Patrik Macek/PIXSELL
Patrik Macek/PIXSELL

Konačno stabilnost!

Autor: Tomislav Krušić / 7Dnevno / 14. listopada 2016

Hrvatski narod traži uljuđenost i normalnost. U ovom trenutku se čini kako je na putu ostvarenja tog zahtjeva

HDZ je nakon prošlih parlamentarnih izbora jedva sklepao Vladu, pristajući na sve moguće i nemoguće uvijete samo da sačuva ulogu „relativnog pobjednika“. Ista ta stranka ovih dana sastavlja Vladu sa stabilnim koalicijskim partnerom i petnaest dodatnih potpisa potpore. Uloga koju u tom procesu ima Andrej Plenković očituje se, ne samo po najnovijim pokazateljima o visokom rejtingu stranke, nego i u istraživanjima koja pokazuju da se on osobno prometnuo u najpopularnijeg političara, koji u ovom trenutku nema konkurencije. Što nam to govori? Više stvari.

Prije svega da je Hrvatska konačno, nakon više mandata glavinjanja, dobila novog lidera. Drugo, da je javnost odlučila kako želi drukčiji tip politike od onoga kojega su nam donedavno nudili Milanović i Karamarko. I treće, da je unutar vodećih i „nosećih“ političkih stranaka, a tu prije svega mislim na HDZ i SDP, došlo vrijeme za strukturalne promjene koje će omogućiti „normalnim“ ljudima da dođu do izražaja.

Vrijeme ostrašćenih političara, spremnih da vatrenim oružjem zapucaju na svakoga tko se približava njihovu rovu, dok se u unutarstranačkim previranjima koriste hladnim oružjem kako se cika i vriska konkurenata koji su im dopali šaka ne bi čula daleko, je prošlo. Oni koji to shvate preživjet će. One koje ne shvate nitko iz njihova rova neće izvlačiti. Jednostavno će ih se zaobići i ići dalje.

Novi stil kojim se vodi HDZ presudio je naklonostima javnosti i one koji su se „hranili“ destruktivnošću doveo do kapitulacije. Sada je vrijeme da se u prostoru novoosvojene slobode od stalnih političkih napetosti i ambijentu političke stabilnosti, konačno izgrade normalne demokratske stranačke strukture. I da naša država konačno počne normalno i učinkovito funkcionirati.

Trebamo vizionarsko pravaštvo

Nakon izbora, postavljalo se pitanje o tome kako sada nema desnije stranke od HDZ-a u Saboru, ali se paralelno nije govorilo o tome da nema ni lijevije stranke od SDP-a. Iako ove teme desnog i lijevog danas zanimaju samo stranačke aktiviste, postavlja se pitanje – gdje je nestalo starčevićanstvo? Nije nestalo. Nestala je nakaradna politička struktura koja godinama bezuspješno pokušava uvjeriti javnost da je pravaška i starčevićanska. Pravaštvo i starčevićanstvo u Hrvatskoj nikada neće nestati, ali bi mu svakako trebalo boljih predstavnika i jače strukture.

Kada bi se na ovoj našoj učmaloj studentskoj sceni pojavila kakva grupica angažiranih hrvatskih intelektualaca, uvjeren sam da bi pravaštvo procvalo. Jer pravaštvu ne treba puno izmišljati, treba samo zdrave pameti, otvorenog pogleda i osobnog integriteta, pa će i ono poletjeti. Starčević, koji nam je svoje bilješke uglavnom ostavio na temelju Austro-Ugarskih i drugih svjetskih političkih iskustava, već bi odavna napisao novu političku doktrinu, prilagođenu današnjem vremenu. Jer, on je prije stotinu i pedeset godina ukazivao na društvena zbivanja koja nas i danas prate.

Zamislite što bi i na koji način danas Starčević govorio! I što bi napisao u svom novom poglavlju o našoj korumpiranosti i sklonosti da pred korupcijom zatvaramo oči. Treba pogledati poglavlje koje je Starčević nazvao „Mito“ (tada u hrvatskom još nije bio uvriježen termin „korupcija“ ili „kriminal“), gdje Starčević opisuje pronevjeru i političku nemoć onih koji na pronevjeru ukazuju, pa danas pokušati biti na razini njegovih tadašnjih promišljanja.

Fingiranje brige za državu

U vrijeme kada je cjelokupna javnost usmjerena na imena novih ministara, a manje programu koji je najavljen, važno se prisjetiti svih onih poslova koji stoje pred tom novom Vladom. Pitanje je, ima li iste šanse kao prethodne, uzevši u obzir eskalirano zaduženje i prenormiranost državnog aparata. Eskalirana mizantropija kod svih političkih vodstava od početka ovog milenija, prijeti postati ozbiljnom zaprekom nekom većem iskoraku od postojećeg, te hrabrosti političara da naprave veće korake.

