wilkimedia

Turska: Erdogan uvodi diktaturu jer ima iste ovlasti kao predsjednik SAD-a?

Autor:

Europa je po tko zna koji put iznenađena očekivanim ishodom jednog referenduma. Jedino što je mene iznenadilo je to što Erdoganov prijedlog ustavnih promjena nije prošao s osjetno većom razlikom.

Europa se zgraža, u Turskoj je, kažu, ukinuta parlamentarna demokracija i uvedena diktatura sultana Erodgana! Od sad Turska neće više imati premijera nego – Predsjednika, koji će ujedno biti šef vlade. Dakle, jednako kao u SAD. Od naroda izravno izabrani predsjednik će imenovati svoju administraciju, a parlament više neće moći izglasati nepovjerenje ministrima. U biti, ne može ni u najvećoj svjetskoj demokraciji, SAD, jer tamo su Kongres (donji dom parlamenta) i Senat (gornji dom) često u rukama republikanaca dok je na vlasti demokratski predsjednik ili obratno, pa bi bilo jako nezgodno da stranka koja je izgubila predsjedničke izbore može predsjedniku diktirati koga će postaviti u svoju vladu.

Referendum kao “nedemokratska metoda”

Dakle, to je logična stvar ako se ide na predsjednički sustav. Što je još liberalnim i naprednim snagama i čuvarima demokracije problem? Predsjednik više neće morati biti formalno neutralan te će moći biti javno deklarirati kojoj stranci pripada. Opet, baš kao u Americi, gdje je predsjednik Demokrat ili Republikanac Po sadašnjem zakonu, kako u Turskoj tako i u Hrvatskoj, predsjednik mora prekinuti sve veze sa svojom strankom jednom kada je izabran. Jasno je valjda da se radi o institucionaliziranom licemjerju! Jer, ako ste izabrani kao kandidat HDZ-a, logično je da to ostanete i nakon što ste postali predsjednikom. Ili SDP-a. Ili turske Stranke pravde i razvoja kojoj pripada Erdogan. Što znači ovo što imamo u našoj (i turskoj) parlamentarnoj demokraciji, da s izborom na mjesto predsjednika morate izaći iz stranke? Koga onda zastupate, sve građane jednako? Malo morgen. Niste postali osoba bez svjetonazora time što ste postali predsjednikom države! Budimo iskreni: puno je poštenije da predsjednik, kao i u SAD i sada Turskoj, ostane ono što je oduvijek i bio i zastupa svjetonazor temeljem kojeg je i izabran, nego da nepotrebno i lažno glumata neku ideološku neutralnost. Nje nema, to znamo iz primjera Tuđmana, Mesića, Josipovića, Grabar-Kitarović. Svi znamo tko je od njih gdje svjetonazorski stajao i stoji – čemu prenemaganje? Da bi se bilo “predsjednik svih građana?” Predsjednik svih građana ste ionako, jednom kad ste izabrani: u SAD prosvjednici mogu do iznemoglosti vikati “Trump nije moj predsjednik”, no bez obzira jesu li ga birali ili ne, on jest njihov predsjednik – bar onih među prosvjednicima koji uopće imaju državljanstvo SAD.

Što je još problem zgroženim analitičarima? To što je Turska odbacila mogućnost da uđe u EU? Pa ta mogućnost odavno ne postoji, Turska se prijavila za članstvo prije više od 30 godina, i još uvijek nije ni započela pregovore, još uvijek je u čekaonici!  Njima je odavno jasno da neće ući u EU ni u idućih sto godina ionako, a pitanje je i žele li uopće, jer bi tamo morali plesati kako neki drugi sviraju. A Erdogan zna da je Turska i vojno i ekonomski ipak prejaka da bi se on mogao i smio ponašati kao vazal Bruxellesa ako ne želi biti kažnjen na izborima (za razliku od premijera nekih drugih država koje sad nećemo imenovati).

Sve kao u SAD!

