Tomislav Miletic/PIXSELL
Tomislav Miletic/PIXSELL

Hrvatska šansa i vrijeme valorizacije

Autor: Tomislav Krušić

Uz sve nagomilane dugove, te dosadašnja spoticanja u gospodarstvu, nestabilnu trokvartalnu vladu, Hrvatska ima novu stabilnost. Postigla ju je zahvaljujući Plenkovićevom snažnom liderstvu, hrabroj i riskantnoj odluci da HDZ nastupi samostalno na izborima. Hrvatska je, zahvaljujući HDZ-ovoj pobjedi, nakon dugo vremena zablistala među strankama Europske pučke stranke (EPP) i postala nova zvijezda europskog političkog neba. Europa ima sve manje europskih političara koji mogu svojim liderstvom osnažiti duh EU-a, koji je u krizi. Hrvatska je ovaj put imala sreću da je u osobi svog nacionalnog lidera dobila upravo takvu osobu

Kada je pokojni predsjednik dr. Franjo Tuđman napisao knjigu „Velike ideje – mali narodi“, malo je tko mogao slutiti da će to geslo 2016. biti ponovno aktualno i da bi Hrvatska mogla zbog svog unutarnjeg političkog položaja postati lider u jednoj političkoj grupaciji u Europi. Uz sve nagomilane dugove, te dosadašnja spoticanja u gospodarstvu, nestabilnu trokvartalnu vladu, Hrvatska ima novu stabilnost. Postigla ju je zahvaljujući Plenkovićevom snažnom liderstvu, hrabroj i riskantnoj odluci da HDZ nastupi samostalno na izborima, te kohezijskoj snazi takvog HDZ-a, koja se upravo ovih dana pokazuje i u iskazanoj volji HSS-a da se vrati svojoj „obitelji“.

Hrvatska, zahvaljujući svemu tome, kao i političkim mislima klasika modernog demokršćanstva, na taj način postaje iznimno važna u europskom kontekstu. Ona je, zahvaljujući HDZ-ovoj pobjedi, nakon dugo vremena zablistala među strankama Europske pučke stranke (EPP) i postala nova zvijezda europskog političkog neba. Takva pozicija mora biti kapitalizirana u Plenkovićevom prvom premijerskom mandatu kroz konačno ostvarivanje svih onih komparativnih prednosti koje naša zemlja ima, ne samo zbog svog zemljopisnog i prometnog položaja.

Europska pučka stranka (EPP), kakvu je danas znamo, imala je svojih „porođajnih muka“. Ona je bila sastavljena od triju europskih političkih grupacija. Grupacije stranaka koje su za sebe tvrdile da su demokršćanske, konzervativne i liberalne. Krajem osamdesetih, današnja EPP postaje najzaslužnija politička opcija kojoj možemo zahvaliti pad Berlinskog zida. U isto vrijeme događaju se tranzicijski procesi u zemljama bivšeg istočnog bloka, dok u Hrvatskoj počinje bijesniti velikosrpska agresija koja je poražena u pobjedničkom Domovinskom ratu.

Glavnina političkih stranaka koje danas čine EPP, imale su svoja programska odrastanja koja su u završavala uspjesima kada god bi njihova stranačka politika bila jasna i programski usklađena. Nasuprot tome se možemo i sjetiti koliko je po Italiju bio težak slom DC-a – Democrazija Cristiana (1995.) – te zaključiti da je to neminovno imalo utjecaj na širi europski kontekst.

Europska pučka stranka povijesno je nastala na platformama triju već navedenih političkih koncepata: demokršćanskog, konzervativnog i liberalnog. Ovi koncepti bi se podosta razlikovali po svojim članicama iz raznih zemalja i povijestima svoga nastanka, pa se tako, paralelno s procesom širenja EU-a, događao i proces „produbljivanja“ EU-a. Taj proces je 2002. konačno zbližio sve stranke u jedinstvenu Europsku pučku stranku, a proces je trajao 20-ak godina.

Zlim jezicima, koji permanentno povlače dijagonalu Hrvatska – Srbija, treba podcrtati da Hrvati imaju četiri stranke koje su punopravni članovi – to su HDZ, HDZ BiH, HDZ 1990 i HSS, a iz Srbije je punopravno zastupljena Zajednica Mađara iz Vojvodine (VMSZ). Punopravno članstvo mora biti zasluženo, novi članovi se promatraju velikim povećalom.

U većini zemalja u spomenutoj grupaciji danas vlada permanentna nevjerica prema potencijalima stranaka kojima vjetar iz jedara oduzimaju raznorazne europske Syrize i desničarski pokreti poput AfD-a. Iako ankete predviđaju sjajnu budućnost CDU-CSU koaliciji, svjedoci smo da AfD dobiva sve veću potporu. Kako je CDU uzastopce izgubio u trima zemljama, ljubav Bavarske i CSU-a se bitno smanjuje. Taj novonastali bavarski otpor je više emotivne, nego li političke naravi.

