Davor Puklavec/PIXSELL

Debakl hrvatskog novinarstva na slučaju Karamarko – INA

Autor: Marko LJUBIĆ / 7Dnevno / 3. lipnja 2016.

Čim je lansiran slučaj Karamarko - INA, Robert Podolnjak objavio je zaprepašćujući manifest o stvarnim razlozima osporavanja Karamarka i rušenja Vlade. A vodeći mediji ni ne pokušavaju taj manifest usporediti s činjenicama koje bi naciji trebale dati odgovor na stvarne razloge krize aktualne vlade…

Nevjerojatno je kako je u Hrvatskoj standard javnog i političkog ponašanja postao – izokrenut. Potpuno izokrenut u odnosu na sve poznate racionalne standarde. Iako se na javnoj sceni vrte stotine razloga i pokazatelja najrazličitijih oblika i razloga kriznoga stanja, temeljna paradigma sveobuhvatnosti kriznog stanja društva je upravo u tim izokrenutim standardima i potpunoj nezainteresiranosti – za njihovu promjenu.

Kako je bilo moguće doći u takvu fazu društvene izopačenosti?

Nikako bez izuzetne, smišljene, organizirane i ciljane koordinacije političkih subjekata, medija i institucija izvan politike. I, naravno, realnoga stanja u društvu, u stotinama tisuća ljudi, njihovoj svijesti i ponašanju, stavovima i interesima koji počivaju na dugogodišnjoj i stečenoj sklonosti i afirmaciji – izokrenutih standarda. A tome, upravo proporcionalno pogoduje kriza koja sve više razara društvo a koju proizvode upravo takvi – standardi.

Najvaće je zabluda da se kriza može riješiti koristeći neke od tih izopačenosti, što je samo prvi korak do razbuktavanja anarhističko-revolucionarnih devijacija.

Na čemu se to vidi i tko su danas izravni krivci za takvu javnu klimu i društveni odnos?

Vlada Tihomira Oreškovića je dobila politički legitimitet izbornom pobjedom Domoljubne koalicije i Mosta, čime je, a sada je to više nego vidljivo nakon Podolnjakove objave razloga za rušenje te vlade, nastala na potpuno suprotstavljenim silnicama. S jedne strane anarhističko-revolucionarnim koje ne trpe stvaranje već nekritički polaze od razaranja svega postojećeg, te Domoljubne koalicije koja nastoji u okvirima zatečenog odnosa snaga, a izbjegavajući kritične točke i probleme, napraviti nekakvu sintezu nove politike. Most je nositelj destrukcije i razaranja, što se potpuno uklapa u njegovu paradigmu o svemu lošemu u zadnjih dvadeset i pet godina, a HDZ prilično uškopljen i ograničen prihvaćanjem vrlo suženoga političkog prostora, nastoji u okviru nametnutih ograničenja napraviti kakav takav iskorak iz razorne krize. U oba slučaja to nije moguće.

Navodna ljevica i destruktivni Most idu ruku pod ruku




S pozicije Mosta kriza je nužan preduvjet njihovoga nastanka i izvorište njihove integrativne politike, polazište i instrument za ostvarivanje društvene pravde i revolucije, a u HDZ-ovu slučaju, kriza je svedena na površne probleme čije rješavanje je otprilike kao skidanje temperature teškome bolesniku. S obzirom da je destruktivna platforma Mosta, usprkos njihovim deklaracijama, posljedično potpuno ista kao platforma navodne ljevice, a ciljevi iako različito definirani imaju iste učinke, jasno je da je trenutno jedino koliko toliko realno uporište Hrvatskoj značajno transformirani HDZ i stranke nacionalnog predznaka, usprkos golemim ograničenjima i nedostatku ozbiljne političke vizije.

