Sanjin Strukic/PIXSELL
Sanjin Strukic/PIXSELL

Poći Stepinčevim putem ili ostati u antifa mraku?

Autor: Marko Ljubić

Stepinac je u svom eseju iz 1938. istaknuo kako bez izgradnje jedinstvene, pravedne Europe nema mira ni budućnosti europskih naroda. A ništa od toga ne može se postići ignoriranjem kršćanskih vrednota, jer identitet Europe i na njima počiva. Ruži se ne mogu uništiti korijeni, a očekivati – cvijet

Uvijek kad je hrvatski narod na svojevrsnom povijesnom raskrižju te izložen silovitim udarima različitih, najčešće radikalno suprotnih vrijednosnih silnica, nekako se kao neka vrsta nenametljivoga izbora pojavljivao i pojavljuje bl. Alojzije Stepinac. Više je razloga, ali i uporišta za ovu tvrdnju.

Pažljiviji promatrači i ljudi koji su temeljito istraživali povijesna razdoblja naći će jako puno sličnosti u bliskim povijesnim epohama, prije svega u vremenu predratne Europe i položaju hrvatskoga naroda u bivšoj Kraljevini Jugoslaviji, zatim za vrijeme Drugog svjetskog rata, nakon toga u polariziranoj Europi i komunističkoj Jugoslaviji, te konačno u razdoblju velikih promjena s početka devedesetih godina prošloga stoljeća, kad je i uspostavljena suvremena hrvatska država.

U životu, na životnom i duhovnom putu te sudbini svećenika, nadbiksupa, kardinala i konačno mučenika i blaženika Katoličke crkve, ali i hrvatske identitetske vertikale u svakom pogledu, bl. Alojzija Stepinca prelamale su se sve te silnice, sve te epohe, i on je u njima i na njima ostavio svoj duboki pečat.

Ostavlja i danas, jer je – svetac. Jer je posebno, osobito Božje stvorenje, poseban duh koji u svakome narodu presudno utječe na njegove putove. Evo zašto i kako.

Predstavljanje lika bl. Alojzija Stepinca u EP-u

Ništa mi nije povezalo u neraskidivi lanac događaja, kako s pozicije razmišljanja povezanosti silnica kojima svjedočimo u ovome trenutku s onim što se događalo u neposrednoj prošlosti i onoj nešto udaljenijoj, kao slijed zbivanja oko organizacije predstavljanja bl. Alojzija Stepinca u Europskom parlamentu, koje je 14. i 15. lipnja u Bruxellesu organizirala eurozastupnica Marijana Petir uz potporu Zagrebačke nadbiskupije i Katoličkog sveučilišta u Zagrebu.

A nitko u Hrvatskoj, vjerojatno ni na cijelome svijetu, nije mjerodavniji i sigurniji svjedok Stepinčevoga života i ostavštine od zagrebačkog doktora teologije Juraja Batelje, kojeg je zagrebački nadbiskup pokojni kardinal Franjo Kuharić 1991. godine imenovao promicateljem postupka za proglašenje blaženim i svetim dr. Alojzija Stepinca. Kongregacija za proglašenje blaženih i svetih u Rimu je dr. Juraja Batelju proglasila rimskim postulatorom i suradnikom Kongregacije.

To navodim radi toga da čitatelji shvate, barem oni koji ne znaju, da nema strožega postupka od utvrđivanja činjenica i njihovoga recenziranja, provjere i višestrukoga dokazivanja kroz desetine različitih i neovisnih izvora i dokumenata od – procesa proglašenja blaženika i svetaca. U tom procesu je nemoguće zamisliti da postulator predloži Kongregaciji netočan podatak, činjenicu koja se može osporiti i potpuno je isključeno da se neki podatak iznesen na taj način može bilo kako drukčije interpetirati od onoga što je utvrđeno kao – činjenica.

Može se ili lagati ili znati. Dakle znati, a ne vjerovati.