U Austriji, predsjednički kandidat ÖVP-a nije dobio ni približno dovoljno glasova da se ta stranka ne bi trebala ozbiljno zabrinuti. Europske stranke iz čijih redova postoje vođe stranaka koji postavljaju premijera ili predsjednika su: Merkel (CDU) Njemačka, Rajoy (PP) Španjolska, Iohannis (PNL) Rumunjska; Orbán (FIDESZ) Mađarska, Kenny (FG) Irska, Anastasiades (DISY) Cipar, Borissov (GERB) Bugarska, Solberg (Hoyre) Norveška, Mustafa (LDK) Kosovo, Čović (HDZ BiH) BiH, Sargsyan (HHK) Armenija, Gruevski (VMRO-DPMNE) Makedonija. Nakon izbora ovom klubu se pridružuje i Andrej Plenković (HDZ) iz Hrvatske!

Plenković ovdje dolazi kao ozbiljno pojačanje, jedan od playmakera, a ne kao balast. On je netko koga će sada svatko pametan isticati kao primjer. Hrvatska je time dobila prestižnu ulogu u ekskluzivnom društvu koje je načeto udarcima desničarskog populizma i neupitna je važnost toga u europskom kontekstu. Stoga hrvatska javnost treba znati s kolikim političkim kapitalom raspolaže od 11. rujna i pobjede Plenkovićeva koncepta snažnog, narodnjačkog i demokršćanskog HDZ-a.

Kada gledamo recentne izbore, od bjeloruskih, koji ne zadovoljavaju demokratske standarde i pobjede Putinove Jedinstvene Rusije, ili kada gledamo odgađanje austrijskih ponovljenih predsjedničkih izbora, postaju jasni razlozi zbog kojih je presudno da jedna snažna politička misao postavi programsku platformu koja će biti „ogledalo“ moderne EPP. Upravo to može učiniti trenutno najpozvaniji član vodstva te europske grupacije, šef pobjedničke stranke iz Hrvatske.

Nakon Brexita, pokušavaju se osnažiti kohezijske silnice u Europi. To nije lagano i mnogo toga puca po šavovima izbjegličke krize. U Njemačkoj se javno govori o krivom pristupu izbjegličkoj krizi savezne kancelarke Merkel, a u Mađarskoj se raspisuje referendum s pitanjem: „Želite li dopustiti Europskoj uniji preseljenje stranaca u Mađarsku, bez privole Mađarskog parlamenta?“. Prvi Orbanov čovjek, Zoltan Kovacs, jasno navodi argumente za mađarski pristup ovom problemu spominjući da se „Hrvatska lani pod izbjegličkim pritiskom unutar samo jednog dana slomila!“, te proziva ostale članice EU-a i njihove građane za organizirani kriminalitet zbog kršenja svih regula kada su stihijski prevozili izbjeglice.

Iako je jasno da se Hrvatska, koja je u Tuđmanovo vrijeme zbrinjavala više od tristo tisuća svojih i muslimanskih izbjeglica i za to trošila dvadeset posto svog državnog proračuna, nije „slomila“, nisam siguran koliko to pomaže Ranku Ostojiću u njegovoj sadašnjoj kandidaturi za šefa SDP-a. No, sigurno je da zorno pokazuje koliko je loše postupio zanemarivši sve ugovore koje je Hrvatska potpisala i da će nas, iako se Hrvatska obvezala na pridruživanje „schengenskim zemljama“, taj šlampavi postupak koštati vremena u pristupanju tom jedinstvenom graničnom prostoru.

Slovenija i Mađarska razvukle su žicu. To nije toliko simbol nekog htijenja da se ograde od nas, nego rezultat nevjerodostojnosti Ostojićevog „kaubojstva“. Susjedne zemlje su napravile što su morale, za to su dobile i „doplatak“ za čuvanje shengenskih granica. Da nije bilo Ostojićeve improvizacije, možda bi i ta uloga u većem obimu bila povjerena Hrvatskoj.

Sumnjam da će to biti prepoznato u SDP-u kada će donositi odluku o svom novom lideru. Možda mu i pomogne, pa njegovi postupci koji su se pokazali štetnim za Hrvatsku, budu zalog njegove pobjede u tom unutarpartijskom nadmetanju. U njega se nedavno uključio i Orsat Miljanić, prvi ministar pravosuđa neke zemlje članice koji je još nedavno, braneći pedesetak neustavnih odredbi kaznenog zakona, sa saborske govornice grmio da „optuženi kriminalci“ ne trebaju imati nikakvih prava (toliko o presumpciji nevinosti).

Njegov ministarski mandat bio je, osim toga, opterećen s Lex Perković i krnjim zakonom o privatnom stečaju, a sasvim se lijepo provodila i zamisao o predstečajnim nagodbama, što je predstavljalo najveću pljačku još od vremena partizanskih konfiskacija. Njegov mandat je, to treba priznati, isto tako urodio „uspješnicom“ elektronskog projekta u pravosuđu za koji većina odvjetnika tvrdi da im je olakšao posao.

