Dusko Jaramaz/PIXSELL
Dusko Jaramaz/PIXSELL

Hrvatska ‘žuri polako’ – sve više zaostaje za svijetom

Autor: Tomislav Krušić/7Dnevno/7. listopada 2016.

Nakon „transfera desetljeća“ naš ministar postao je zaposlenik Deutsche Telekoma i šef HUP-a, a sad smo internetska crna rupa - nemamo „dostatnu proširenost“ širokopojasnog interneta - poručila nam je Europska komisija. Tko je za to odgovoran? Zašto je HT samo 50 posto dobiti reinvestirao u mrežu?

Hrvatska je, nakon nevjerojatnih uspjeha u Tuđmanovo doba kada smo, praktički u istom dahu, uspostavili, obranili, oslobodili, izgradili i u velikom projektu obnovili državu, nekako posustala. Sporo se razvijamo, slabo ili nikako napredujemo, u mnogim područjima stagniramo. Tržište nam se razvija puževim korakom, konkurentnost nam je zapela u bespućima prenormirane birokracije. Čak ni famoznu privatizaciju, započetu prije više od dvadeset godina, nismo uspjeli dovršiti. Sa svojom imovinom upravljamo loše, milijuni kvadrata poslovnih i stambenih prostora propadaju i čine nam samo trošak, a zapušteno zemljište niti je u funkciji, niti za stavljanje u funkciju ima valjane „papire“. Za sve naše propuštene prilike i za svaki nerazumni potez u proteklih smo petnaestak godina čuli bezbroj obrazloženja, od kojih su neka više, neka manje prihvatljiva. Teško je, recimo, objasniti zašto imamo najsporije prosječne brzine Interneta u Europskoj uniji. Još prošle godine postalo je službeno da samo Albanija i Crna Gora imaju sporiji internet, te da čak i korisnici iz Bosne i Hercegovine imaju brži pristup toj globalnoj podatkovnoj mreži bez koje danas više nitko ne može. Pritom je ustanovljeno i da je internet u Albaniji, službeno najsiromašnijoj državi Europe, samo pola mbs-a sporiji od našeg. Kako je to moguće? Zar nismo svojevremeno, uz svesrdnu Mudrinićevu asistenciju, prodali svoje telekomunikacije Nijemcima, u ime kojih nam je naš bivši ministar i predstavnik države u tom sektoru objasnio sve benefite koje ćemo na konto toga dobiti? Nije li posrijedi bilo „investiranje u budućnost“, u razvoj novih tehnologija, u brz, brži i najbrži internet?

S obzirom da smo nakon „transfera desetljeća“, nakon kojeg je naš ministar postao zaposlenik Deutsche Telekoma i šef udruge poslodavaca, označeni kao internetska crna rupa, ne iznenađuje ni najnovija poruka iz EU-a kako nemamo „dostatnu proširenost“ širokopojasnog interneta. Zašto ju nemamo i tko je za to odgovoran? Kako smo na kraju priče, nakon privatizacije sustava u koji je svako domaćinstvo ulagalo više tisuća ondašnjih njemačkih maraka samo da bi imalo telefonsku vezu, došlo do toga da opet mi, a ne „kupci“ naše imovine, budemo odgovorni za to uistinu poražavajuće stanje? Sjećam se kako sam ranih devedesetih, da bi u stambenoj zgradi u centru Zagreba dobio telefonski priključak isposlovao da mi naš HPT to naplati u četrnaest mjesečnih rata po sto njemačkih maraka. Tim je novcem izgrađena kompletna infrastruktura koja je prodana s da ljude koji su ju tako skupo platili nitko ništa nije pitao. Danas nas se iz Europske komisije proziva da našim koncesionarima preskupo naplaćujemo izgradnju infrastrukture i da odnos države prema onima koji su nas, kada nam je bilo najteže, oslobodili velikog dijela nacionalnog bogatstva, nije sasvim u redu. Nakon što je Hrvatska osvanula na popisu devetnaest zemalja od kojih Komisija traži da poduzmu mjere koje bi olakšale implementaciju 5G Interneta do 2025., a u glavnom gradu do 2020., poželio sam popričati s nekima od njihovih tajnih agenata (naši koncesionari odavno su uveli praksu da obični Hrvati s njihovim menadžerima ne mogu stupiti u kontakt, osobe koje se na telefone javljaju imaju kodna imena, a u izborniku koji nam nude nema tipke za ovakve upite), ali ništa osim informacija o novim internetskim paketima nisam mogao dobiti. Odmah sam se čuo s gospođom Vandystadt, glasnogovornicom za „Digital Single Market“, koja mi je potvrdila da se Hrvatska nalazi u društvu još 18 država, a to su Austrija, Belgija, Bugarska, Cipar, Češka, Estonia, Finska, Francuska, Grčka, Mađarska, Latvija, Litva, Luxembourg, Nizozemska, Portugal, Slovačka, Slovenija i UK koje su „zamoljene“ implementirati zakone koji će pospiješiti pojeftinjenje širokopojasnog interneta.