Dr. Juraj Batelja je sa svojim suradnicima, ali pod izravnim osobnim nadzorom, provjerio i istražio 135 arhiva u crkvenim i svjetskim arhivima u zemlji i u inozemstvu, sačinio dokumentaciju od oko 40 tisuća stranica pa to nakon dubokih provjera i analiza sažeo u klasičan znanstveni rad, od šest tisuća stranica u šest svezaka, koji su išli kao konačan prijedlog pred Kongregaciju u novu fazu istraživanja i provjera. Dakle, samo je fikcijska i teorijska mogućnost pogreške u svemu tome.

Takvoga Stepinca je predstavljala Marijana Petir uz pomoć dr. Batelje, američke povjesničarke židovskog podrijetla Ester Gitman, profesora s Katoličkoga sveučilišta dr. Željka Tanjića, povjesničara Jure Krište i uz potporu velikoga broja zastupnika iz nekoliko europskih država.

Stepinčeve poruke aktualnije nego ikad

Čemu sve ovo u svojevrsnom uvodu?

Zbog toga što se točno onako kako se Stepinac suočavao s golemim tmurnim oblacima nad europskim narodima uoči Drugog svjetskog rata i pitao se u svome eseju „Quo Vadis Europa?“ 1938. godine, ta Stepinčeva Europa, ali i njegova Hrvatska nalazi i – danas, pa vrijedi jednako pitanje.

Nema nijednoga čovjeka u Hrvatskoj koji, ako je imalo odgovoran prema samome sebi, danas ne treba postaviti pitanje, prvo Quo vadis Hrvatska i drugo, Quo vadis Europa? Da vidimo što je, prema dr. Batelji, u tom svom članku – eseju naveo bl. Alojzije Stepinac u prilično sličnoj situaciji. Stepinac je istaknuo i izravno se zauzeo da bez izgradnje jedinstvene, nove i pravedne Europe nema mira ni budućnosti europskih naroda. Njegovo stajalište je bilo da se ništa od toga ne može postići ignoriranjem i izbjegavanjem temeljnih kršćanskih vrednota, jer jednostavno Europa koja počiva i na kršćanskim temeljima u svome identitetu, nema budućnosti bez njih. Ruži se ne mogu uništiti korijeni, a očekivati – cvijet.

U Hrvatskoj su otvoreno i žestoko upravo te vrednote osporene i protiv njih se ciljanim udarcima upravo na bl. Alozjija Stepinca vodi otvoreni i brutalni rat, potpuno utemeljen na – lažima.

Primjera je tisuće i svjedočimo im svakoga dana. Neki su vidljivi, neki manje vidljivi. Neki su personalizirani, neki nisu. Ali svi imaju isti potpis.

Brutalni napadi pod krinkom slobode govora

Društvo u kome se otvoreno politički afirmira veličanja zločinaca koji su Stepinca progonili, mučili i pretvorili u nacionalnoga ali i katoličkoga mučenika i danas nastavlja isticati svoje antivrednote kao vrednote, nastavlja promicati zločin umjesto kajanja i odgovornosti, nastoji krivotvorine podvesti pod istine i izbor, opasno je ugroženo. Ugrožena je sama esencija čovjeka. To je u današnjoj Hrvatskoj podvedeno pod pravo na slobodu govora i slobodu mišljenja, od toga je stvoren politički pokret navodne ljevice i iza njega se skriva otvoreni ili prikriveni udarac na samu opstojnost hrvatskog naroda. Usprkos dokazanoj činjenici da je zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac izlažući svoj život pogibelji, prema izrazito konzervativnim istraživanjima i najstrožim provjerama spasio najmanje 14.215 srpske djece u Drugom svjetskom ratu po podatcima dr. Batelje, a daleko više ljudi prema potvrđenim podatcima neovisnih povjesničara, velikosrpska propaganda čiji je cilj zatiranje hrvatskoga identiteta, slobode i državnosti – proglašava ga zločincem, ruku pod ruku s ideologijom i nasljednicima komunizma u današnjem navodnom antifašističkom pokretu u Hrvatskoj. Tu politiku i ta stajališta baštini kompletna navodna ljevica u Hrvatskoj, a ona je dovoljno jaka da može realno vladati Hrvatskom i upravljati sudbinom hrvatskoga naroda.

