Goran Kovacic/PIXSELL

Socijalizam 2.0: Država je preuzevši Agrokor ostvarila san Hrvata o tome da ‘sve opet bude naše’

Autor:

De Gaulle je jednom rekao kako je nemoguće vladati nacijom koja ima 265 vrsta sireva, aludirajući time na to da je Francuzima nemoguće udovoljiti jer svatko vuče na svoju stranu i svatko ima svoj ukus. S Hrvatima je još puno gore.

Kažu da se povijest ponavlja, drugi put kao farsa. Prije 30 godina je zbog nenaplativih mjenica propao Agrokomerc Fikreta “Babe” Abdića, državno poduzeće kojim je Babo upravljao kao da je njegovo privatno. Kasnije je, pod Markovićem, privatiziran. Ovih dana, zbog nemogućnosti plaćanja dospjelih potraživanja – u vidu zadužnica ili mjenica – propao je Agrokor, privatno poduzeće koje je državi služilo kao socijalni amortizer za zbrinjavanje propalih socijalističkih PIK-ova i kombinata, viška radne snage, i viška domaćih, nerijetko cijenom nekonkurentnih, poljoprivrednih proizvoda. Tako se ponovo potvrdilo da je problem sa socijalizmom taj što ćete prije ili kasnije ostati bez tuđeg novca. Isti problem u kapitalizmu postoji samo za privatne tvrtke: taj problem se ne smije preliti na državu. Propasti treba tvrtka u dugovima, ali država ne smije sebe odvesti u samoubojstvo spašavajući propale tvrtke i radna mjesta tuđim novcem. A to je ono što se upravo događa.

Država nije ta koja treba spašavati Agrokor!

Naravno, spas Agrokora jest nacionalni interes, jednostavno zato jer je to, izvan državnih komunalnih kronično gubitaških poduzeća poput Hrvatskih šuma, HŽ-a, HEP-a, HAC-a, Zagrebačkog Holdinga i sličnih, najveća tvrtka u Hrvatskoj, s najviše zaposlenih, i iza turizma najveći generator BDP-a i korporativnih poreznih prihoda. No već tu su izbila neslaganja među Hrvatima: Zašto bismo spašavali Ivicu Todorića? Pitanje je besmisleno, jer Todorić niti u jednoj varijanti ionako nema više ništa s Agrokorom. Da, on je vlasnik, ali vlasnik nečeg što više ne vrijedi ni kunu. Agrokor je bankrotirao, njegova je vrijednost u ovom trenutku nula. Dugovi su šest puta veći od dioničkog kapitala. Ivici Todoriću je u ovom trenutku u osnovi sasvim svejedno hoće li Agrokor propasti u zemlju, hoće li biti spašen od strane banaka, ili će ga preuzeti država. Spašavanje Agrokora u osnovi za njega osobno ne znači baš ništa, a njegova privatna imovina ionako nije predmet spora, niti mu je itko može oduzeti. Da i može, ne bi od nje naplatio ni jedan posto dugova korporacije, koji se procjenjuju između 45 i 60 milijardi kuna. To je dovoljan iznos, uz perspektivu nekoliko desetaka tisuća novih nezaposlenih u slučaju nekontroliranog raspada korporacije, da cijelu inače prezaduženu državu odvede u bankrot, ukoliko teret tih dugova u konačnici dijelom padne na porezne obveznike, na ovaj ili onaj način. A sva je prilika da hoće. Jer ako banke i budu i dalje kreditirale Agrokor, tražit će državna jamstva za te kredite, a to znači da ćemo te kredite vraćati mi, kao i u slučaju škverova kad je oko 30 milijardi kuna državnih jamstava Račanove vlade stiglo na naplatu poreznim obveznicima, odnosno vladi Jadranke Kosor.

