Flickr

I JA SAM KAP OTROVA U ČAŠICI: Oprosti mi, generale… Priznajem, i ja sam šutila

Autor: Snježana Vučković

Slobodan Praljak svojevoljno je i pri punoj svijesti umro usred tuđinskog Haaga. S njim je umro i kolektivni ponos Hrvata koji su doznavši za njegov odlazak otvoreno plakali, žalili i emotivno se opraštali tražeći usput krivca za njegovu smrt. Otkud tolika žal za generalom kojeg mediji nisu pretjerano voljeli, o kojem su Hrvati sve manje čitali i o kojem su sve manje razmišljali?

Kajanje. Mogli smo činiti, a nismo. Svi.

Samoubojstvo Slobodana Praljka lakše bi se podnijelo kad bi se znalo da smo svi malo jače “potegnuli”, onako kako je tko mogao.

U redakciji sam uživo pratila presudu haškoj šestorci i u trenutku ispijanja tada nepoznate tekućine ja sam znala da je otrov. I znala sam da je smrtonosan, da će djelovati brzo, da Praljak ne želi biti spašen. Znala sam da nije “teatar”, znala sam da gledamo smrt uživo a odmah sam osjetila još nešto, vrlo neugodno. Da sam i ja kap otrova u toj čašici…
Prije dvije ili tri godine na moje ime je u redakciju došla pošta. Velika, žuta omotnica u sebi je sadržavala cd, priručnik, svjedočenja, iskaze, dokaze, fotografije. Znala sam da je preda mnom veliki posao koji zahtjeva koncentraciju i ne bi žalila ni sekundu svog vremena da nisam bila svjesna nečega vrlo poražavajućeg. Slobodana Praljka gotovo nitko ne čita. Sve što sam o njemu do tada pisala (a bilo je toga) ispod sebe nije imalo ničiji komentar a ja sam bila sretna ako bi se pojavio kakav sramežljivi “lajk”. Zato sam sve vratila u omotnicu i prašnjavu je izvadila tek sad, kad je umro.

Nisu te čitali, generale. To je prava istina. Tako si i za mene vremenom postao “klik”, slabo čitan članak. Pretjecali su te tekstovi o Severini, Rozgi, čitanije su bile i vremenske prognoze. Sad pregledavam materijale iz omotnice i shvaćam koliko si očajan bio. Nakon što su ti moćni ljudi okrenuli leđa, preostali su ti samo novinari preko kojih si želio pustiti svoj glas. Uzdao si se u portale i “tamo neku novinarku” za koju si bio samo “priča koja se ne čita”. Klik.

Sigurna sam da su se mnogi našli u toj čašici otrova. Od nekih jako važnih ljudi, do onih malih koji nisu otvorili članak s pričom o tvojoj sudbini. Zato je tuga tako golema. Kajanje je to. Jer, ne ulazeći u tvoju krivnju ili nedužnost, obrana našeg čovjeka bila je naša dužnost.

I nemoj misliti da nisi ništa ostavio za sobom, da ti je smrt zalud. Ostavio si nam spoznaju da čovjeku nikad ne smijemo okrenuti leđa. Ja sam svoju lekciju naučila. I nekako želim od tebe zatražiti oprost, ali osjećam da ne trebam. Jer znam da si nam davno oprostio.




Autor:Snježana Vučković