HDZ tu novu paradigmu mora, između ostaloga, graditi na nekolicini ljudi, u rasponu od Zlatka Hasanbegovića kao političkog fenomena, do Tihomira Oreškovića kao menadžera lidera koji zna upravljati i donositi odluke. Upravo zbog toga je odmah po formiranju Vlade u javnosti formirana, promovirana i zacementirana banalna krivotvorina kako je Oreškoviću jedini oslonac – Most.

To nije slučajno, nije ni spontano nastalo, iako je upravo HDZ nizom postupaka dao alibi takvoj krivotvorini.




A činjenice su sljedeće.

Oreškovićev tim i šutnja o zatečenoj pustoši

U najuži krug ministara koji s Oreškovićem uopće mogu po definiciji utjecati na njegove najavljene prioritetne ciljeve, a to je stabilizacija nacionalnih financija i stvaranje preduvjeta za stabilniji razvoj nacionalnog gospodarstva, spadaju ministar financija, ministar regionalnog razvoja i europskih fondova i ministar vanjskih poslova. Uz njih su tek u drugom redu po važnosti ministri gospodarstva, obrta i poduzetništva, prometa i graditeljstva i poljoprivrede.

Među svim tim ministrima iz prvoga okruženja Tihomira Oreškovića, Marić, Tolušić i Kovač su iz – HDZ-a odnosno Domoljubne koalicije. U, uvjetno rečeno, drugom krugu ljudi koji izravno utječu na stabilizaciju gospodarstva i financija zemlje su samo dva ministra iz Mosta, a svi ostali su – iz HDZ-a. Javnost gotovo da i ne obraća pozornost na to čime se bave ti ministri, što su do sada uradili, kakve rezultate su postigli i s kakvim su se nevjerojatnim zaostavštinama prethodne vlade susreli, prije svega u korištenju pripadajućih europskih fondova, a svakodnevno se ističe navodna reforma ministrice Jurline Alibegović i nekakva reforma ministra Vlaha Orepića, koje kod ozbiljnih ljudi izazivaju – podsmijeh. Treba istaknuti kako se i u jednom i u drugom slučaju radi o izrazito opasnim, diletantskim pokušajima banalizacije državnoga poretka i poznatim razornim političkim ciljevima regionalizacije Hrvatske, prema obrascu Ive Josipovića i antihrvatskih destruktivnih silnica.

Razorna djelatnost „novinara“ – antifa aktivista

Dakle, kako je moguće da se takva očita, javna i bezobrazna prijevara plasira kao javna činjenica – i to mjesecima?

Zbog, s jedne strane nekompetentne komunikacije koalicijskih partnera, izrazite nesposobnosti timova oko HDZ-a, prije svega na afirmaciji i promociji političkih ostvarenja i vrijednosti, s druge strane zbog izopačenih standarda vodećih medija i prije svega aktivista umjesto novinara u hrvatskom novinarstvu.

Nikako nije prihvatljivo da novinari informativnog programa HTV-a danima hodaju za Petrovom i Buljem, za još ponekim članom Mosta, te ministrima koje uspiju uhvatiti pod mikrofon i postavljaju pitanje – hoće li Most glasovati protiv Karamarka, a da istodobno ni ne pokušaju otvoriti čitav niz pitanja vjerodostojnosti nositelja inicijative opoziva? Ne bi li bilo profesionalno nužno i vjerodostojno, neovisno od samih protagonista nastaloga slučaja INA, konačno istražiti i to detaljno od samih početaka privatizacije te kompanije, što se tu stvarno događalo?

Nakon samo nekoliko dana od lansiranja slučaja Karamarko – INA, koji je prerastao u fazu izravnih političkih odluka bez ikakvih provjera činjenica, jedan od najpozvanijih članova Mosta, profesor ustavnog prava Robert Poodolnjak je objavio zaprepašćujući manifest o stvarnim razlozima osporavanja Karamarka i rušenja Vlade, koji, očito je nemaju veze s eventualnim Karamarkovim pogreškama. Doslovce nitko u medijima ni ne pokušava taj manifest usporediti s činjenicama koje bi trebale javnosti i naciji dati odgovor na stvarne razloge krize aktualne vlade.

