Marko Lukunic/PIXSELL

Riječ na ‘N’ – koju ne rabimo…

Autor: Tomislav Krušić / 7Dnevno / 3. ožujka 2017-

Njemačku naciju je definirao i iznjedrio Bismarck i od tada nitko normalan o Nijemcima ne govori kao o narodu, nego, kao o - naciji. Sada Angela Merkel, kancelarka i predsjednica CDU-a u predizbornom govoru okreće strategiju kampanje u borbu protiv AfD-a i naglašava da si ni od koga 'neće dozvoliti kazati tko je to narod!', pa objašnjava da je 'narod svatko onaj tko u Njemačkoj živi…' Do ove krive izjave, povezane s krivom strategijom, imala je dobre šanse. Sada si je te šanse bitno oslabila. Ići u konfrontaciju s AfD-om i Frauke Petry, znači ozbiljno priznavanje gubitaka na toj strani

Posljednjih se dana sve vrti oko ljudskih prava na 1001 način. Teško je svima dati sva prava, a da time jedni druge ne povrijede. Ljevičari su počeli koristiti štosove od desničara, pa smo svjedoci da ljevičari trenutno bolje prolaze. Polugole ljevičarke usred Pariza protestno pozdravljaju sa „HeilLePen!“, dok na Jelačić placu situaciju regulira policija, koja je ostala odjevena i nije protu-salutirala „rimskim pozdravom“. Sama pomisao na to da bi Marine Le Pen javno nastupala, izazvala je divljanje francuskih ljevičara koje je nadomjestilo sav karnevalski ugođaj koji u to doba krasi gradove. Nešto, ipak, muči i ekstremnu desnicu i ekstremnu ljevicu.

U želji da se prezentiraju u svom krajnjem obliku izričaja, posežu upravo za ikonografijom, pozdravima i znakovljem totalitarističkih sustava koje sami preziru. Još paradoksalnije je to da se te ekstremne političke grupe same ne prepoznaju u totalitarizmima. Ekstremne su, ali kada bi sustav bio totalitaran, onda ni te grupe ne bi mogle funkcionirati, niti bi se ti ljudi osjećali ugodno. Svjedoci smo trenutka kada je patriotizam dopušten pojam, a nacionalizam stigmatiziran negativnim prirepcima koji obilježavaju štetne nus-efekte tog pojma. Etnik nacije, dakle, ne smije biti ponosan na svoju naciju – to je po novome bon-tonu neprikladno. Bolje je da bude ponosan na svoju domovinu, patriotima je to dopušteno. Iako smo ovim načinom pobrkali pojmove, zadovoljili smo etiketu ne-vrijeđanja, a u suštini smo se izrazili o krivom pojmu. Kako pomoći ekstremnim ljevičarima? Titovka na glavi, Che-Guevarina silueta na majici i u ruci Nikšićko pivo, svake godine za Titov rođendan usred Kumrovca. Vrijeđa li to žrtve titoističkog režima? Vrijeđa! Ako pitate nekog od članova te povorke koja se svake godine okupi u Kumrovcu, misle li oni da su nekoga uvrijedili, oni bi spremno odgovorili – da ne misle! Pitanje ostaje otvoreno – kako omogućiti sve slobode, a da se pritom nitko ne uvrijedi?

Speakers’ Corner je britanski izum koji, htjeli mi to ili ne, daje mnoge slobode, ali ipak ne dozvoljava vrijeđanje Kraljice. Kako mi nemamo Kraljicu, mislim da bi to riješilo mnoge dileme, no siguran sam da bi pitanje lokacije za sve Hrvate postalo toliko nepremostiv problem, da bi čitava priča propala već na tome. Angela Merkel ne treba „Speakers’ Corner“, ona je na početku velike izborne kampanje na kojoj, kada je pokušala zaustiti o „naciji“, procvilila riječ – „narod“. Čitav kontekst je žalosno besprizoran, jer njemačku naciju je definirao i iznjedrio Bismarck i od tada nitko normalan o Nijemcima ne govori kao o narodu, nego, kao o – naciji. Sada, kancelarka i predsjednica CDU-a u predizbornom govoru okreće strategiju kampanje u borbu protiv AfD-a i naglašava da si ni od koga „neće dozvoliti kazati tko je to narod!“, pa objašnjava da je „narod svatko onaj tko u Njemačkoj živi…“ Do ove krive izjave, povezane s krivom strategijom, imala je dobre šanse. Sada si je te šanse bitno oslabila. Ići u konfrontaciju s AfD-om i Frauke Petry, znači ozbiljno priznavanje gubitaka na toj strani, također to znači zaokret u kampanji sa ciljem borbe za one birače koji se nećkaju između socijaldemokracije i CDU-a. To u kampanji nije dobro! Sve zbog toga što je naša civilizacija „pobrkala lončiće“ – nacija je postala „riječ na N koju ne rabimo.“

