Sanjin Strukic/PIXSELL

Gdje je granica hrvatske strpljivosti? Dosta ponižavanju!

Autor: Stjepan Šterc

Podignite barem jedanput glas, odgovorite istom mjerom, stisnite šaku, zaštitite nam dostojanstvo, pokažite nacionalnu svijest i potvrdite značaj i ulogu Predsjednice, te Hrvatskog Sabora i Vlade! Takvim ćete stavom puno jednostavnije, efikasnije i brže rješavati i neprimjerena postupanja s druge strane, na kojoj je barem jasna hrvatska orijentacija. Uglavnom je jasno što je potrebno u ovakvim okolnostima dalje činiti

Vratimo se samo na kratko na prošli put napisanu i puno puta na predavanjima izgovorenu misao vezanu za hrabrost, strah, racionalnost i iracionalnost za vrijeme i nakon srbijanske vojne agresije iznutra i izvana na Hrvatsku devedesetih: „Jedni su bili hrabri i istodobno iracionalni za sebe i branili Hrvatsku, a drugi su bili vrlo racionalni za sebe u strahu i mirno izdaleka promatrali razaranje Hrvatske. Ovi drugi nakon rata postaju nevjerojatno hrabri i iracionalni za prve i sve ostale i istodobno očekuju i traže od prvih da nakon svega budu – racionalni”.

Kolektivna i društvena paranoja poraženih u ratu i svih agresorskih apologeta ovih dana u Hrvatskoj doživljava svoj hrabri zaokret prema svjetonazorskom, simboličkom, retoričkom i svakom drugom boju protiv hrvatskih pobjedničkih, identitetskih i civilizacijskih vrijednosti u kojima, ali baš svima, traže i vide sve negativnosti cijele povijesti. Nevjerojatna sebičnost za hrabre nakon rata i agresije, kojima su Hrvatsku ipak ostavili drugi hrabri u ratu, pogotovo oni kojih više nema.

Potvrda je to nevjerojatne društvene, političke i svake druge misli populacije koja se voli hvaliti europskim, svjetskim (sovjetskim) i svemirskim identitetom, umjesto hrvatskog, na razini izričaja, postupanja pa čak i simbolike sa zastavama političkog atavizma ili agresorskog postupanja devedesetih prema Hrvatskoj. Zemlji u kojoj i oni žive. Sa svim manama i vrlinama, izuzimajući pritom političke sustave koji su dosad upravljali Hrvatskom, protiv čijih devijacija razvija animozitet svaki normalan čovjek.

Novac važniji od svakog idealizma

Moguće je dijelom sve to i razumjeti u sve izraženijoj suženosti novih poslijeratnih (misli se na rat protiv Hrvatske početkom devedesetih) anti-nekih generacija, kojima je normalna pobuna protiv političke imaginacije, ali je naravno potpuno nenormalna protiv uskoće i postupanja vlastitog političkog i inog okruženja, za koju usput uopće nemaju hrabrosti.

Pored s velikih visina vidljivog sužavanja novog antidjelovanja, u Hrvatskoj, uglavnom usmjerenog samo protiv Hrvatske umjesto njezinog političkog sustava, potpuno je jasna tematska, postupovna, vremenska, politička, lokacijska, sljedbenička  i ukupna programiranost djelovanja. Umjesto marginalizacije 123 troje hrabrih ratnika sa zastavama koje su neki mogli kad su bili manje hrabri, ali racionalni nositi i početkom srbijanske agresije na Hrvatsku, ista im ta Hrvatska financira svaku zamišljenu djelatnost vrstom novca protiv čije se simbolike maksimalno žrtvuju u nastojanju njezine promjene. Naravno, jer im je novac važniji od svakog idealizma, pa makar bio najvažniji simbol sustava na kojem se temelji cjelokupni novovjerni – antibunt.

Dakle, umjesto marginalizacije, na cijeloj predstavi s crvenim zastavama sudjeluje gotovo cijeli opozicijski politički vrh koji bi sutra, po vlastitom nahođenju i procjeni osobnih i kolektivnih vrijednosti, trebao voditi Hrvatsku. Noseći i slijedeći crvene zastave sa simbolikom prošlog stoljeća, a simboliku primarno zamjeraju drugima. Posebno iznenađuje prisutna mladost čiji bi primarno antibunt trebao biti usmjeren protiv prosječnosti koja ih okružuje u državi i društvu, pa i na samom skupu. Intelektualnu razinu formalnih intelektualaca u istom društvu nije potrebno niti spominjati. Nasuprot tome su ovi prvi s početka priče, koji su bili hrabri i iracionalni za sebe kad je napadnuta Hrvatska, a sad bi trebali biti racionalni i u strahu kad se Hrvatskoj uzima ratom izboreni mir.