Podolnjakova anarho-revolucionarna platforma

Potpuno je neshvatljivo da se nitko iz mainstream medija, a ističem HTV kao nužnog društvenog nositelja takvoga novinarstva, ni ne pokušava „zalijepiti“ za Podolnjakovu klasičnu anarhističko-revolucionarnu izjavu kao platformu cijele političke kampanje rušenja Vlade u ovome trenutku. Pogotovo što se taj njegov manifest ne može nikako odvojiti od nastajanja krize i otvaranja slučaja Karamarko.

Podolnjakova izjava je zapravo idejna i politička podloga koja, između ostaloga, potpuno ogoljava priče o INI ili nacionalnim interesima kao najobičnije ogrtače vrlo opasnih političkih silnica i namjera koje stoje iza tih priča. Na djelu je pokušaj klasične anarhističko-neomarksističke revolucije utoliko opasnijih potencijala ukoliko je realno hrvatsko društvo u krizi, ukoliko se interesi tih skupina potpuno preklapaju sa svim navodnim lijevim političkim interesima, s interesima značajnih izvanjskih središta moći, te svakako velikosrpskim interesima u Hrvatskoj.

Jedini način razbijanja integracije svih tih destruktivnih ideja i interesa je otkriti njihovu pozadinu razbijajući na jasan, profesionalan i neupitan način njihova polazišta i krivotvorine. A to je prije svega posao medija. U ovome trenutku u Hrvatskoj nema nijedne medijske grupe koja je obveznija to uraditi od HTV-a, prije svega i zbog toga što su ostali koji imaju takav potencijal pod izravnom kontrolom tih destruktivnih grupacija. Dobrim dijelom još uvijek je i HTV pod tim utjecajem, ali nedavna smjena Radmana i dolazak Kovačića i Barišića na čelo HTV-a bar je donekle u realnim okolnostima oslobodila profesionalni potencijal na toj televiziji.

A da konačno čujemo i same – Mađare!

Nitko baš ni jednim pitanjem nije ni pokušao Vrdoljaka, političke mu suparnike, Milanovića, ali i stručne ljude izvan politike propitkivati o svim relevantnim događajima oko prodaje INE – MOL-u i razlozima zbog kojih je danas situacija takva kakva jest. Relevantno je govoriti o Karamarku, ali nije profesionalno ne pitati nezavisnog stručnjaka, niti ne pokušati otići u Mađarsku recimo i razgovarati tamo s ljudima u MOL-u, u mađarskoj vladi, s najvišim dužnosnicima o njihovim pogledima na to stanje.

Zašto se oko Hrvatske rade golemi neprobojni zidovi oko toga pitanja, kad je činjenica da je niz relevantnih informacija i sudionika oko fenomena INA – izvan Hrvatske? Zbog čega bi Vrdoljak, Petrov, Bulj, Jozo Petrović ili Tomislav Karamarko isključivo interpretirali te probleme, kad postoje živi i zdravi izravni nositelji svih događaja?

Hrvatska o njihovim pogledima ne zna ništa. Imamo samo stereotip da su svi koji postave pitanje o tome i svi oni izvan Hrvatske – zli, kriminalci, fašisti. Nije li toga dosta i nije li vrijeme razbiti taj aktivistički, antifa ideološki okvir pod kojim se odvijao život u Hrvatskoj zadnje četiri godine?

Dok Podolnjak nije objavio svoj anarhističko-revolucionarni manifest o razlozima i značaju rušenja Vlade smjenom Karamarka, bilo je nužno postaviti pitanje i njemu i Petrovu, znaju li oni da su upravo informacije i autentične činjenice osnovica upravljanja državom ili društvom, ali nakon toga manifesta, s njima o tome ne treba razgovarati. Jasno je da su se realnim problemom samo poslužili za provođenje svojih destruktivnih anarhističko-revolucionarnih zamisli, koje počivaju na klasičnom obrascu da – ništa prije njih nije valjalo. I da sve treba uništiti i kazniti!