Pitam se kako, jer smo sve napravili da stvari budu EU-konformne, transparentne i tržišne!

Sjetimo se da je jedna od prvih zadaća koju je EU nametnuo Hrvatskoj bila liberalizacija telekomunikacija. Dok god se nije razdvojila pošta od telekomunikacija i raspisala koncesija za drugog operatora Unija nije mirovala. Ni najveći etatisti ne mogu kazati da u to vrijeme kada je Hrvatsku trebalo naoružati nije trebalo posegnuti za tom prodajom koja bi nam prije ili poslije bila neminovna. U postupku privatizacije HT-a ključno je pitanje bilo vlasništvo mreže, a HT je učinio sve da bi dokazao da je upravo on vlasnik mreže, te dolazi do postupnog preuzimanja od Deutsche Telekoma. Netransparentnim ugovorom mreža je pripala HT-u (Deutsche Telekom), a pitanje mreže bilo je regulirano dogovorom o „unbundlingu“ (presijecanju pupkovine) između države, stvarnog vlasnika i HT-a koji polako održavanjem i proširenjem mreže ima zadaću prenijeti vlasništvo mreže u svoju domenu. Drugi operatori potrudili su se također izgraditi kakav dio svoje mreže, pa je tako uloga HAKOM-a (regulatorne agencije) postala od velike važnosti da regulira odnose na tržištu, ali i ispunjavanje koncesijskih obaveza.

Reguliranje koncesijskih obaveza nikada nije bilo izvršeno sa strane HAKOM-a uz dostatnu dozu ozbiljnosti, pa bi tako našim građanima bilo uvijek rastumačeno da pojedinu uslugu ne mogu dobiti, jer na tom području nema tehničkih uvjeta za ostvarivanje usluge. Zbog ovakvoga tumačenja HAKOM nikada nikome nije oduzeo koncesiju niti je o tome bilo zbora. Koncesija je javna stvar. Nekome se daju određena prava i dužnosti nad nečime od javnog značaja, kako bi na tom području vršio komercijalno djelovanje u službi javnosti. Ako te pojmove pobrkamo, tada ćemo izgledati kao Crnogorsko primorje koje već sada ne nudi ni pedlja na plaži bez skupog plaćanja, a pojedini oligarsi imaju svoje plaže (tek tako) i čuvane su vatrenim oružjem. Ne možete imati koncesiju za apoteku, a u njoj ne nuditi ni flaster, jer „druga roba ide bolje“!?

Hrvatska nije zatajila na izgradnji širokopojasnog interneta, zatajili su koncesijski partneri koji su svojom pohlepnošću „derali“ građane na glasovnim i podatkovnim uslugama i sada kada ih se pita gdje li je infrastruktura nemaju što za pokazati, osim oblaka (cloud) gdje navodno ima svega?! Samo oko 50 posto dobiti HT je reinvestirao u mrežu, što je daleko premalo. O ostalima da i ne govorim. Sve bi to bilo i za razumjeti, jer operatori su poduzetnici i gledali su „pretočiti“ što više novaca u svoj džep, ali ono što se je permanentno događalo jest da su uporno politički djelovali na Hrvatsku nametavši joj razne regule i utjecali na ponašanje regulatora kao svog potrčka. Tko nije htio „igrati u tome kolu“ bio je izbačen. Tako je za Sanadera odletio Gašper Gačina, jer je htio čuvati državno! Taj ujak onoga poginulog momka koji je na rtu „Zečevo“ klicao „oba, oba su pala!“ djelovao je skrbno prema zadaćama koje su mu bile povjerene i dokazao se je kao veliki stručnjak, ali glavni zadatak nije prošao, a to je servilnost prema onima koji nas sada prozivaju za neispunjenje zadaća.