Ženska prava su permanentna tema i u sebi nose cjelokupnu problematiku ljudskog društva, jer se žene od muškaraca razlikuju po – spolu. Sve ostale razlike su, u glavnini, civilizacijski potisnute i u današnje vrijeme, kada imamo predsjednicu, doslovce da smo društvo u kojemu je tema spolnih razlika – izlišna! Ipak, prošli vikend bili smo svjedoci da su dvije najveće hrvatske stranke imale kapitalna događanja vezana za ulogu njihovih ženskih članica; to su i svojim prisutnostima vrednovali predsjednici tih stranaka i čvrsto stali uz svoje članice. Analogno općem društvenom uzusu, ženska organizacija oporbene stranke okomila se na vladajuću i čitav folklor je u cijelosti zadovoljen. Organizacija žena vladajuće stranke dala je na težini svojoj ministrici demografije i sve je prošlo bez velike medijske talambase. Zanimljivo je da se u pravilo obje organizacije slažu oko postojećih zakonskih okvira, ali ova oporbena organizacija zna da vladajući imaju neke ozbiljne namjere mijenjati stvari iz korijena. Hrvatska je preozbiljna demokratska zemlja i premoderna da bi se na tom polju moglo očekivati nekakvo iskakanje od općeg pristupa koji glasi, da su pred zakonom svi njezini građani jednaki. Naravno, da kategorija pobačaja ne spada u ona prava koja se mogu ostvariti baš u svakoj trafici i tu etika i liječnik moraju sudjelovati, neki se s time ne slažu, ali ne radi se sve svugdje! Ako smo u postojećoj regulativi uspjeli dobro pomiriti „pro-life“ i „pro-choice“ gledišta, ne vidim veliku potrebu za promjenama.

Jamie Foxx doživio je jedan izolirani rasistički trenutak za kojega je i sam ustvrdio da je bezazlen i nahvalio Dubrovnik. On je prešao preko toga. Mi Hrvati nismo baš sretni kada netko od nas zausti nešto rasistički, jer smo po tom pitanju oduvijek bili ravnodušni, pa smo počinitelje uhitili i kaznili. Ne zato što mislimo da su učinili čovjeku nešto grozno, nego zato što se ne slažemo s takvim standardima. Imali smo i anonimnog plagijatora, koji je prastari „crnački“ crnjak parafrazirao na temu Srbijanaca i njime oblijepio neka javna mjesta u Vukovaru. Taj bi mogao dobiti višestruku kaznu. Kao prvo, mogao bi biti podvrgnut javnom ruglu za plagiranje, kao drugo, moralo bi ga se kazniti radi „starih viceva“, a kao treće, trebalo bi mu naplatiti čišćenje naljepnica s javnih prostora. Ako je pri tome svemu uvrijedio Srbe, onda bi i ta uvreda trebala doživjeti svoju pravičnu ispriku, iako Srbijanci na tom prostoru nose teret krivca za loše odnose. Prastari Ku Klux Klanovski vicevi su passé i zbilja samo smetaju. Na te prostore bi trebalo vratiti viceve o Bobiju i Rudiju, koji u pripovijetkama njemačkog humorista Roda-Rode, iznimno dobro opisuju Podunavlje i Srijem. Švabi (ne ljute se kada ih tako zovemo) bili su žitelji tih naših predivnih krajeva, ali su dugogodišnjim djelovanjem upravo onih, koji se sada okomljuju na sve nacionalizme i ostale „izme“, bili protjerani, opljačkani i pogubljeni. Nije li došlo vrijeme kada su nam sve etikete koje ljudi lijepe jedni drugima postale suvišne? Netko je, navodno, zastupnici Milanki Opačić nacrtao obilježja srpskog grba na majici, barem nije pogriješio naciju, ali ipak posve nepotrebno. Jako poštujem zastave, grbove i nacionalna obilježja, kako svoja Hrvatska, tako i tuđa i mislim da bi ih se trebalo isticati samo u skladu s običajima i protokolom, a ne da nam strše na sve strane, pogotovo ne kada se njima želi obilježiti neku lošu šalu. Ako pak vic zadovoljava visoke standarde satire, spreman sam progledati svima kroz prste – bez obzira na sve, jer šala mora moći ostati šala, iako se zna da joj nije mjesto svugdje!

Radi nemoći institucija BiH i Haaškog tribunala u toj preopterećenoj državi, stoji se pred time da se ne može kako valja osuditi srbijanski pokolj, pa se time stavlja čitava država u pitanje. U tom ratu nije tajna tko je bio agresor, niti je tajna da su žrtve mnogobrojne, ništa više nije tajna, ali sada po novome, Srbijanci kažu da to nisu bili oni. Ako oni nisu sljednici Jugoslavije, onda se pitam – kako su se stvorili na mjestu gdje sada imaju državu? Sve je stavljeno u pitanje i ne dođe li do skorog jasnog odgovora na prebolno povijesno pitanje osude pokolja, svoju ustavnu ulogu će morati izvršiti Valentin Inzko. To bi značilo da bi ovaj visoki predstavnik EU-a za BiH, morao aktivirati svoju ustavnu ulogu i time poništiti sve postojeće odluke vezane za to. To bi moglo prouzročiti kraj postojanja Daytonske BiH, predizborno stanje u Srbiji bi preraslo u srbijansku aktivnu ulogu u BiH i tom, ionako lošem konceptu države, došao bi kraj. Hrvatska si ne može priuštiti luksuz pogrešaka i morala bi u tom slučaju pomoći svojim građanima koji žive u BiH i vraćanje u pred-Daytonske okvire bi bio jedan od mogućih ishoda. Dodik, koji ionako nije sklon Inzku, mogao bi prouzročiti veliku krizu, ako i ne posljednji akt u scenariju postojanja BiH! Ubrojivši u to da u Srbiji vlada predizborna groznica, sve je moguće…