Ali, zna li to Karamarko?

Što o svemu znaju Jurčić, Linić, Štern, Pusićka…?

Nitko nije ni pokušao razgovarati s ljudima koji su živi svjedoci događaja iz 2000. godine kad se počela pripremati prodaja INE, konsultantima, s onim američkim koji su radili procjene kompanije, zatim svjedocima prodaja „Bijelih noći“, nositeljima odluka, zatim provjeriti u Bruxellsu okolnosti pod kojima je Vesna Pusić bezuvjetno pristala na sankcije Siriji i gubitke od nekoliko milijardi dolara, a recimo Britanci, Francuzi i Nizozemci – nisu. Sve su to informacije koje bi HTV morao tragom događaja – ponuditi javnosti. Baš sve.

Jer, svi se slažu da se radi o nacionalnom interesu.

Zar je onda problem platiti novinare, pa i angažirati stručnjake, osigurati im honorare, dnevnice i odlazak na nekoliko odredišta u svijetu kako bi hrvatska javnost imala te informacije? Nije problem mogućnost, problem je – volja.

Odustajanjem od profesionalnog novinarstva proizvode se nakaradni standardi, iz kojih i na kojima je onda posve nužna i – nakaradna politika. I sveopća kriza koja metastazira u svaki kutak društva.

Nikako nije prihvatljivo da novinar prilazi Petrovu ili Bulju i pita ga o definitivnom stavu prema „pitanju Karamarko“ a niti da ga pokuša pitati, recimo, ako mu je već stalo do rušenja aktualne koalicije, zašto podržavaju Orepića koji je javno varao, dao državni automobil Dominiću na dvogodišnje korištenje, zatim lagao o tome, pa na koncu priznao svinjariju i samo nestao iz fokusa?

O tome ni riječi, iako je i to pitanje – za rušenje Vlade, kad im je već cilj rušenje.

HTV – kuća puna napaljenih aktivista

HTV je zbog toga što je to nacionalna, javna, a u stvarnosti državna Televizija izrazito dužan voditi računa o tim pitanjima i nužnosti postizanja standarda koji nude približno izbalansirane i poštene informacije gledateljima i hrvatskome narodu. Ali, usprkos promjenama na čelu te kuće – ne nudi, jer je HTV odavno kadrovski inficiran zastrašujućom nekompetencijom koju štite u međuvremenu doneseni zakoni i navodna ljudska prava. I gomila napaljenih aktivista, umrežena sa svojim sponzorima u svijetu, a na krilima stereotipa u zemlji koje su upravo takvi nekompetentni aktivisti novinari izgradili godinama.

U konačnici, smjena Karamarka, Vlade, preslagivanje ili nepreslagivanje, pa ni novi izbori u stotinu ponovljenih slučajeva neće donijeti baš nikakav novi kvalitet u razvoju prihvatljivih društvenih, a onda i političkih standarda u Hrvatskoj, ako se kampanja i propaganda prihvati kao činjenica i ne odgovori se na sva pitanja koja su se otvorila u njoj. Ako je i kad je već INA potencirana kao nacionalni interes i krizna točka funkcioniranja aktualne vlade, onda bi minimum profesionalnoga pristupa i društvene odgovornosti bio – istražiti i javno naciji ponuditi sve odgovore oko prodaje INE – MOL-u.

Sve. Jer, svoditi standard za političko odlučivanja na puku medijsku nadmoć ili stereotipe koji su ciljano godinama stvarani, je snažan prilog destabilizaciji zemlje, a ne rješenje krize. Upravo tome smo svjedoci.

Autor:Marko LJUBIĆ / 7Dnevno / 3. lipnja 2016.
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.