Kičma sustava (stručno backbone) sastoji se od onih dijelova informatičkog i zvukovnog autoputa koji nam uz razne tehnologije (od trepereće digitalne hijerarhije, do običnih STM-paketa) kolaju mrežom, sada se proziva Hrvatska da ne omogućuje dovoljno jednostavan postupak dovođenja širokopojasne tehnologije u svaki dom, a mreža je tu! I operatori su tu! Svi dionici ovog procesa su tu, samo je pitanje što li su do sada radili? Pretpostavlja se da je u svijetu samo 30% svih položenih svjetlovoda u funkciji i da je oko 70% položeno da se stavi u najam (dark fibre), bilješke i nacrti kao i dozvole o služnostima ostaju zaboravljene po uredima i kontejnerima raznih gradilišta nakon primopredaje projekata. Problem koji navodi EU je u krajnjem korisničkom priključku (last mile) i kaže da je lokalna samouprava prezloćesta što ne dozvoljava prekapanje trgova i haustora po jeftinim cijenama. Žao mi je što moram ustanoviti da se u Hrvatskoj ne može jeftino prčkati po Peristilu, Jelačič Placu ili Tvrđi. Isto tako mi je žao što su neka zabrdska mjesta nastala u kršu i kamenu, pa opet kopanja nisu jeftina, ali to su sve znali operatori kada su tražili koncesije baš nad Hrvatskom podatkovnom i zvukovnom mrežom. Bili su skupi i svoja vodstva su nagrađivali suhim zlatom, pa se logično postavlja pitanje kakve su im namjere bile kada su tražili koncesiju, baš u Hrvatskoj? Vjerojatno su znali unaprijed da će ih regulatorna agencija maziti, a po neispunjenju koncesijskih obaveza će sve „prebaciti na grbaču“ Hrvatskoj?

Ako je tome tako, sve što Hrvatska treba jest oduzeti koncesije postojećim operaterima i raspisati nove sa strateškim zadaćama koje su definirane u projektu„Digital Single Market“-a. Tu bi se „pod slatki med“ javili mnogi operateri i ISP-ovi (dobavljači internetskog servisa) koji u svojim državama itekako moraju zadovoljiti svakog korisnika u punini obima svoje koncesijske zadaće. Osobno sam surađivao na projektu 2002. kada se je „Hutchison“ koncesijski obvezao Austriji izvršiti migraciju na UMTS i nakon investiranih oko 900 milijuna dolara, pred samo otvaranje poslovanja došao sam do spoznaje da tu uslugu neće moći isporučiti u čitavoj (brdovitoj) Austriji, odluka je bila jasna. Po cijenu svih gubitaka i koncesijskih pristojbi Hutchinson je odustao od poslovanja u Austriji i prodao svoju opremu nekome tko je te usluge mogao pružiti korisnicima. Drugim riječima, kada se netko „zaleti“ u investiciji u Austriji, onda je normalno da „padne na nos“, ali ako se netko „zaigra“ u Hrvatskoj onda je kriva Hrvatska? Ako u nekoj od drugih zemalja EU izgubiš milijardu, napišeš izvješće o poslovnom gubitku („loss-report“), iziđeš pred svoje dioničare i izgubiš posao, ako ti se to dogodi u Hrvatskoj nagovoriš svoje političare da je za to kriva Hrvatska!

Krive su regulatorne agencije koje više gledaju na obrasce koji su im propisani smjernicama iz EU, a manje gledaju na temelj svoga postojanja, a to je osigurati izvršenje koncesijskih obaveza sa strane onih koji su se na to obavezali i omogućavanje javnog servisa.

Tu se postavlja i pitanje državne sigurnosti što bi u slučaju rata, cyber –napada ili nekog drugog oblika napada moglo uzrokovati nacionalnu ugrozu. Koncesije u pravilu imaju klauzulu, da ako nastupi „viša sila“ da sve upravljačke mehanizme od koncesionara preuzima država. Ako takva koncesijska obaveza ne postoji na papiru, ona je sama po sebi logična i ne mora se posebno bilježiti jer je u duhu postupanja pri nužnoj samoobrani.

Ovdje je već jednom Hrvatska pala na ispitu. Vodocrpilišta su koncesijska dobra koja se povjeravaju koncesionarima na skrb i korištenje. Nastupi li „viša sila“ država je vlasna preuzeti u svoje ruke sve koncesijske procese i jamčiti sigurnost od ugroze. Tako nam se pred koju godinu razlila Sava i poplavila dobar komad Lijepe Naše, tadašnji premijer Milanović je kazao da je i on imao havariju kada mu se pokvarila vešmašina, te je šećući se puknutim nasipom rekao je da bi on tužio državu! Najbizarnije je bilo tada gledati kako je najveći koncesionar mineralne vode ponudio kupcima u svom vlastitom trgovinskom lancu da se solidariziraju s ljudima iz Gunje i da kupe kod njega „njegovu vodu“, a on će, tako dobar, prevesti ju kamionom na poprište katastrofe. Tako je koncesionar koji je izbjegao dati državi ono što joj pripada u slučaju „više sile“ postao humanitarac, a građani su postali solidarni jadnici koji su višestruko platili svoju vodu za svoje ugrožene konpatriote.