Iako postoje nebrojeni dokumenti i dokazi, a samo dio njih je iznio dr. Batelja u Bruxellesu, da je upravo partizanski pokret na čelu s komunistima čija se ideja nalazi u izvorištu današnje ljevice i koja je uporište današnjih antifa u Hrvatskoj, Stepinčeve propovijedi tiskao na letke i dijelio narodu na područjima koje je kontrolirao, iako postoje nebrojeni dokazi o emitiranju njegovih propovijedi na slobodnim radijskim postajama Madrida, Londona, New Yorka, kao ondašnje svjedočanstvo nevjerojatne ljudske hrabrosti i svjetla porobljenim narodima svijeta – danas se o tome šuti, i o tome laže, a svjetlo iz toga vremena proglašava se mrakom. Rade to isti ljudi koji su se tada pozivali na Stepinčeve propovijedi, zatim ga sudili, mučili i konačno – usmrtili.

„U Njemačkoj s propovjedaonice živ ne bi sišao“

Iako u arhivama i u materijalima dr. Batelje, ali i drugih istraživača svijetli znakovita rečenica njemačkog vojnoga izaslanika u Zagrebu iz 1942. godine Edmunda von Horstenaua: „Kad bi jedan biskup u Njemačkoj tako govorio, s propovjedaonice živ ne bi sišao“, preteče današnjih antifa i ljevice u Hrvatskoj – osudili su Stepinca upravo za te propovijedi kao pronacističkoga zločinca.

I danas mu sude jednakim i još većim intenzitetom, nastojeći njegovom „krivnjom“ okovati hrvatski narod. Zašto?

Jer nastoje ubiti svjetlo pred očima hrvatskog naroda i nametnuti Europi kojoj pripadamo nastranu, krivotvorenu i u konačnici neljudsku paradigmu. Laž umjesto istine, zlo umjesto dobra.

Ta politika i njeni zastupnici u različitim trenutcima ili formama izravno je povezana s agresivnim nasrtajima i politikama protiv hrvatskoga naroda, od kojih su najuočljivi oni velikosrpski. Upravo zbog toga je petero eurozastupnika hrvatske navodne ljevice bojkotiralo izložbu i predstavljane bl. Alojzija Stepinca u Bruxellesu.

U krugu ljudi s kojima sam tome svjedočio, svećenici Katoličke crkve su se čudili da Tonino Picula nije nazočio tim događajima. Picula nije bio pred osobnim, već pred političkim izazovom, a na žalost te dvije pozicije su u Hrvatskoj umjetno potpuno različite. A ne bi smjele biti.
I nikada neće moći postupiti drukčije ni Picula niti bilo tko drugi dok je njegovo izborno tijelo većinski utemeljeno na antihrvatskim vrednotama, na strahu od hrvatskog nacionalnog identiteta, na stereotipu o opasnoj i profašističkoj Katoličkoj crkvi, te dok se u trajnom sukobu s tim hrvatskim i kršćanskim vrednotama prihvaćaju sve moguće ponude suvremenog svijeta, dvojbene i neprovjerene, a nerijetko nastrane i razorne, kojima se pacificiraju i razaraju integrativne niti malih naroda.

Napad na Stepinca – napad je na Hrvatsku

Bit stvari i središte problema nisu dakle pojedinačni političari i neke njihove odluke i programi, već je politički problem nekoliko stotina tisuća ljudi, koji jednostavno svoje vrednote i socijalnu egzistenciju, svoju društvenu paradigmu temelje na – suprotnosti, pa i mržnji prema svemu hrvatskom, nacionalnom i pogotovo kršćanskom. Kršćanskom upravo zbog silne isprepletenosti i duboke integracije kršćanskog i nacionalnoga obilježja hrvatskog naroda.

