Goran Jakus/PIXSELL
Goran Jakus/PIXSELL

Možemo li barem slijediti Irsku?

Autor: dr. sc. Stjepan ŠTERC / 7Dnevno / 3. ožujka 2017.

Dvije zemlje, slične po puno toga na dva kraja Europe, dugo su vremena imale sličan demografski pa i povijesni put , a onda prije 20-ak, odnosno 10-godina, Irska polijeće, a Hrvatska se prizemljuje i ulazi u klasični demografski slom sa svim negativnim demografskim pokazateljima i procesima. Više od devet desetina hrvatskog prostora (administrativno-teritorijalnih jedinica) nestaje prirodnim putem i vanjskom emigracijom i nema u Hrvatskoj niti jedne problematike koja je u svim svojim segmentima negativna kao demografska

Suvremena stvarnost Europe i Svijeta traži vraćanje na pomalo već zaboravljene prostorne i društvene vrijednosti u dosadašnjem nametanju globalnih udruživanja, pridruživanja, pravila postupanja i vrijednosnih sustava u kojima osobnosti, posebnosti, nacionalni i slični interesi, niti su bili dio tog vrijednosnog sustava, niti su bili u interesu globalne političke, financijske, korporacijske, medijske, mrežne, trgovinske, gospodarske i svake druge kontrole.

Kao da smo bili hipnotizirani univerzalnim vrijednostima u kojima je bilo normalno da mali dio populacije ima sve više, a veliki njen dio sve manje i to toliko manje da je svaka sutrašnjica bila sve manje izvjesna. Istodobno je društvena i pojedinačna sebičnost dosegla razinu gotovo neprimjećivanja problema drugih, globalna nivelacija gospodarskog i ukupnog razvitka postala je samo fraza, a dominantne skupine usmjeravale su Svijet intelektualnoj osrednjosti i poštivanju prava koja su sami stvorili. Pokornost ukupna je bila nevjerojatna, a bogaćenje pojedinaca i malih interesnih grupa moralo je kad-tad rezultirati buntom pa i rušenjem ustaljenog poretka kontrole svega.

Na krilima bunta

Gledamo sad vraćanje te prostorne i društvene osobnosti, definiranje pojedinačnih interesa i intelektualno oslobađanje na krilima bunta obespravljenih i poniženih u tzv. globalizirajućem neravnopravnom i izgubljenom svijetu financijske neograničene moći. Pritom postaju važni interesi i identitet populacije vezani za vlastiti prostor i modeli razvoja utemeljeni na ukupnom potencijalu iste te identitetske populacije i samog prostora uz koji se veže vlastiti identitet kao dominantni i kao temelj svih ostalih identiteta u nadgradnji.

Prošlo je vrijeme sljedbeničkog postupanja sukladno pravilima koja usmjeravaju interes prema birokratskim sustavima upravljanja, pozivanjem na univerzalne vrijednosti koje primarno ruše njihovi predlagači i zastupnici. Autonomnost temeljnih nacionalnih interesa i postupanja u zajednici daje joj samo novu vrijednost u novom svjetskom i europskom mozaiku. Prepoznaje li to Hrvatska ili će mirno gledati kako se drugi brinu, štite i razvijaju na vlastitim ukupnim potencijalima ili nam pak te potencijale koriste za svoj interes i odvlače i prisvajaju najvrjednije što Hrvatska ima?

Iseljavanje

Neće nas nitko uvjeriti kako je iseljavanje hrvatske visokoobrazovane mladosti u valu imigracijskih prijetnji prema razvijenim europskim zemljama zabrinulo našu širu europsku zajednicu (kojoj i formalno pripadamo), kad je ista ta mladost upravo najpoželjnija kao imigracijska radna snaga koju ničim nije trebalo platiti, niti se oko nje posebno potruditi.

Pražnjenje Hrvatske i njezinih gradova, općina i regija postaje konačno politički prvorazredni problem i samo je pitanje trenutka kada će sve političke hrvatske opcije prihvatiti činjenicu kako su za hrvatsku budućnost potrebne jasne i rezolutne odluke kojima bi se Hrvatskoj vratilo samopouzdanje, nada i vrijednosni sustav na kojem treba graditi ukupni razvoj, uvažavajući primarno ljudski potencijal. I konačno je to strateško razvojno pitanje i ključno pitanje domovinske sigurnosti! Konačno, i sad više nema nazad.

Senzibiliziranje svih dijelova hrvatskog društva je završeno, pa retoriku i usklađivanje trebaju slijediti organizacijske, tehničke, financijske i upravljačke odluke sukladno proklamiranim političkim stavovima. Ne želimo li biti zarobljeni u okvirima isključivo i jedino političkog usmjeravanja, kadroviranja i postupanja. Valjda nešto zna i sama znanost.

Irska – nova domovina 

Istovremeno nam EUROSTAT javlja kako je Irska najmlađa europska populacija s prosječnom starošću 37 godina, dok je naša službena prosječna starost iznad 43, a neslužbena iznad 44 godine, iako je očekivano trajanje života i u Hrvatskoj na europskoj razini. Zašto Irska?