Žao mi je što je u Hrvatskoj percepcija koncesije jednosmjerna, odnosno kad nekome nešto daš u koncesiju ispada da je on povlašteni najmoprimac sa neograničenim posjedom tog dobra. Kamenolomi koji se daju u koncesiju, nakon korištenja i otkopa tog mineralnog bogatstva Hrvatske, moraju biti sanirani. Koncesionar ima za zadaću izvršiti „sanaciju kamenoloma“ i za to rezervirati sredstva. Danas skoro niti jedan kamenolom nije saniran, a svi su navodili kako će na otkopima nicati zabavni parkovi ili, još strašnije na Rtu Sv. Mikule nikako da zaživi marina koja je tamo predviđena. Sredstva koja bi morala biti rezervirana za sanaciju tih kamenoloma nisu koncesionari dužni povjeriti na javni ili državni račun, nego ih redovito potroše i stvar obično završava stečajem.

Aljkavost onih koji su raspisivali koncesije dovela nas je do toga da nas sada i iz Europske Komisije pitaju gdje li su ta sva silna dobra koja smo dali u koncesiju? Sada, ako smo se obvezali učiniti opće dostupnim 5G Internet do 2025, treba raspisati natječaj, a ne gledati kako ćemo pojeftiniti – cijenu kopanja.

Srednjeeuropska uljudba jamčila je vjekovima opstojnost šuma kojima nije mogao upravljati pojedinac, služnosti i koncesije postajale su kičma tog „Panovog carstva“; lovstvo. Berba gljiva, drvosječa, kupljenje plodova, ispaša svinja, prosjeci i razonoda vjekovima su se susretali u samo jednoj jedinoj šumi i onaj tko bi zlorabio ili zanemario svoja koncesijska prava i dužnosti bio bi izopćen iz te zajednice. Ne znam zašto bi danas netko mogao uživati koncesiju nad nečime i zanemarivati svoje obaveze.

Kada nam je tako iz EU-a dat jasan signal da bi širokopojasni internet trebao biti dostupan po Direktivi 2014/61., nitko od naših ministara se nije pitao ne bi li to možda bila nečija koncesijska zadaća. Reakcija je bila, baš suprotna, ministri su počeli pričati o tome kako bi trebalo pomoći podizvođačima velikih operatera u kopanju kanala?! Dakle valjda su problem zemljani radovi koji će rješavati Hrvati, a stranci će mudro umrežavati podatkovne mreže. Stranci će to raditi skupo, a mi imamo šutjeti i kopati kanale – jeftino? Pitam se gdje li je sada načelo konkurentnosti koje EU svaki put vadi iz rukava kad žele onemogućiti sanaciju nekog brodogradilišta ili nacionalne aviokompanije? Zašto ja moram platiti iskop jarka po cijeni izvođača, a operateru za to priskaču ministri u pomoć. Nitko nije pitao kolika li je cijena radova u Njemačkoj koja nije prozvana na ovoj listi. Pod geslom konkurentnosti čitave dionice cesta su izgradili strani koncerni, dok je hrvatska građevinska operativa pala na koljena. Sada bi, kad se nekome iz EU-a prohtije, hrvatski građevinar morao trknuti u lizinšku kuću koja mu je uzela bager, posuditi ga nakratko da telekomunikacijskoj industriji napravi kanale po povlaštenoj cijeni i gubitke uračunati u stečajnu masu koju ima još od sloma građevinske industrije od 2008.!?

Takav stav je sramotan, upućuje nas na komplekse i „Chic-Lion“ koji neki naši ljudi njeguju i permanentno šire ozračje provincijalne poniznosti. Kada je na Muzeju pošte i telekomunikacija, inače objektu pod zaštitom kulture, osvanula neonska reklama trgovine koja se je tamo smjestila, znao sam da je to sumrak bogova, ali sada kada nas prozivaju za propuste oni koji su nas doveli do toga da moramo „plesati po njihovom“ valja dići glas!

Autor: Tomislav Krušić/7Dnevno/7. listopada 2016.

ZADNJE VIJESTI