No državi, naravno, nije svejedno. Da, državi jest u interesu da Agrokor bude spašen, no država apsolutno nije ta koja ga smije, treba, i može spasiti. Zašto ne? Mala škola ekonomije, za početak: Zato jer nije posao države da spašava propala poduzeća od bankrota, jednostavno. Time se ruši osnovni postulat slobodnog tržišta, poznatog “na ovim prostorima” i kao mrski kapitalizam. Čitava ideja kapitalizma se zasniva na riziku. Radnici za svoj posao primaju fiksnu plaću, radilo poduzeće s dobiti ili ne. Zato ne sudjeluju u profitu. Kad ste nekom nešto prodali – svoj rad i znanje na mjesec dana, rabljeni auto, rukotvorinu koju ste sami napravili, što god – nemate pravo tražiti sudjelovanje u dobiti koju je netko eventualno ostvario preprodajom toga što je od vas kupio. Pristali ste na cijenu / plaću, jer niste mogli dobiti bolju za to što nudite. Ako taj kom ste prodali može, to je njegova stvar. On je preuzeo rizik za dobit ili gubitak ulaganjem svog novca. Problem je što Todorić u širenje svog posla nije ulagao svoj novac. Nego novac banaka, uglavnom ruskih. One su se pojavile na sceni, kao zainteresirana strana kojoj je i te kako u interesu izvući Agrokor iz blata, kako bi eventualno namirile bar dio svojih potraživanja. Naravno, Rusi tu imaju i politički interes, i on je vjerojatno bio u korijenu odluke da se krene u kreditiranje Agrokora u trenutku kad su zapadne banke procijenile da je tu kompaniju prerizično financirati. A domaće su ionako već preizložene prema Agrokoru, i ne mogu davati više kako ne bi propast Agrokora i njih povukla u bezdan, osim možda uz spomenuta jamstva države. Uostalom, postoje propisi HNB, a one su već na granici tih propisa. I to je razlog zašto država Agrokor ne može spasiti: nema novca za to.

A da stvar bude gora, Agrokoru 1. svibnja ove godine – za oko dva tjedna – dospijevaju kuponi za kamatu na dug od 300 milijuna eura. Ukoliko Agrokor do tada ne bude imao novca za isplatu, a nije sigurno da hoće, međunarodne rating agencije će to smatrati bankrotom.

Tko je uopće taj Alvarez?

Kad je u mainstream medijima krenulo spinanje kako su banke i dobavljači skloniji rješenju s državnim povjerenikom nego onom gdje bi vrhunski stručnak kojeg su te same banke izabrale postalo je jasno da Agrokoru spasa – nema, a izgleda ni nama. Usto, krenulo je i spinanje s pričom kako je Todorić osobno skloniji tome da država preuzme Agrokor nego da to urade ruski bankari. Zašto bi Todorić to uradio, ako je sam pristao na standstill sporazum po kom gubi praktički sva prava nad Agrokorom? Zašto je Todorić samo par dana kasnije promijenio mišljenje i stavio potpis na zahtjev da država preuzme Agrokor, kad to za kompaniju koju je cijeli život gradio znači sigurnu propast? Najvjerojatnije je dobio ponudu koju nije mogao odbiti: ili će propalu kompaniju prepustiti državnom povjereniku iza kojeg ne stoji nikakav kapital, ili će je prepustiti ruskim bankama pa dobiti 19.99 godina robije (ili neki sličan broj godina koji završava na .99). Teško je vidjeti koji bi bio drugi razlog. Todorić zna da je jedini cilj operacije “Lex Agrokor” sprječavanje Rusa da ga preuzmu, ne spašavanje kompanije (a još manje spašavanje Todorića, kako je to kod nekih protumačeno).