Predsjednik će ubuduće imenovati i četiri od 13 sudaca vrhovnog turskog suda. Što je vrlo nedemokratski, kažu. No u SAD predsjednici, uz potvrdu Kongresa naravno, imenuju sve suce Vrhovnog suda! Svaki od njih devet je imenovan od nekog od predsjednika, i predsjednici SAD u pravilu za suce vrhovnog suda biraju one koji imaju njima sličan svjetonazor – konzervativan ili liberalan. Naravno, jednom kad je netko izabran u taj sud, ostaje tamo do svoje smrti – i nitko ga ne može smijeniti, osim ako sam ne podnese ostavku, što u pravilu suci čine kad je na vlasti predsjednik iz “njihove” stranke, kako bi dobili nasljednika jednakog svjetonazora.

Navodno da se razmišlja i o uvođenju smrtne kazne, ako narod tako odluči. Opet: u SAD je među prvima u svijetu ukinuta smrtna kazna, da bi kasnije, sedamdesetih, bila vraćena na – referendumu, nakon par slučajeva serijskih ubojica poput Charlesa Mansona koji su zgrozili javnost SAD. Čemu onda zgražanje?  To je turska unutarnja stvar, smrtnu kaznu imaju i neke države koje izvoze demokraciju! I što je nedemokratsko u tome da parlament može, u konačnici, uz određenu proceduru smijeniti predsjednika, što do sad nije mogao? Da ne govorimo da je krajnje cinično “nedemokratskim” proglasiti nešto što je narod demokratski izglasao na referendumu, bilo u Mađarskoj ili Turskoj, a “demokratskim” proglašavati nametnuta rješenja mimo volje naroda! Demokracija je valjda kad demagozi nametnu svoja rješenja mimo “populističkih rješenja” koja narod podržava!

Dakle – Turska uvodi Ustav po uzoru na SAD, s ovlastima Predsjednika po uzoru na predsjednika SAD, i to je ukidanje demokracije? Ako jest, onda to otvara brojna pitanja. Jer, SAD su najveća svjetska demokracija, kažu. Nije nimalo sporno da su SAD kolijevka suvremene demokracije. Nije nimalo sporno da se demokracija iz SAD – uglavnom tijekom prošlog stoljeća – proširila svijetom i da je danas općeprihvaćena u svijetu. Ako je ovo u Turskoj ukidanje demokracije, zašto onda isti ti koji se žale na deficit demokracije u Turskoj prihvaćaju sve to isto kad dolazi iz SAD kao uzor, kao što svaku bedastoću koja dolazi s one strane Atlantika i prodaje se pod brandom “ljudskih prava” nekritički prihvaćaju? Budimo realni, da je pokret za gay prava nastao kojim čudom u islamskom svijetu, demokratski zapad bi ga prvi demonizirao kao oživljavanje osmanlijskih perverznih običaja (naime, Osmanlije su bili među ostalim poznati i po homoseksualnosti koja se do pred stotinjak godina smatrala muslimanskim običajem – vicevi o Muji i Hasi nisu nastali bez razloga, kao ni anegdota o tome da je Knjaz Miloš, kad je slao prvog veleposlanika Srbije u Tursku, rekao dotičnom “pazi kako ćeš štititi naše interese, Turci ti  vole zlata i dupeta, a ti znaš da mi zlata nemamo”).

Demokraciju treba zaštiti od volje naroda!

