Ivan Klindic

ZAŠTO JE NOGOMET ČUDO? Samo on natjera proletera s Ekonomskog fakulteta da pjeva ‘U boj, u boj’

Autor: Snježana Vučković

Već godinama pokušavam shvatiti što je to zaleđe, ne kužim kad se koji klub za što kvalificira, a nisam sasvim sigurna da znam što je to „vezni”. Zapravo, ne razumijem se previše u „majku svih sportova”, pa se ne trebate bojati kako ću se baviti stručnom analizom sinoćnjeg nogometnog spektakla.

Barem što se travnjaka tiče.

U trenucima zabijanja golova koji naciju bacaju na koljena, mi, nogometne neznalice, trpamo kokice u usta i gledamo sve ono oko travnjaka. Iznenadili biste se količinom zanimljivih stvari i situacija koje se događaju paralelno uz igru i spoznajom koliko je nogomet zapravo širok pojam koji uključuje ne samo momke sa štucnama i loptu, nego i ložu, kriminal, poslovne transakcije, žene nogometaša, modne trenutke i slično.

Meni, koju kotrljanje lopte ne razbuđuje nego uspavljuje, nije promakla činjenica da se na hrvatsko-grčkoj tekmi pojavila poznata manekenka s novim dečkom, ali sam uočila i nešto puno zanimljivije….

Nema te pojavnosti koja će u Hrvata pobuditi nacionalno jedinstvo, domoljublje i patriotizam kao što je nogomet. Po mom skromnom, amaterskom mišljenju i zaključku mog nenogometnog mozga, najveće dostignuće ovog sporta je upravo sposobnost da ujedini lijeve, desne, bogoljubne i ateistične Hrvate. Kako to nogomet uspijeva, ne znam.

Kako natjera proletera koji je još jučer zakucavao transparent na zgradu fakulteta da zajedno sa sinom HOS-ovca i ostalim tisućama na sav glas pjeva „U boj, u boj, za narod svoj”? Kako takvog urbanog, obrazovanog i liberalnog mladića odjednom gane Thompson koji grmi stadionom?

Kako odjednom deseci tisuća žele „u boj”, a bježe od vojnih poziva i vade se na priziv savjesti? Kako, pobogu, nogomet uspije nasanjkati proletere da mlataraju hrvatskom zastavom koju za obljetnice Oluje, Dana državnosti ili neovisnosti ne bi primili u ruke ni da im oči vadiš?

Slažem se. Nogomet je čudo…

Hajdukovci, čuvajte se NK Kozari Bok

Ali nemojte se veseliti unaprijed, nisam završila s nogometom.

Hajduk je, čula sam, izgubio od Rudeša… Rudeša… Rudeša… Ponavljam ovo kako bi se prisjetila gdje je Rudeš i trebalo mi je vremena da smjestim taj kvart, iako sam Zagrepčanka. Brzinskim istraživanjem doznajem kako kroz Rudeš ne vozi niti jedna linija javnog gradskog prijevoza, već se stanovnici služe autobusima koji voze po Zagrebačkoj aveniji, a centar ovog kvarta čiji su momci zgazili „bile” je tek prolazno mjesto na putu prema Konzumu u Vrbanima ili pak McDonald’su. S obzirom da su hajdukovci izgubili od kvartovske ekipe koja se tesala na školskom igralištu, sveta mi je dužnost upozoriti ih kako sam čula da momci iz NK Kozari Bok s njima planiraju odigrati jednu prijateljsku, jer ekipa iz boka već naveliko glanjca čepove na kopačkama. Hajduk, ipak, ne treba biti zabrinut jer su organizatori mislili na sve pa će zbog sramotnog poraza od Rudeša, priliku da zaigraju protiv „bilih”, dobiti juniori Kozari Boka.

Todorić kao nogometni trener? Zašto ne?

Da se mene pita, ja bi Todorića zbog činjenice da je ostao bez posla i pokazao zavidne trkačke sposobnosti, uposlila kao novog trenera Hajduka. On uistinu sve više podsjeća na neuhvatljivog strip junaka koji svaki put iznenadi novom metodom. Ova zadnja, šprinterska, koja je naciju nasmijala do suza, natjerala je jednog mog kolegu da se zapita „a, što da ga je novinar uhvatio”?

I, zaista? Što?

Bil’ ga suludi novinar opalio kamerom? Gađao diktafonom? Mlatio mikrofonom da izvuče izjavu? Tko zna što bi učinila ta zapuhana sjena sa snimke, natjerana da pod svaku cijenu donese ekskluzivu. I kako se samo usudi ganjati čovjeka kod kojeg su svi dosadašnji potezi bili nepredvidljivi? Ako nas je iznenadio trkom, tko zna kakav bi Todorić bio u borilačkim vještinama. Od tog tipa, mene više ništa ne može iznenaditi…

Autor: Snježana Vučković