kvalitetna rješenja, brzina i efikasnost, kako bi Hrvatska razdoblje novih turbulencija dočekala što spremnija, politički jača i stabilnija. Ovo je vrijeme u kojem se stvara platforma za neke nove odnose, i ono mora biti kvalitetno iskorišteno.

Dovoljno je pogledati što se zbiva kod susjeda, koji taj posao još nisu obavili. Izbori u Crnoj Gori jasno pokazuju da, iako većina njenih građana želi europski put te države, još uvijek postoje ozbiljne i utjecajne organizacije koje uzrokuju nerede. U BiH se problem Republike Srpske polako pretvara u nukleus novog sukoba čiji se početak očekuje negdje idućeg proljeća. Makedonija ima mekane sve bokove, i vrlo nesigurnu perspektivu. Kosovo je nastalo voljom Amerike i njegova uloga u budućim zbivanjima bit će određena prije svega tom činjenicom. To se zove biti taocem regije! Što se više udaljujemo od političkog i mentalnog koncepta te „regije“ (jer fizički ćemo uvijek biti na njezinom rubu) sve nam je jasnije što se je na ovim prostorima zbivalo, ali i što će se zbiti. Zato lakše možemo procijeniti kroz što mora proći Crna Gora, što očekuje BiH, na kakvom se putu nalazi Makedonija… Mi znamo da se neredi na biralištima ne događaju slučajno i da su takve situacije u pravilu politički planirane i upravljane. Od koga? Od strane uskogrudnih avanturista, ograničenih pogleda i nesvjesnih svih potencijalnih reperkusija? Ili malo šireg, domišljenijeg i ozbiljnijeg gremija koji polako, ali sigurno, stvara uvjete za novo „preslagivanje“. A najbolje je preslagivati nakon nekog teškog kaosa. Nakon erupcije nasilja i nestabilnosti. Tada su mogućnosti puno veće, baš kao i voljnost aktera da pristanu na ponuđena rješenja.

Autor: Tomislav Krušić

ZADNJE VIJESTI