Puno je tu poveznica koje su već opće poznate i rezultat su povijesnih okolnosti, prostornog okruženja, borbe za opstojnost, proglašavanje vječne krivnje za nešto, bliskosti načina života, gotovo istog broja stanovnika prije 30 godina, istih i sličnih demografskih kretanja i pokazatelja, ustrajnosti na samostalnosti i puno još toga. Sve potvrđeno u posebnim prilikama kad se sretnu ponosni navijači svojih reprezentacija na istom stadionu nasuprot i pokažu zajedništvo koje se malo gdje susreće. Nije zato slučajan niti jedan od dominantnih smjerova iseljavanja naše mladosti. Irska kao njihova nova domovina. Koja ih razumije.

Ipak, vratimo se malo u prošlost. Ne daleku, možda samo kojih 10-ak godina unazad, do 2004. (sl. 1.). Pritom zahvalimo autorima (prof. dr. Jakov Gelo, danas umirovljenik i docent dr. Marin Strmota, danas državni tajnik u resornom ministarstvu) na nevjerojatnoj prezentaciji održanoj 2012. godine u Matici hrvatskoj u Zagrebu (sl. 1-3). Svaka nam od ovih priloženih slika (uz uvodni tekst istih autora) potvrđuje, zapravo, veliku sličnost naših zemalja po ranijim pokazateljima i trendovima, a te iste 2004. godine obje su zemlje imale i isti ukupni broj stanovnika (slika 1.)! Imale su i gotovo istu rodnost do 1997. godine (sl. 2.), a smrtnost do 1995. godine (sl. 3.).

Dvije zemlje, slične po puno toga na dva kraja Europe, dugo su vremena imale sličan demografski pa i povijesni put , a onda prije 20-ak, odnosno 10-godina, Irska polijeće, a Hrvatska se prizemljuje i ulazi u klasični demografski slom sa svim negativnim demografskim pokazateljima i procesima. Više od devet desetina hrvatskog prostora (administrativno-teritorijalnih jedinica) nestaje prirodnim putem i vanjskom emigracijom i nema u Hrvatskoj niti jedne problematike koja je u svim svojim segmentima negativna kao demografska.

Nestanak Hrvatske

Problem je velik, a njegove su implikacije na sve sustave u zemlji izravne i nitko više nema pravo nestanak Hrvatske promatrati izdaleka, bez obzira kojoj političkoj opciji pripada.

„Irska i Hrvatska su i zemljopisno na rubu Europe;

Irska i Hrvatska su i gospodarske krajnosti Europe (Irska je jedna od najrazvijenijih BDPpc = 45.000 €, a Hrvatska jedna od najslabije razvijenih europskih država BDPpc = 10.000 €);

Irska i Hrvatska su u 21. stoljeću i demografske krajnosti Europe:

Irska ima najbrži porast stanovništva od 2000. godine (1,6 posto godišnje), a Hrvatska (uz još nekoliko država) najbrži pad broja stanovnika,

Jedino u Irskoj je (u Europi) na djelu demografsko pomlađivanje stanovništva (prosječna starost stanovništva je danas niža nego prije pola stoljeća), udio mladih se povećava – u Hrvatskoj je na djelu ubrzano demografsko starenje (jedino se povećava broj osoba starijih od 65, odnosno 80 godina – godišnje više od 1,5 posto)” .

Izvor: Gelo, J., Srtmota, M., Prezentacija u Matici hrvatske, Zagreb, 17.05.2012.

Sl. 1. Ukupno kretanje stanovništva Irske i Hrvatske od 1840. godine.

Izvor: Gelo, J., Srtmota, M., Prezentacija u Matici hrvatske, Zagreb, 17.05.2012.

Sl. 2. Broj rođenih u razdoblju 1960.-2010. u Irskoj i Hrvatskoj.

Izvor: Gelo, J., Srtmota, M., Prezentacija u Matici hrvatske, Zagreb, 17.05.2012.

Sl. 3. Prirodno kretanje stanovništva u razdoblju 1960. do 2010. godine u Irskoj i Hrvatskoj.

Izvor: Gelo, J., Srtmota, M., Prezentacija u Matici hrvatske, Zagreb, 17.05.2012.

Možemo li i mi?

Možemo li mi ovako prizemljeni slijediti irski put demografskog uzleta i revitalizacije, gospodarskog i ukupnog razvoja, načina života i pristupa i svega što je prethodilo tome i što iz toga slijedi ili ćemo se samo suočavati s prošlošću, umjesto da se suočimo s vlastitom budućnošću? Možemo li mi prihvatiti razvojni model zemlje koja nam je po mnogo čemu slična ili ćemo biti prikovani u prošlosti i u regiji (regionu) u kojoj se povijest ponavljala po istim obrascima kontrole prostora i posebno hrvatske jadranske obale? I što je to načinila Irska, a mi ne možemo?

Poletjela je na krilima vlastitog dostojanstva i intelektualne i znanstvene spoznaje domicilne i iseljene Irske. Bogatstvo nacionalnog prostora i razvijanje komplementarnih djelatnosti i razvojno bogatstvo i iskustvo iseljene Hrvatske sasvim je sigurno model po kojem bi mogla uzletjeti i Hrvatska, u interesu hrvatske populacije. Poput Irske, a mogli bi ih ponešto i upitati. Mogli bi ih i posjetiti ili pak pozvati kako bi se maknuli barem malo od regionalne diplomacije. Kako taj model izgleda, što je uključivao, koje su mjere donesene, na čemu se zasnivao i može li isto Hrvatska, drugi put?

Autor: dr. sc. Stjepan ŠTERC / 7Dnevno / 3. ožujka 2017.

ZADNJE VIJESTI