Poruke kojima se u prošlosti bombardirala javnost bile su smiješne, govorilo se o uštedama koje su bile beznačajne, a političari nisu smjeli zapošljavati najbliže suradnike i hvalili su se s time da na sastancima piju vodu. Takav pristup stvorio je ozračje negativne selekcije i odioze prema služenju javnosti. Ako uzmemo u obzir da je interregnum koji je „tehnička vlada“ krajem svog mandata obnašala protekao bez nekih ozbiljnijih kikseva, možemo zaključiti samo da „stvari idu same po sebi“.

Kako god da okrenemo, stječe se dojam da su najveći pomaci u krnjem mandatu ostvareni kada je Vlada ostala bez političke „potpore“ i postala tehnička. Gospodarski pokazatelji počeli su se popravljati, a i procjene o našem budućem rastu postajale su sve bolje. Nije više bilo ni nekih posebnih afera, glavni politički akteri su se „umirili“, pa mediji nisu punjeni njihovim međusobnim trvenjima.

Jedino mi je žao što su, radi Hasanbegovićeve ambicije da opet bude ministrom kulture, ostali gotovo nezamijećeni napori ministra Marića koji je krenuo raditi na kredibilnosti sustava. Pogotovo mu moram izraziti poštovanje jer je za razliku od nekih drugih „grebatora“ odlučio sudjelovati na Godišnjoj skupštini Svjetske banke (SB) i Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) u Washingtonu, a ne boriti se za svoju poziciju u vrijeme kada nastaje nova Vlada.

Vlasništvo obvezuje

Zanimljiv trenutak u pregovorima za potporu novoj Vladi bio je onaj, kada je predstavnik manjina zamolio za utjecaj njegove nacionalne manjine u javnim poduzećima, posebice tamo gdje su te manjine domicilne. Tada je uslijedio odgovor koji ne opisuje valjanost zahtjeva, nego jasno govori da se Vlada odriče svog utjecaja na javna poduzeća kako bi se što transparentnije njima upravljalo. Dakle, „javna poduzeća“ prestaju biti područje na kojima se njihov vlasnik, Vlada RH, želi dokazivati kao uspješan gospodar, nego nekakva „neutralna zona“ gdje se prekomjerno inzistira na „neutralnosti“ vodstava tih poduzeća. Kao da bi to ekskulpiralo ikoga od mogućih „nezgoda“ u tim poduzećima?

Stvar je jasna: poduzeća su hrvatska, njima upravlja Vlada kroz svoja ministarstva i za njih je odgovorna. Ovdje valja imati hrabrosti i stavljati provjerene ljude koji ocrtavaju politiku svoje Vlade, a ne neutralne stručnjake koji će voditi poduzeće kao da se radi o poslovnom pothvatu nekog zamišljenog poduzetnika. Treba skupiti hrabrosti i odgovarati za svoj poredak i valja ga odabrati iz svojih redova, a ne ustuknuti pred tim zadatkom i braniti se nekakvim velikim natječajima koji na koncu završe tako da ti isti manageri postaju nedodirljivi, a javne funkcije tih poduzeća postaju sekundarne.

Kadrovski su najspremniji bili postavljati svoja vodstva javnih poduzeća postkomunisti, koji su u ukupnom političkom djelovanju žitelji Vijeća udruženog rada, koje je djelovalo kao zaseban dom Sabora. To je negativno nasljeđe iz kojega očito nitko osim SDP-a nije ništa naučio. Sada polako izlaze na vidjelo prvi „leševi iz ormara“ Milanovićeve vlade, pa su mediji puni malverzacija u Narodnim novinama i još nekim javnim poduzećima, ali barem možemo ustvrditi da su ti manageri nedvojbeno Milanovićevi i znamo da ih je on tamo postavio! To je jasno, ali isto tako bi bili njegovi da ih on nije tamo postavio i da je sve prepustio natječajima koji bi ga „čuvali od odgovornosti“ za ta poduzeća.

Stvar je jasna; imaš državu u rukama i budi odgovoran za nju! Još od Weimarske Republike se u njemačkom Ustavu ponavlja da „vlasništvo obvezuje“, pa mi nije jasna tolika želja da se od tog vlasništva svatko želi udaljiti, kada je riječ o javnom sektoru. Isto tako se pokazalo da je Zakon o javnoj nabavi u našoj državnoj upravi uzrokovao mnoge apsurde i da je uzrokovao, zapravo poskupljenje svega. Prije je bilo dostatno kazati da se valja povoditi „pažnjom dobrog gospodara“ i sve je bilo jasnije, jeftinije, a javna poduzeća ispunjavala su svoju ulogu prema javnosti!