Sve skupa se svodi na onu “Što dolikuje Bogu, ne dolikuje volu”, odnosno: ono što je demokracija kad dolazi iz SAD, je diktatura kad to isto uvode Turci. Naravno, liberali na zapadu su previše pupčanom vrpcom vezani na SAD da bi se usudili primijetiti tako nešto. No budimo realni, sadašni, “demokratski” sustav u Turskoj je nametnut od strane vojske pred stotinjak godina, a ta vojska je uvijek bila ne “čuvar demokracije i sekularizma u Turskoj”, kako joj zapadni mediji tepaju, nego isključivo čuvar zapadne dominacije nad Turskom, a preko koje je dalje Zapad kontrolirao cijeli Bliski istok. Zapad je preko vojske kontrolirao vlast, vlast je kontrolirala mule, mule su kontrolirale narod. Tako je Turska funkcionirala cijelo stoljeće, ali onda se dogodio puč iza kojeg možda nije izravno stajao Zapad, ali je svakako propustio upozoriti Erdogana što mu tuski Soros Gülen sprema. Što je u Turskoj, ispravno, protumačeno kao prešutna podrška pučistima i “skrivenoj državi”. I zato su na zapadu “razočarani porazm demokracije”: ne radi se tu o porazu demokracije, nego njihove neokolonijalističke politike spram Turske.

Turci, uostalom, uvode sustav koji se u SAD dokazao učinkovit u zadnjih 200 godina, koji omogućava brzo i učinkovito djelovanje, za razliku od sporih i ne baš učinkovitih europskih demokracija – i za razliku od današnjeg galopirajućeg liberalizma u SAD koji ide za uništenjem upravo tog tradicionalnog izravno demokratskog “neliberalnog” sustava u SAD. Zašto nikom od dušebrižnika demokracije u Turskoj ne pada na pamet da Turci možda ne žele demokraciju u ovom današnjem liberalnom zapadnom obliku? Da je ona sama plod jedne druge kulture, i da ona uostalom i ne može dobro funkcionirati izvan kulture u kojoj je i nastala? Čitav svijet danas ima masu problema – demografskih, financijskih, identitetskih – koji proistječu iz toga što je apsolutna svjetska dominacija SAD u kulturi, politici i drugdje, kao rezultat njihove tehnološke ali i društvene superiornosti, sustava koji se pokazao funkcionalnijim i učinkovitijim, rezultirala time da su rješenja iz SAD preslikana svugdje nekritički, ne uvažavajući lokalni kulturni krajolik, lokalni “ekosustav”. Brojne stvari koje sjajno funkcioniraju tamo gdje su nastale – obično u SAD – u drugim kulturama u pravilu stvaraju više problema nego što ih rješavaju. Od razvoda, pobačaja, prava žena, homoseksualaca, pa i samog kapitalizma, brojna rješenja su bazirana na iskustvima protestantskih kultura, plod su njihovog prirodnog društvenog razvoja. Preslikana na katoličke kulture mediterana, pravoslavne Balkana i Rusije, ili islamske kulture Bliskog istoka, ta rješenja često rezultiraju nepredvidivim i za lokalne kulture pogubnim društvenim promjenama, jer te kulture nisu spremne na ta rješenja niti su im ona imanentna. Nisu samonikla. Na izazvove vremena, te kulture nisu imale svoja rješenja – ili, ako su i imale, svejedno su im nametnuta neka druga, manje primjerena kulturnom okolišu.

Tako i naš demokratski sustav na zapadu mi smatramo povoljnim i idealnim za sve narode i kulture, jer kod nas, recimo, daje dobre rezultate (makar je i to više nego upitno). No različiti narodi imaju različit mentalitet, karakter, osobine, kvalitete i mane, stoga je logično da za sve narode ne trebaju vrijediti jednaka društvena uređenja. Ako Turci većinski žele sultana – to je njihova stvar. To je njihova demokratska odluka. A to što su u Sarajevu time oduševljeni, također ne treba nikog posebno brinuti. Za Bošnjake Tuska nikad nije bila okupator i osvajač kao ni Rusija za Srbe, već legitimna vlast i ishodište njihove kulture. Treba li to brinuti preostale Hrvate u BIH? Ne, zapravo, jer njima niti nije u interesu da postoje iluzije oko toga tko je na kojoj strani, kao ni da Turska ikad uđe u EU osim kao trgovinski partner.

Autor:

ZADNJE VIJESTI