Istovremeno, krenula je hajka u medijima na Alvareza, “hladnog managera kojeg zanima samo novac” i koji će dobiti ogromne pare za spašavanje posrnule kompanije od koje u velikoj mjeri ovisi hrvastko gospodarstvo. Podmetanje klipova pod noge je poprimilo tragikomične razmjere prijavom (očito dirigiranom iz Vlade) kako dotični u Hrvatskoj radi bez radne dozvole – kao da mu je potrebna kao građaninu EU! A tu su bila i medijska zgražanja nad novcem koji će za to dobiti! Kao da bismo mi taj novac platili? On je na platnom spisku Sberbanke! Što nas briga koliko će ga ONI platiti ako ćemo MI imati koristi od spašavanja Agrokora!!! I o čemu bi manageri trebali brinuti, pobogu, osim o financijama? O zaposlenima? Newsflash: njihov posao više ne postoji. Agrokor je bankrotirao. Ovog mjeseca će zaposlenima plaže biti isplaćene iz kredita – ako ga Agrokor uopće dobije, što je još uvijek neizvjesno. Ruske banke su očito odustale od obećanih 300 milijuna eura nakon miniranja standstill sporazuma. Ako hrvatskoj javnosti posjeta američke veleposlanice Banskim dvorima u trenutku donošenja zakona nije rekla ništa, Rusima sasvim sigurno jest. Nevjerojatan je taj pogled s visoka na eminetnog stručnjaka s nevjerojatnim referencama, uz obavezno hrvatsko jamranje “a kaj je on tu došal zet nofce”. Tako smo umjesto tima vrhunskih svjetskih stručnjaka, real-life verzije “Vučka” iz “Paklenog šunda”, dobili tim sastavljen od Anje Linić, Vladimira Bošnjaka, Luke Cvitana i tako dalje. Nagađanja o tome hoće li Alvarez ostati su bila imbecilna: jasno da se netko tog kalibra neće igrati sa svojom reputacijom, koja je svemirska, preuzimanjem odgovornosti za nešto nad čim nemaju apsolutnu i potpunu kontrolu, a naročito se neće petljati u nešto gdje se odluke donose politički, a ne čisto ekonomski i u svrhu spasa što više radnih mjesta i tvrtke u cjelini. U par dana Alvarez je shvatio ono što većina Hrvata nije u 20 godina – da ima posla s politikom, i diletantima koji misle da su sveznajući i svemogući. Zašto bi uništavao svoju reputaciju ako će mu se država uplitati u svaki korak? Ima pametnijeg posla drugdje, s izgledima na uspjeh. Vlast će pak vjerojatno optirati protiv bilo kakvih otkaza u Agrokoru, što će ga samo tim brže odvesti pod zemlju. Prilično sam siguran da u Agrokoru nakon lipnja više neće biti isplaćivane plaće: neće se imati odakle isplatiti, ako se nekim čudom ne postigne neki sporazum sa stranim bankama. Ili ako se država ne zaduži za Agrokor.

Sad je Agrokor opet naš! 

Dakle: Hrvatska javnost ne bi bila zadovolja time da su Rusi preuzeli Agrokor, “jer smo sve rasprodali strancima”. Ne bi iz istog razloga bila zadovoljna ni da ga je preuzeo itko drugi. Hrvatska javnost ne bi bila zadovoljna time da je ostao domaći Todorić, kad bi to bilo i moguće, jer ionako svi jedva čekaju da mrski tajkun završi na galgama. I jer je “država sve privatizirala”, a mi bi da sve opet bude državno. Ne bi bila zadovoljna ni slanjem kompanije u stečaj, jer pobogu gdje će svi ti zaposleni raditi, što će biti s domaćom poljoprivrednom proizvodnjom, kooperantima? I tako je Vlada, uz aplauz javnosti, Šeksa, Brisela i Buzina, preuzela kompaniju u svoje ruke. Zajedno s dugom koji prelazi javni dug nekih susjednih država. Zajedno sa zaposlenima kojima nema odakle isplaćivati plaće – osim možda do lokalnih izbora, do kada bi eventualno moglo potrajati onih obećanih 150 milijuna eura od ZABE i domaćih banaka, pronađe li se taj novac uopće. Zajedno s kooperantima kojima je uskratila ustavno pravo da potražuju svoj novac, valjda po onoj da novac nije imovina, potpisavši tako smrtnu presudu brojnim prezaduženim kooperantima Agrokora koji sad više ni na koji način ne mogu naplatiti svoja stara dugovanja idućih 15 mjeseci – a sasvim je sigurno da neće moći ni nakon toga. Jer, Agrokoru, da ga baš vodi i komitet Nobelovaca a ne Ante Ramljak, bez hrpe dodatnog novca spasa nema. A tog novca nema, i neće ga biti. On će se rasprodati po dijelovima, da ga se ne dočepaju Rusi, no to neće spriječiti ruske banke da s mjenicama sjednu na račun onog što će ostati od Agrokora. A možda i na račun države, ako prodaja dijelova Agrokora bude provedena mimo vjerovnika, jer to možda jest po Lex Agrokoru, ali svakako nije po trgovačkom pravu niti Ustavu, a niti po međunarodnim zakonima koji reguliraju trgovinu.