Razarajuće posljedice za Hrvatsku

Na jednoj strani i formalno i retorički potvrđeni marginalci, a na drugoj „svjetska” kolektivna pozornica koju Hrvatska usput još i financira. Dovoljno je za potvrdu svega pogledati dokumentarne izvorne snimke druge strane u vrijeme agresije na Hrvatsku.  Retorika koja sve to prati koalicijskog i nametnutog partnera, s pravom izaziva bijes normalne Hrvatske i sve pomalo sliči na početak devedesetih. Isti sadržaj, iste osobe i isti cilj. Posljedice  smo već vidjeli i bile su razarajuće za Hrvatsku…

Naravno da u svemu nema osobne hrabrosti, a nije je bilo niti devedesetih kada je poštenije, s obzirom na uvjerenja, bilo krenuti s puškom prema ili na Hrvatsku, već se ponovno povlače konci izvana s istim strateškim ciljem kao početkom devedesetih. Pacifizirati, pokoriti, iseliti, marginalizirati, ocrniti i u konačnici slomiti Hrvatsku duž zamišljene i zacrtane agresorske linije. A Hrvatska? Mirno u političkoj stabilnosti promatra i podnosi ponižavanja, postavljanje uvjeta i prijetnje istih, sada čak i koalicijskih partnera… Hoće li  tko iz hrvatskog političkog vrha, konačno jasno i bez uvijanja, bez obzira na usmjeravanja i podršku izvana reći: Dosta je!

Zbog svih onih koji još uvijek vjeruju kako smo izašli iz rata kao pobjednici, zbog svih koji još uvijek ostaju u Hrvatskoj, zbog svih koji još uvijek zadržavaju idealizam, zbog svih koji nose hrvatski identitet u sebi i ne pokazuju ga javno i zbog svih  koji su otišli nepovratno ili zbog otišlih s uvijek s istom mišlju – o povratku jednog dana. Jednog. Ponovit zato valja po stoti put temeljnu misao koju bi trebao slijediti i hrvatski narod: „Cijela Biblija nas uči da su se stari Židovi ponosili svojim predcima te da su uporno čuvali narod, vjeru i zemlju koju su im ostavili” (Slavić, D., Biblija kao književnost, Školska knjiga, Zagreb, 2015.).

Tako izgleda napad na Hrvatsku iznutra, tako je izgledao i početkom devedesetih napad iznutra, tako se lomi hrvatsko dostojanstvo, tako se izaziva hrvatska populacija, tako se ciljano otvara hrvatski bunt i takvi su obrasci, uostalom, hrvatska povijesna konstanta. I svi čekaju to – „Dosta!“ – s hrvatskog vrha. Nevjerojatno je kako su se svi mogući anacionalni hrabri borci protiv hrvatskih slabosti ujedinili, povezali, usmjerili i nabrijali i uvijek se to događa kada Vlada Republike Hrvatske pokazuje slabost u postupanju i odlučivanju. Ovom je prilikom slabost podignuta na najvišu razinu do sada jer joj „stabilnost” izravno ovisi o NJEMU, koji svojom bahatošću (naravno uvjetovanu vanjskom podrškom) podiže na noge čak i mirne građane Hrvatske:

Ugroženost uvijek istih je na najvećoj razini

“Mi smo vrijeme koje smo dali da se to pitanje riješi i da se ta ploča ukloni –  potrošili. Kredite političke koje smo dali vladajućoj stranci koalicije su potrošeni”. Nakon ovakve izjave uopće ne reagirati i nastaviti dalje kao da se ništa nije dogodilo, samo potvrđujete kako Vam do hrvatskog dostojanstva uopće nije stalo. Kad bi se konačno dogodilo čvrsto i odlučno – Dosta ponižavanju! – (nezavisno o dogovorima oko ploče), ugled, stabilnost i politička podrška Vlade samo bi ojačala. Granice hrvatske strpljivosti? Danas je to nepoznata veličina.

Istodobno  se pojačava i vanjska retorika prema Hrvatskoj s dodatnim pojačanjem kroz izvješća o Hrvatskoj, u kojima se na javnoj sceni pojavljuju ponovo iste slike i obrasci kao i pred rat devedesetih. Nevjerojatno je što se sve u Hrvatskoj događa, a ugroženost je na najvećoj razini uvijek istih. I uvijek samo isti to primjećuju,  uz podršku anacionalnih hrvatskih političara čija isključivost i jednosmjernost uvijek podiže drugu stranu. Pored tih izvješća svi su se prijateljski susjedi oko nas zaželjeli našeg mora ili kopna, zaželjeli odlučivati o tome što ćemo, ili trebamo poduzeti i zaželjeli procjenjivati cjelokupnu političku situaciju u Hrvatskoj, pa su sukladno tome usmjerili i retoriku prema Hrvatskoj, koja u pravilu završava u malo prije spomenutim izvješćima. I opet ništa.