No, kada se sjetimo da nam je e-sustav u cijelom pravosuđu obećan do 2012., a da on, unatoč početnim uspjesima još ni izdaleka nije dovršen, onda se zapravo nemamo čemu diviti. Ovo što se do sada napravilo daleko je od onoga što bi trebalo eliminirati sve koruptivne elemente i uspostaviti nadzor nad vođenjem predmeta, pa i nadalje mnogi suci, ni od koga ometani, dobrano love u mutnom.

Poljuljanoj socijaldemokraciji u Hrvatskoj treba dobar lider, ona je na samom rubu. Hrvatska si ne može dopustiti da jedan značajan dio socijaldemokratski orijentiranih građana ne budu zastupljeni u stranci kojoj pripadaju. Ti ljudi moraju imati svoju stranku, svoju političku domovinu, u protivnom će se politički isproleterizirati po drugim strankama, isto kao što su se njihovi djedovi morali isproleterizirati kada ih je KPJ nasilno, ili uz nasilje, dovodila sa sela u grad.

Dok se s Južnokineskog mora čuju brujanja helikoptera pred obalom Guangdonga, a peta rusko-kineska vojna vježba izgleda kao dječja igra u kojoj se potiče multikulturalizam, u Siriji se združeno djelovanje vojnih snaga ne može nazvati združenim, niti prikazati idiličnim. Rusija pomaže Siriji u borbi protiv pobunjenika, dok Obamina administracija svoj kraj mandata pokušava ostvariti u ciljanoj borbi protiv ISIL-ovih snaga. U realnosti to izgleda tako da se primirje, koje je trajalo kratko, prekida zbog toga što su pobunjenici ustvrdili da su im ruski ili sirijski borbeni zrakoplovi bombardirali humanitarni konvoj kod Aleppa. Na što su za svaki slučaj Amerikanci raspalili po vojsci Baschar al-Assada. Predizborno?

Tamo se vodi krvavi rat i dok se ne okonča, nije moguće očekivati razvoj civilnog društva. A navodno je zbog njegova jačanja sve i počelo. Američka demokratska administracija bi trebala shvatiti da je teško izgraditi civilni sektor usred rata i da nije realno očekivati da će većina ljudi, koja je trenutno u vojnim odorama, tražiti snage civilnog društva. Rusi bi također trebali razumjeti da nije baš svaki pobunjenik ISIL-ov agent. No, u ratu je puno uopćavanja i nitko nema vremena baviti se nijansama, pa će tako i natezanje potrajati, ali će se ipak na koncu pristupiti zajedničkom i koordiniranom djelovanju protiv terorističkih grupa Islamske države i Fatah-al-Sham-Fronte (vođa: al-Nusra), koji je povezan sa al-Qaidom.

Tek kada se taj problem riješi i kada se dulje vrijeme održi mir, moći ćemo razgovarati o razvoju „civilnog društva“ u toj državi (ako uopće ostane cjelovita). U vjetrometini rata koji proizvodi mrtve, sakate i izbjegle, nitko nema ambiciju glumiti Čičkov HHO i zabijati prst u oko snagama koje to jedine mogu omogućiti. Pogotovo što od toga ne bi, kao u Hrvatskoj, proistekla dugotrajna profitabilna djelatnost, koja ne donosi samo novac nego i društveni prestiž.

U vrijeme kada je važnije na koliko će stranica o tome napisati sažetak službenik UN-a, nego realna implementacija primirja, za očekivati je da će izbjeglička kriza snažno pogoditi Europu i zbog toga je važno imati snažno čelništvo EU-a. Posebice je značajno da se tome čelništvu pridružuje netko kome je poznata situacija u BiH i Hrvatskoj, koje su također morale proći težak put iz rata u mir, a tek onda poraditi na optimizaciji političkih i društvenih kretanja. Ti gigantski zahtjevi vremena, neće se odviti izolirano od nas. Moramo ih, ne samo promatrati, nego u njima sudjelovati. Iskustva, nažalost, imamo na pretek.

Dokaz za potrebu osnaživanja EU-a jest i zadnji „sastanak u vrhu“ u Bratislavi kada su se François Hollande i Merkel potruditi odati dojam snage Francusko-Njemačke osovine. Merkel je izjavila: „Duh Bratislave je duh suradnje“, no taj duh nije preživio ni do kraja vikenda. Prvi ga se odrekao talijanski premijer Renzi, odbacujući bilo kakav pokušaj zadiranja u talijanski proračun, rekavši da „sastanak nije bio ništa drugo nego li zgodna plovidba Dunavom“. On je pretpostavio migrantsku krizu „fiskalnom paktu“ koji bi imao za zadaću obuzdati deficite u zemljama članicama. Orban je ponovio u ime Višegradske skupine da odbija već usvojenu preraspodjelu izbjeglica u sklopu tzv. „fleksibilne solidarnosti“ i kazao da više drži do očuvanja granica.

Europa ima sve manje europskih političara koji mogu svojim liderstvom osnažiti duh EU-a, koji je u krizi. Hrvatska je ovaj put imala sreću da je u osobi svog nacionalnog lidera dobila upravo takvu osobu.

Autor: Tomislav Krušić

ZADNJE VIJESTI