I nikada se takvih stajališta neće odreći dok imaju prigodu vladati nad hrvatskim narodom.

A tu se onda nužno, po definiciji, pojavljuje s jedne strane takvima kao meta i cilj udara bl. Alojzije Stepinac, a s druge strane onima kojima treba pomoć, nada i vjera, te izvorište nacionalnoga i ljudskoga zanosa, opet bl Alojzije Stepinac.

Stvari se svode na to, tko će i na koji način nadvladati u tim trajnim bitkama i čije će viđenje Stepinca postati pretežito društveno obliježje.

Jedna je mogućnost prihvatiti zločin kao društveno poželjnu pardigmu, prihvatiti laž, krivotvorine, i živjeti u tome kao svome izboru, a druga je jednostavno prihvatiti istinu i načela. To je Stepinčev put, koga je njegov duhovni nasljednik za zagrebačkim nadbiskupskim stolom, pokojni kardinal Franjo Kuharić, još 1997. godine ostavio kao testament hrvatskom državnom vrhu na Pantovčaku.

Hrvatski narod nema drugoga izbora.

Ne može se isticati europske vrednote, a istovremeno zastupati laži o Stepincu. Dr. Batelja u svome referatu na konferenciji u Europskom parlamentu iznosi slijedeće: „Alojzije Stepinac je 23. travnja 1955. godine ustvrdio da je ujedinjena Europa postulat zdrave pameti. A potpisivanje ugovora 12 europskih zemalja o raspolaganju atomskom energijom i zbrinjavanju atomskog otpada sa sjedištem u Bruxellesu, 24. ožujka 1957. godine on je popratio riječima: To je početak nove ujedinjene Europe, što toliko želim. Bogu hvala da gledam barem njezine početke. To će jednoga dana biti prva sila svijeta. Daj Bože da i naš jadni narod uđe tu i nađe svoje riješenje“.

Slijedite one koji vas nikad nisu prevarili!

Dakle, kako biti Europljanin, Europejac, kakao promicati istinske i autentične europske vrednote,a zanemarivati ove riječi istinskog Europejca i čovjeka čija je vizija bila uvelike ispred čitavoga niza današnjih ideja i praktičnih politika? Tko se smije tako nazivati, a bojkotirati povratak u same temelje te njegove Europe, Europe bl. Alojzija Stepinca?

Ne bi nitko smio, izuzev ako – laže. A laže.

Hrvatska danas ponovno stoji pred izborom. Jednako sudbonosnim, jednako teškim kao i puno puta u svojoj nacionalnoj povijesti. Iako se na sve načine skrivaju ideje, namjere, produciraju laži i krivotovorine, iako medijskim sustavima caruju antivrednote razornoga sadržaja i mogućnosti, svatko u zemlji ima jednostavan izbor. Ako ne znaš sam, znaš prema narodnoj mudrosti poći za onim tko te nikada nije prevario. Rijetke su osobe u povijesti svakoga naroda koje se mogu izdići iznad svakoga vremena i biti stalni svjetionik jer su imale i duhovno nadahuće i ljudsku hrabrost stati – iznad vremena i izazova. Pa i pogibelji.

Jasno je također koje snage u Hrvatskoj neće nikada stati pod svjetlo Alojzija Stepinca i pokušat će ga na sve načine prekriti. Sve je jasno. Zbog toga iluzija nema. Nema ni prevelike mogućnosti prijevare, jer od onih koji Stepinca smatraju – usprkos svemu čemu je ljudski um svjedočio i svemu što se može ako se hoće znati – zločincem, ne mogu voditi njegov narod. Mogu ga privremeno s manjom ili većom pogibelji okupirati. A oni koji znaju tko je Stepinac i znaju prepoznati snagu njegove svjetlosti u hrvatskom narodu, ne smiju zanemariti njegova upozorenja. To je esencijalni izbor današnje Hrvatske.

Autor: Marko Ljubić

ZADNJE VIJESTI