Administracija

Kada bi se izračunao koeficijent administracije po glavi zaposlenog stanovnika, hrvatska državna administracija bi zauzela jako visoko mjesto na svjetskoj ranglisti. Kada ih već imamo toliko, onda je barem poželjno da su educirani u osnovama, a ne da im je najvažnije obavljati savršena izvještavanja o necjelovitim zbivanjima, jer se cjeloviti događaji uglavnom ne uklapaju u neku od „predviđenih rubrika“. Tako ćemo se susresti s mnogim nelogičnostima koje ubijaju duh poduzetnika i stvaralaštva u korijenu svakoga čovjeka.

Još je na HDZ-ovom Drugom općem saboru, predsjednik dr. Franjo Tuđman s govornice poručio da se nelogičnosti moraju prebroditi i skrenuo pažnju na fenomen jednog građana kojega ovršuje sud jer mu je dug od nekoliko (onomadnih) para, uslijed kamata i pripadajućih troškova, narastao na svotu za koju bi mu se oduzeo stan! Tada Tuđmana nitko nije htio ozbiljnije poslušati. Istina je, dug je – dug, ali ako nekoliko lipa uzrokuju veliku ovrhu, onda se radi o niši biznisa koja se oslanja na nevolje građana. Kako imamo velik broj građana u materijalnoj nevolji, dakle potencijal je tu, a biznis je procvao.

Naposljetku je rezultat da je u Hrvatskoj u posljednjih nekoliko godina za svoje sjedište našlo velik broj međunarodnih kuća za utjerivanje dugova, koje dugove otkupljuju po „lot-ovima“ zajedno s historijatom duga, što baš nije posve zakonito. Čitave političke stranke koje se bave prezaduženosti građana su nastale i ušle u Sabor! Pitam se samo, zašto baš nitko nije poslušao Tuđmana i zašto su svi bili skloni govoriti da se on „baš ne kuži u ekonomiju“, kada sad imamo nerazmjerno visoko zaduženje po stanovniku u odnosu na Tuđmanovo vrijeme, a čitave agenture tjeraju građane u dužničko ropstvo, dok im se u tome opiru neke čudnovate stranke?

Ministri iz velikih sustava

Iako izgleda da je sve u redu i da država može funkcionirati sama od sebe, po obilježavanju ovog jubileja vidljivo je da se zapravo nitko u državi za taj datum nije unaprijed pripremio. Prvih četvrt stoljeća je zaslužilo malo veću pompu, ali očito je to ozbiljno shvatio jedino naš guverner HNB-a, koji je izdao kovanicu od 25 kuna. Isti guverner koji je zajedno sa Josipovićem kazao da se nada skorom prelasku na euro, ali je ipak napravio što valja. A koliko je toga napravio što ne valja, možda ćemo doći u priliku saznati uskoro. Jer u Saboru se, dogovorom HDZ-a i MOST-a, uskoro usvajaju izmjene zakona koje će konačno, nakon duge rovovske bitke i mnogih otpora, omogućiti Državnoj reviziji nadzor nad našom Narodnom bankom.

No, hoće li se Državna revizija usuditi obaviti nadzor kako valja? Nažalost, iako pun vjere u našu budućnost, tu sam više nego skeptičan. Ako Porezna uprava nikada nije ozbiljno smjela ući u „Agrokor“ i povezana poduzeća, kakve su šanse naših revizora u HNB-u? Čiji kadrovi stalno odlaze Todoriću, a Todorićevi u Vladu, što je jedan od ozbiljnih problema i maloprije hvaljenog ministra Marića koji, vjerojatno, nakon Vlade opet planira povratak u „Agrokor“. A to je više nego problematična činjenica, koja ga stavlja u vrlo nezgodnu poziciju, iako to ovisi u kakvom će stanju ostaviti Vladu i u kakvom će stanju do tada biti „Agrokor“.

Dan državnosti do tada će, sudeći po najavama, ponovno postati trideseti svibanj, kako je to odredio Hrvatski sabor na prijedlog predsjednika Tuđmana, a što će biti s ovim Danom neovisnosti – ostaje za vidjeti.

Čestitam svome čitateljstvu i ispričavam se što povodom 25. dana neovisnosti nisam priredio monografiju o ulozi iseljeništva u osamostaljenju Hrvatske. Predsjednik Sabora osobno mi je rekao da za to „nema proračun“, a voditelj resornog ureda mi je kazao da on o tomu mora „raspisati natječaj“.

Autor: Tomislav Krušić / 7Dnevno / 14. listopada 2016

ZADNJE VIJESTI