Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL

Zašto zavidim Gazdi: Kako Hrvati opet ‘puše’ Todorićeve fore

Autor: Snježana Vučković

Suludo je misliti da se dnevna društveno-politička zbivanja u Hrvatskoj nas žena uopće ne tiču, ili da ne utječu na naš svakodnevni život. Odmah na samom startu stavljam ruku na srce i priznajem da veliki broj pripadnica mog spola prvenstveno uočava i komentira “umjetne trepavice i crvene kostimiće” naše predsjednice, ili neobjašnjiv rast kilaže donedavno vitkog nam premijera.

Al’ ne treba se zavaravati. Ima i onih koje pomno prate što naši saborski manekeni izgovaraju, planiraju i odlučuju, samo što dio njih o tome rijetko kad progovori, jer “šta sad ona ima brbljat’ o tome dok joj gori ručak”. I tako nesretnica, dok mlatara kuhačom po varivu, gunđa sebi u bradu i negoduje zbog ovog i onog suludog zakona za koji su svi opet jednoglasno digli ruke…

Obzirom da je moj ručak odavno gotov, mogu spokojno razmišljati i raspravljati o “porezima na luksuz”, kao što su stare krame i mobiteli. Što se tiče poreza na automobile za kojima vapi otpad, pretpostavljam da je Marić razmišljao ovako: ako hoćeš biti glavni baja u selu i voziti se u autima k’o stvorenim za samoubojstvo, budi brz i žestok pa plati. Sve ima svoju cijenu, a naročito herojstvo i frajerluk. Ja sam ipak mišljenja kako bi ove hrabre i odvažne Hrvate (čitaj: 90% nacije), koji svakim pritiskom na papučicu gasa gledaju smrti u oči trebalo nagraditi, a ne oplesti porezom.

A kada smo već kod zakona, primjećujem da se naš puk vrlo lako miri s donošenjem i primjenom istih. Osim kada su u pitanju životinje. Ravnodušno se gleda kako se čovjeku porezima i zakonima vadi duša kroz nos, al’ ko šiša ljude. Samo u životinju ne diraj. Konkretno – pse. Prije nego me se proglasi mrziteljem kućnih ljubimaca, moram dati do znanja da imam psa bez kojega bi teško mogla živjeti ijednu sekundu. Sada kad smo zaključili da nemam ništa protiv ovih četveronožnih, čupavih slatkiša koji bezuvjetno vole, mogu slobodno reći zbog čega mi, baš kao mojoj voljenoj mješanki kada vidi poštara, nezaustavljivo krene pjena na usta. Zbog činjenice da smo čovjeka gurnuli u drugi plan, zanemarili ga i zamijenili životinjom čija smo zakonska prava stavili u fokus svojih ispraznih života. I nemojte mi reći da nije tako. Ovih dana gorio je internet zbog vozača autobusa koji je divljao na ženu čiji pas nije imao brnjicu, nije bio u torbi, ili tako nešto. Bila je to top vijest svih medija cijeli dan, a i dan poslije. I nije uopće važno je li u pravu bio trbušasti ‘šofer’ ili gospođa s psom. Važna je nezapamćena reakcija ljudi koji su danima ratovali komentarima, lijepili isječke iz zakona i na isti se pozivali kao ludi. Ja jednostavno, u svemu tome, nisam mogla ne pomisliti: kako bi bilo divno da smo se ovako jedinstveno pozivali na zakon kada su, na primjer, primjerice, ljudima s Downovim sindromom oduzeli prava. Al ‘ko će na njih trošiti energiju. To su samo ljudi…

Iako se do sada moglo iščitati da sam izraziti čovjekoljubac koji drži do ljudskih prava, vrlo dobro znam razlikovati čovjeka od “čovjeka”. Pa kada onda ovaj “navodni čovjek” omrsi brk i izvuče se s 15 godina robije zbog našeg mlakog zakonodavstva, postaje jasno da se stvari moraju mijenjati. Ako država pomazi dokazanog ratnog zločinca s ovakvom kaznom, vrijeme je da se dogodi prosvjetljenje naroda koji bi trebao i morao zahtijevati izmjene zakona. Ali, to se neće dogoditi. Sasvim zaboravih da se narod iscrpio prije nekoliko dana u ZET – ovom autobusu… A tebi Kapetane – isprika. Ovo je jedan od rijetkih slučajeva kada životinje volim više nego ljude.

I na kraju, bilo bi divno da ova moja razmišljanja pročita barem trećina Hrvata koja je pročitala Todorićev blog. Ali neće. Jer taj pretvara u zlato sve što takne. Baš onako kako smo prošišali kraj Lilda i Kauflanda pa uletjeli u Konzum, tako je sada svekoliki puk navalio na njegove članke. S istom vještinom kojom prodaje proizvode pred istekom roka, sada prodaje fore na blogu. A mi opet ne gledamo na cijenu i iako nas je koštao milijune, te fore bezrezervno pušimo. Jer, kome bi se i kako opravdao da nismo kliknuli na njegovu stranicu? A znamo da znatiželja ubija. Kako god, ja Todoriću skidam kapu. Ko zna – zna.

Autor: Snježana Vučković