Tako je u Hrvatskoj, gotovo trideset godina nakon Markovićeve privatizacije propalih socijalističkih “giganata” čiji su gubici i dugovi odveli državu u propast, povijest krenula u obrnutom smjeru – u smjeru renacionalizacije propalih kvazikapitalističkih “giganata” poput Todorićevog carstva. Zašto itko misli da Ante Ramljak, čije su kvalifikacije što se (kao i tisuće drugih) javio za proboj Vukovara pa su ga odbili, to što je hodao s Tončicom Čeljuskom, i to što je vodio Škegrin u međuvremenu propali fond, bolje upravljati krizom u Agrokoru od jednog Alvareza? Kad imate rak, tražite li najboljeg liječnika na svijetu, ma koliko koštao, ili onog domaćeg i koji će raditi po političkim smjernicama? Svaka čast Ramljaku, da se razumijemo, ne ulazim čak niti je li tome dorastao, ali iza njega ne stoji nitko s novcem. A bez toga može samo gledati kako Agrokor tone u propast. Što je idući korak Plenkovića, po direktivi gazda sa zapada? 30% plaća državnih službenika i mirovina u K+ bonovima? Ili genijalni prijedlog Bože Petrova, koji je samo potvrdio ono što sam za njega nekidan napisao, malo kulturniji Pernar, kad je izvalio da bi sve tvrtke u državi trebale sudjelovati u kupovini Agrokora? Kupi ga sam! Kunu imaš, a toliko Agrokor i vrijedi! I vraćaj dugove!

Ponavljači iz magareće klupe

Hrvatska na žalost ništa nije naučila iz ozbiljnih grešaka u prošlosti, koje su nas uvijek skupo koštale, a koje su redom bile plod ekonomske i političke nepismenosti nacije, kojom je onda lako manipulirati. Rijetki su sustavi u ovoj državi koji normalno funkcioniraju i koji su postavljeni na zdrave osnove. Vlada igra vrlo riskantnu igru, i bojim se da je ne samo sebi, nego i državi, zabila čavao u lijes zakonom o sistemskim kompanijama. Ona neće imati druge nego sama se zaduživati na ime poreznih obveznika kako bi nastavila isplaćivati plaće u Agrokoru. Usto, privreda će trpjeti strahovite štete jer Agrokor ne mora platiti nikome ništa idućih 15 mjeseci osim nove robe koju preuzme nakon 10. travnja, a to će vjerojatno moći samo uz plaćanje unaprijed. 15 mjeseci koliko je rok zakona je prekratko vrijeme da bi se stabiliziralo poslovanje Agrokora i da bi ga se restruktiralo, i da ima novca za to. Agrokor bi uz restrukturiranje mogao vratiti svoje dugove za desetak godina, naravno uz rezanje brojnih dućana, tvrtki u sastavu koncerna, i radnih mjesta. Ali u roku od godinu dana nije moguće napraviti ništa. A nakon toga će doći neki ruski Hanžeković s mjenicama, pitanje je samo kome će pokucati na vrata. Todoriću sigurno ne, jer se nije zaduživao on, nego Agrokor kao pravna osoba. Unatoč tome, ispod novinskih članaka sve je puno komenatara tipa “Samo neka su izbacili Ruse, sve drugo ide svojim tokom. Bravo za premijera, bravo za vladu, neka sada ide Vučić u Moskvu i priča s Putinom o Agrokoru, bravo za vladu.” Problem je što smo ovim propustili priliku da Rusiju dobijemo kao saveznika, obzirom da je zapad već odavno saveznik Vučiću, a ne Hrvatskoj, samo što to nekako Hrvatima uglavnom promiče. Interes stvara saveznike, a 50 milijardi kuna je i te kako interes. Mi ćemo međutim očito radije sami vratiti tih 50 milijardi iz svog džepa, na ovaj ili onaj način – nekih 12.000 kuna po glavi stanovnika Hrvatske, kao da svatko od nas već nema dosta i svojih dugova! – nego se zamjeriti gospođi Merkel i američkoj veleposlanici. Hej, ako SAD traži da vratimo socijalizam, a Rusi bi neki tamo kapitalizam, tko smo mi da se bunimo! Sutra ćemo valjda i jurišati ponovo na Staljingrad po istoj direktivi, ako ponovo zarati! Zajedno sa Srbima, jasno, kad ovi uđu u NATO i EU.

 

 

Autor: