Dubravka Petric/PIXSELL

‘Sistemska’ pogreška u vladanju

Autor: Stjepan Šterc

Zašto se uopće provode izbori i jesu li „politički protivnici” željni samo povratka na vlast već ranije u mandatima potvrđene „sistemske” populacije, a postojeći samo željni opstanka pod svaku cijenu za Hrvatsku? Naravno odgovor se vidi po postupanjima i gospodarskim, demografskim i inim pokazateljima

Posjetite ponekad Sabor i Vladu svi Vi koji sumnjate u elitno podizanje političkih upravljača naših sudbina iznad oblaka ili u njihov prelazak na drugu stranu rijeke bez mosta (Mosta), nasuprot podanika čvrsto prikovanih za dno i istu stranu s malo nade i snage i bez krila za let. Osjetit ćete taj razdor između njihovog svijeta, njihovih osmijeha i njihove važnosti i ovih sivih, tmurnih, vlažnih, kišovitih i prohladnih zagrebačkih dana koji sve više nalikuju društvenoj hrvatskoj suvremenoj zbilji. Nemoguće je u takvoj stvarnosti tražiti ljeto, sunce, toplinu i opuštenost i posebno je nemoguće divite se njihovoj visini, veličini, širini, političkoj mudrosti i važnosti dok vas ispod oblaka pritišće tmurna društvena svakodnevnica. Ima ipak tamo i iskrenih osmjeha i izgovorenih riječi, a osjetite ih jedino kod ulaza, pregleda i naručivanja pića, kod ljudi koji ne pripadaju „sistemskoj” populaciji i ostaju tamo s promjenama vlasti jednaki i dragi kao i uvijek. Posjet Saboru i Vladi mogao bi Vam potvrditi još nekoliko važnih stvari u koje ste sumnjali i koje ispod njihova svoda ili sa svoje strane rijeke osjećate, ali koje u vlastitom okruženju ne možete doživjeti. Prvi osjet nakon susreta s ljudima u Saboru „koje nisam videl tristo godina” vezan je za podjele na hrvatskoj političkoj sceni, za koju će mnogi reći kako je podijeljena na lijevu i desnu s rovovski postavljenim crtama obrane. Privid je to s pristojne udaljenosti, podržavan javnim djelovanjem uglavnom iz smjera nezainteresiranih za razvoj hrvatskog društva i prostora. Privid koji stalno razdvaja različite političke ideje i koncepcije u Hrvatskoj od zajedničkog interesa i pristup s kojim se uvijek nastoji Hrvatsku prikazivati neuređenom, nesigurnom, nesposobnom i uopće zemljom bez budućnosti. Kako nikad nikom nije palo na pamet kao izbornom pobjedniku ponuditi najboljima s druge strane, najboljima ne isključivo i jedino po političkim kriterijima, nego kriterijima etabliranosti u svojim djelatnostima i izražavanju hrvatskog identiteta, suradnju u definiranju, postavljanju i provođenju nacionalne razvojne politike? Nije naravno zato što se u Hrvatskoj održava politički sustav izmjene vlasti u kojem su jedni nakon izborne pobjede u Vladi i Saboru, a drugi samo u Saboru.

Nije pritom uopće bitno što su isti ti koji su izgubili izbore i doveli hrvatsku biračku populaciju do glasanja protiv, nastavili svoje djelovanje u Saboru do nove izmjene i novog glasanja protiv. Nebitno je pritom kuda ide Hrvatska i njezina populacija, jer je bitno samo zadržavanje političkog sustava i istih povezanih interesa u Saboru i Vladi, pri čemu nikakva prepreka nisu formalno različite političke opcija kad ih zastupaju osrednjost i poslušnici. Veliku je već cijenu takve izmjene platila Hrvatska, a plaćat će i dalje ne shvati li se kako opća sigurnost u zemlji ne ovisi jedino o njima, nego primarno o sastavu i kretanju ljudskog potencijala. Prema tome, primarna je podjela u Hrvatskoj na tzv. „sistemsku” politički profiliranu populaciju kroz stranačko sito (naravno nezavisno od političke opcije, prošlosti, sudjelovanja u obrani, sposobnosti, obrazovanosti, osobnosti, čvrstini stavova i sličnih nebitnih atribucija), koja postaje jedini i isključivi potencijal i okvir upravljanja Hrvatskom. Nasuprot „sistemske” populacije i „sistemske” izmjene upravljanja stoji ostala Hrvatska koja u pravilu protestnim glasanjem provodi tehničku izmjenu vlasti s kojom se u Hrvatskoj ništa bitno ne mijenja. Izborna nemoć ostavlja u Saboru i nakon izbornog gubitka ljude koji su gubitak i uvjetovali, a Hrvatska očekuje od istih sekundarnu korekciju vlastitih postupaka u interesu „nesistemske” ostale populacije. Privid stvarnosti ili iluzija s kojom se Hrvatska više ne može nositi u zaustavljanju siline recentnog iseljavanja mladih. Pritom uopće ne želimo komentirati potpuni gubitak osjećaja za razlikovnost korištenog termina „sistem” u hrvatskom kolokvijalnom izričaju, već samo pokušajmo razmotriti „sistemske” pogreške i načine upravljanja Hrvatskom, nakon kojih ostaju duboki i gotovo nepopravljivi tragovi u gospodarskoj, demografskoj i svakoj drugoj slici Hrvatske. Nisu navedene nužno redoslijedom značenja po egzaktnim mjerilima i veličinama koeficijenta korelacije, ali odražavaju korekcijsku potrebu u interesu hrvatske populacije, a ne samo zadržavanje „sistemske” u sedlu.

Dosadašnji je izborni sustav s 12 izbornih jedinica obzirom na demografska kretanja (primarno vezanih za intenzitet unutrašnjih i vanjskih preseljavanja), izašao iz ustavnih okvira i ne odražava izborni potencijal s fiksnim brojem zastupnika u njima, a pogotovo to vrijedi za 11 i 12 izbornu jedinicu. Odlučivanje o smjeru zemlje s dvostrukim mjerilima i pravima u 12 izbornoj jedinici bez potrebnog biračkog potencijala narušava razvojnu osnovu postavljenu Ustavom, dok s druge strane silno recentno iseljavanje u fiksiranim zastupničkim kvotama u 11 izbornoj jedinici negira svako ozbiljnije uključivanje iseljeništva u razvojnu koncepciju zemlje.

Zadržavanje postojećeg izbornog sustava garancija je postojećeg stanja i produžuje „sistemsku” izmjenu vlasti u Hrvatskoj (unutar stranačku ili međustranačku), koja na površini ostavlja većinu istih aktera ili vraćanje onih koji su već izbore izgubili bez ozbiljnije želje za promjenama i djelovanjem prema ključnim problemima suvremene Hrvatske. Pritom se postavlja temeljno pitanje: Zašto se uopće provode izbori i jesu li „politički protivnici” željni samo povratka na vlast već ranije u mandatima potvrđene „sistemske” populacije, a postojeći samo željni opstanka pod svaku cijenu za Hrvatsku? Naravno odgovor se vidi po postupanjima i gospodarskim, demografskim i inim pokazateljima. Atmosfera koju osjetite u Saboru ne može Vas uvjeriti kako bi svi tamo trebali imati isti cilj-razvoj Hrvatske, bez obzira na različitosti razmišljanja i postupanja. Silno trošenje energije na dokazivanje protivnikovih slabosti uz moguće vlastite još izraženije jako nas udaljava od postavljenog zajedničkog interesa. Političko viteštvo, uvažavanje protivnika i otvoreni gard davno su napustili hrvatsku političku scenu, a napuštaju je i mladi s porukama koje se iznad svoda ne razumiju.