Makedonija, u kojoj vlada disbalans uzrokovan migracijama od prije 15-ak godina, kada su na granična područja izbjegle brojne albanske obitelji, koja je na udaru permanentnih utjecaja susjednih zemalja ali i međunarodnih sila, doživljava novi obrat u tumačenju izbornih rezultata. VMRO DPMNE, koji je pobijedio za dlaku, možda ipak neće sastavljati Vladu, SDSM bi s albanskim manjinama mogao sastavljati nekakav konstrukt vlasti, koji bi bio izložen velikim opasnostima od građanskog rata. Sjetimo se kako je Vučić u siječnju govorio o tome, da se on nikome ne prijeti, rekavši: „Najmanje želimo ugroziti odnose, ali nije nam prijatno kad Makedonija ili Crna Gora glasuju za prijem Kosova u UNESCO“. Nakon takve izjave teško je zamisliti da Srbija nije sklona uplitanjima i nema s postojećim odnosima nikakve veze. Nerede bi onda „morao netko spašavati“ i to u Makedoniji koja je u NATO zoni, pa bi se tu moglo provući mnoštvo scenarija koji ne pomažu napretku.




Kada je Napoleon rekao – „Neprijatelj moga neprijatelja je moj prijatelj!“ – ni sam nije znao koliko će biti citiran, ali i uvažen kao uzor. Kako bi se bolje zaštitili od Irana, izraelski ministar obrane Liberman ponudio je zaljevskim zemljama, poglavito Saudijskoj Arabiji, vojni savez po uzoru na NATO. „Vrijeme je i javno obrazovati jedan formalni savez, protuterorističku koaliciju svih umjerenih snaga na Bliskom istoku“, kazao je Lieberman za njemački dnevni list „Die Welt“. O ovakvom konceptu se, navodno, i razmišlja u SAD-u. „Umjereni“, odnosno sunitske zemlje, shvatili su da za njih nije najveća opasnost Izrael, niti cionizam, nego Iran. Sunitska Saudijska Arabija već duže vremena se zabrinjava zbog ponovnog osnaženja šijitskog Irana. Nedavno je Saudijska Arabija zamjerila Iranu na navodnoj potpori hutističkih pobunjenika u Jemenu. Lieberman je kazao: „Realna koalicija, predmnijeva i realne obaveze.“ NATO počiva na načelu spremnosti svake članice „braniti ostale članice i biti branjen od drugih članica.“ Izrael je jaka zemlja i može se sam braniti, ali bi mogao i pomagati arapskim saveznicima koji „nemaju usporedive kapacitete, kako u protuterorističkom djelovanju, tako na polju vojnog iskustva, istraživanja na ostalim osjetljivim područjima“, rekao je Lieberman. Nama Europljanima je predbacio jednostranu propalestinsku, kontraproduktivnu bliskoistočnu politiku. „Doprinos koji Europa može dati na Bliskom istoku, možemo zaboraviti!“, rekao je i dodao: „Ne trebamo posrednika za razgovore s našim susjedima!“

Zamislimo li samo da dođe do takvog bliskoistočnog saveza i da se otmu kontroli Izraela, sva zbivanja u BiH i Makedoniji imala bi posve drukčiju ozbiljnost. Liebermanu želim mnogo uspjeha u očuvanju mira u regiji, također mu želim da s Palestincima ostvari, barem, onakvu razinu suradnje kakva je primjerena mirovnim procesima, ali ga usrdno molim da ne osnuje takav savez kakav bi se mogao brzo okrenuti protiv svojeg osnivača. Mi imamo iskustva u savezništvima u BiH, znamo štošta, rado ćemo pomoći gasiti vatre u Izraelu, pa i čuvati mir u sklopu NATO snaga, ali nisam siguran da bismo bili sretni, jednoga dana gnjaviti se s vojnopolitičkim savezom kojeg bi izmislio Izrael za neke akutne potrebe. Njegovo odmahivanje rukom prema Europi neću shvatiti kao uvredu, ali bih mogao nekim europskim strukturama poručiti da budu jasnije, jer će im u protivnom, odmahivanje rukom mnogih drugih, biti redovita pojava.




Autor:Tomislav Krušić / 7Dnevno / 3. ožujka 2017-
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.