Diplomatske fraze, miroljubivost, isprike, prijateljsko pozivanje, odlazak u neprimjerene posjete i slična uljudbena postupanja, poražavajuća za hrvatsko dostojanstvo.  Podignite barem jedanput glas, odgovorite istom mjerom, stisnite šaku, zaštitite nam dostojanstvo, pokažite nacionalnu svijest i potvrdite značaj i ulogu Predsjednice, te Hrvatskog  Sabora i Vlade! Takvim ćete stavom puno jednostavnije, efikasnije i brže rješavati i neprimjerena postupanja s druge strane, na kojoj je barem jasna hrvatska orijentacija. Uglavnom je jasno što je potrebno u ovakvim okolnostima dalje činiti.

1. Javno izreći kako u Hrvatskoj nitko, ali baš nitko ne smije postavljati iznutra i izvana uvjete hrvatskoj Vladi, bez obzira na podršku izvana i bez obzira na njihove daljnje korake. Ne štiti se time samo Vlada, njezini članovi i politička stabilnost, nego puno važnije, štiti se hrvatsko dostojanstvo, vlastita populacija, pobjednički duh i u konačnici izboreni poslijeratni mir. Pritom je posebno važno imati isti principijelni stav prema svima. Nevjerojatno koliko ta čvrstina stavova i postupanja Hrvatskoj nedostaje.

2. Ovisnost Vlade o usmjeravanom pojedincu anacionalnog ili čak protuhrvatskog političkog koncepta nije niti može biti stabilnost koju Hrvatska treba. Osim toga. politička polarizacija se u Hrvatskoj podiže do najveće razine i samo se iz političke sebičnosti ne vidi kako ta polarizacija razarajuće djeluje na povjerenje u hrvatsko društvo i ostanak u Hrvatskoj. Kao da u Hrvatskoj ne postoje i drugi pripadnici etničke raznolikosti. I uostalom po kojoj je to logici prethodna koalicija bila spornija od ove?

3. Stabilnost ovisna o ovakvom pojedincu i vanjskom usmjeravanju političkog postupanja prema Hrvatskoj postaje privid političke uređenosti, iza koje polarizacija hrvatskog društva uglavnom ostavlja samo negativne tragove. Ne zaustavi li se polarizacijski učinci koalicijskog partnera (koalicijskih partnera), slika Hrvatske kao neuređene, nesigurne, nerazvijene i netolerantne zemlje postat će malo po malo dominantna predodžba. Posljedice? Tko želi živjeti, djelovati, raditi, stvarati i uopće funkcionirati u takvoj zemlji? Demografsko pražnjenje Hrvatske? Po svemu viđenom do sada poželjan koncept izvana koji nije uspio agresijom na Hrvatsku početkom devedesetih.

4. Ne želimo li trajno premjestiti hrvatsku populaciju izvan državnih granica i jasno postaviti koncepciju, model ili strategiju ukupnog hrvatskog razvoja i smjera, ONIMA koji su danas hrabri, a tad su u ratu bili racionalni, konačno bi politički vrh trebao potvrditi postupanjem kako je ovo država hrvatskog naroda i svih ostalih koji njezino društvo i prostor uvažavaju. Politički su odnosi i politička pitanja druga razina, dok je odnos prema zemlji u kojoj živiš i djeluješ temelj egzistiranja u njoj.

5. Postupanje sadašnjih koalicijskih partnera vladajućih u cijelom je poslijeratnom razdoblju bila konstanta pa su promjene i njihovo konačno političko djelovanje prema strateškim hrvatskim razvojnim interesima gotovo nemoguća misija. Svaki je pokušaj političke suradnje do sada rezultirao s velikom plaćenom cijenom (doslovno i politički) pa se valjda pouka i do sada mogla izvući. I uvijek su do krajnjih granica koristili slabosti hrvatskih vlada kad se ostanak na vlasti pokazao najvažnijim zadatkom.

6. Hrvatskoj su danas potrebni novi izbori više neko ikad i više nego ikad nam je potrebna temeljna razvojna strategija, jer konačno moramo znati što želimo, kuda idemo i način na koji to želimo. Ne želimo li, pak, samo slijediti smjer koji drugi žele i mirno promatrati pražnjenje Hrvatske kao strateški interes drugih. Uglavnom istih koji su nas željeli i pokoriti.

7. Ponovno pitanje s početka: Gdje je granica hrvatske strpljivosti?

 

Autor: Stjepan Šterc