Možda i najveća „sistemska” pogreška vezana je za razdvajanje demografske problematike od gospodarske ili obrnuto, kroz uporno determiniranje svega u Hrvatskoj gospodarskim uzletom, kojeg već čekamo 26 godina ili realnije 22 nakon najavljene gospodarske oluje, a poslije trasirane budućnosti koju je postavila Hrvatska vojska. Međutim, tada su bila neka druga vremena i neki drugi ljudi, neki drugi ideali i principi i neka druga vjerovanja koja na žalost nije slijedila „sistemska” populacija u kasnijim razdobljima. Hoćemo li čekati još 22 godine do oporavka Hrvatske i konačno koja je to razina razvijenosti na kojoj će „sistematičari” prihvatiti kako je hrvatski ljudski potencijal vrjedniji od svih njihovih „sistemskih” zakona, zaštita, financijskih potreba, firmi poduzeća, banaka, fondova, tvrtki ili kako ih već sve nazvati kojima posvećuju svu svoju pažnju? Koliko dugo, glasno i uporno trebamo trubiti kako su demografski i gospodarski razvoj (ili obrnuto) funkcionalno povezani i koliko puta trebamo usmjeravati „sistematičare” na udžbenik svjetske razine u kojem to jasno i nedvosmisleno piše? Udžbenik kojeg su svi akteri iz ovih priča trebali savladati i na temelju njega dobiti širinu potrebnu za razumijevanje osnovnih zakonitosti i uvjetovanosti (Werheimer-Baletić, A., 1999: Stanovništvo i razvoj, Mate, Zagreb, 655 str.). Pored te svjetske razine autorica je i akademkinja, članica i tajnica HAZU, središta hrvatske intelektualne misli i spoznaje. Vratite se ponovo na kratko u studentske klupe i pročitajte što piše. Bit ćete bogatiji i lakše ćete razumjeti složene odnose stanovništva i gospodarstva. Čekajući rezultate „sistemskih” rješenja kroz porezni sustav i konačnu koncepciju regionalnog razvoja i niveliranja Hrvatske puno će vode proteći Krkom i Cetinom (Dunav nam je ipak granična rijeka), a u njihovim slivovima malo će toga ostati. Ponavljam istu pjesmu:The Times They Are A-Changing.

Željeli bi uvesti euro u hrvatski financijski i platni sustav i nimalo Vas „sistemski” nije briga za opterećenu hrvatsku populaciju dugovima, za koje sa svih strana stižu potvrde kako za njih postoje i drugi krivci. Zašto vrli i veliki „sistemski” stručnjaci niti u jednoj varijanti niste pokušali zaštiti svoju populaciju od čvrstog fondovskog i utjerivačkog stiska. Mirno ste promatrali prodaju bankarskih dugova građana i niti u jednom trenutku niste osjetili potrebu ponašati se kao država istih tih ljudi i postaviti zakonske okvire istog modela prodaje vlastitim građanima ili državnim fondovima ili formirati iseljeničke fondove? Gdje će završiti ti ljudi kojih ima preko 300 000, a s članovima obitelji preko milijun? U Hrvatskoj koja ih ne razumije ili u drugim zemljama koja ih treba i daje slobodu novog djelovanja? Naravno ljudi nisu „sistemski” važni i za njih niste mogli primijeniti isti obrazac kao i za Agrokor, zaustavljanje ovrha u jednom danu, deblokiranje računa za konačni udah zraka i vraćanje snage za otplatu vlastite krivnje.

„Sistemski” je nevažna u Hrvatskoj i znanost, a znanstvenici su Vam usputni teret kojeg prihvaćate u okvirima „sistemske” populacije kao otprilike izgubljene duše koje ne razumiju Vaše definicije razvoja, stabilnosti i postavljenog puta opstanka na vlasti. Znanost kao niže razredna i gotovo bezvrijedna djelatnost u odnosu na politički sustav, iako je jasno kako je upravo ona temelj društva (zapravo jedan od temelja uz obrazovanje, zdravstvo, kulturu i pravni sustav, dok su gospodarstvo, financije i slično logična nadgradnja) i nositelj primarnih inovacija u svim segmentima razvoja. Postavljanje gospodarske isključivosti u način upravljanja, odlučivanja, selektiranja, promišljanja, postupanja i slično i financijsko apsolutno kontroliranje svega negacija je misaonih, spoznajnih, duhovnih, identitetskih i svih sličnih vrijednosti na kojima se temelji svako društvo pa i hrvatsko. Vrijednosni pak sustav u njemu utemeljen na općim parametrima, a ne isključivo političkim upravo je ono u što mladi koji ostaju (ali i oni koji odlaze) žele vjerovati.

Hrvatska nije još na koljenima i vjerujte nikad neće niti biti, u ime naših predaka koji su nam ostavili prevrijedan prostor kojeg su svi kroz povijest željeli, a žele ga i danas.

Autor: Stjepan Šterc