Patrik Macek/PIXSELL
Patrik Macek/PIXSELL

Nad Pernarom se ne treba zgražati. Problem su oni koji znaju o čemu govore.

Autor:

'Pernar u Saboru' je postalo nešto poput domaćeg reality sitcoma. On je tamo nešto kao Balki iz "potpunih stranaca" u Chicagu, samo što je Balki ipak bio promoćurniji i simpatičniji. Pernar pak kao da je u politiku pao s Marsa.

Dug je bio Pernarov put od redikula, preko lidera “prosvjeda” protiv Jadranke Kosor, narodnog tribuna, odvjetnika i zaštitnika ovršenih, do uvaženog saborskog zastupnika. A put natrag do ekonomskog šarlatana i političkog redikula vrlo brz.

U pokušaju da se svakom dopadne, ne samo svakom u Hrvatskoj nego i svakom u Srbiji i BIH, Pernar se uspio zamjeriti manje-više svima. To je normalno, ako se dopadate jednima, ne možete drugima. Ako vas vole četnici u Srbiji, vjerojatno vas neće previše voljeti nitko osim “antifašista” u Hrvatskoj. Ali sve što se događalo zadnjih dana oko Pernara ukazuje na osnovni problem Živog zida i, naročito, njega osobno, na koji već dulje upozoravam. Diletantizam.

Uvijek “antiprotivan”, nikad upućen

Pernarova jedina konstanta je što on pokušava biti “alternativan”, anti-establishment, “antiprotivan” i kad treba i kad ne treba. Nevjerodostojnost establishmenta ide na ruku teoretičarima zavjera i Pernarima svih vrsta. Što nije uvijek dobro. A kako mu je jedina ideja vodilja biti popularan, uvijek i svugdje, tako jednog dana izjavljuje jedno u Banja Luci, drugo sutra u Zagrebu, a posve treće prekosutra u Beogradu. “Primijetio sam kod dijela Srba da se boje da će biti etiketirani kao genocidan narod ako priznaju genocid u Srebrenici”, kaže Pernar. “Pa eto, čitao sam knjigu “Demonizacija Srba” od Emila Vlajkija i ta knjiga mi je otvorila oči jer mi je pokazala da su i drugi narodi u povijesti činili užasne stvari, ali ih se nije etiketiralo kao genocidne,” kaže Pernar.

 Pa se vratio na svoju omiljenu temu, Amerikance. “Na kraju krajeva Amerika je u zadnjih 25 godina poubijala 100 puta više ljudi nego Srbi pa nitko ne govori da su Amerikanci genocidni”, kaže on. “Pa ipak, radi objektivnosti osjećam potrebu spomenuti Jasenovac, je li tamo Hrvatska vlast istrebljivala židove npr., mislim da će se većina složiti da jest. Dakle, je li bilo genocida? Jest! A jesu li Hrvati genocidan narod? Mislim da nisu, da je genocidna bila grupa ljudi i oni koji su bili izmanipulirani od te politike.  A evo vam i dokaza, zamislite da hodam po Banja Luci i da svakom Srbinu koji prolazi pored mene ponudim nož i da mu kažem da me može ubiti zato jer sam Hrvat i da ga nitko za to neće kazniti ili osuditi. Mislite li da bi netko to napravio? Ako netko i bi, siguran sam da 99% njih to ne bi učinilo što znači da Srbi nisu genocidan narod.”

Naravno, ne postoje “genocidni narodi”. Ali postoje narodi koji su u određenom trenutku svoje povijesti stajali iza genocida, poput Nijemaca u Drugom svjetskom ili Francuza pod Napoleonom, što je uvijek produkt određene društvene patologije i revolucionarnih kretanja, ne baš manipulacije. Ne možete manipulirati nekim tko ne želi biti manipuliran. A prvi simptom takve patologije je pojava raznih Pernara, kao rezultat gubitka povjerenja građana u institucije sistema i u politički establsihment, u politiku općenito.

Pernar ima vrlo živopisne ideje o tome što jest, a što nije genocid, čime je uvrijedio brojne Hrvate. Naravno, genocid prvenstveno određuje namjera istrebljenja određene etničke ili vjerske skupine s određenog područja, a ne toliko broj pobijenih, ali zašto bi Pernar to uvažio kad i “Međunarodna zajednica” ne priznaje genocid u Vukovaru? Nije možda ni problem što se on pokušao nekim izjavama dopasti srpskih desnici, pa na dan pada Vukovara išao, neukusno i promašeno, lamentirati o Jasenovcu. Pa se onda zapleo u vlastite pseudofilozofske traktate na svom facebooku o genocidnosti Srba i Amerikanaca. Nije problem ni što se kao saborski zastupnik svađa s građanima u tramvaju, pa ni to što svakodnevno radi ispade, samo da bude u centru pažnje i medijima naravno. Nešto kao Vedrana Rudan sa statusom saborskog zastupnika. Povijest europskih parlamenata, uostalom, pamti prostitutke (Cicciolinu i niz  priležnica “papi” Silvia), ljude upitnog mentalnog zdravlja, pijance.

Zbunjivanje Pernara i javnosti

Problem je što je jedan Bojan Glavašević, čovjek kojeg nitko ne smatra redikulom poput Pernara, bivši zamjenik ministra branitelja, na dan pada Vukovara rekao kako se trebamo prisjetiti i sirijske djece u Aleppu. Jer on.ne.mrzi. Naravno, sva su djeca djeca, ali na dan pada Vukovara skretati pažnju s patnji tog grada na Aleppo, je čisti bezobrazluk i primitivizam. Spin, podvala. Podmukla i podla. Kad Pernar kaže kako se treba sjetiti i Jasenovca, na taj isti dan, on zapravo ne razumije što stvarno radi, on samo emulira, poput malog djeteta, ono što vidi da DRUGI rade. On ponavlja stvari koje ne razumije najbolje, on lamentira o “200 obitelji” koje su opljačkale Hrvatsku jer je to čuo tisućama puta kao i svi mi, zapravo je Pernarov um amalgam svega što slušamo desetljećima od korumpiranih medija koji su tu da ljude transformiraju, ne da ih informiraju. Transformacija je kod Pernara očita, on je zapravo produkt frankensteinovskog eksperimenta ispiranja mozga, produkt medijskih spinova s jedne strane i teorija zavjera “upućenih” s druge, alternativne, od čega je teško reći što je gore. I sve je to pomiješano u “mindset” bez reda i smisla. Nabacano kao lopatom. Ali to je odraz “mindseta” prosječnog Hrvata, ako ćemo iskreno.

Problem je što ljudi koji se, za razliku od Pernara koji nema škole, predstavljaju kao učeni ljudi pričaju puno gore gluposti od Pernara. Premijeri lupetaju kako je Domovinski rat bio “građanski”, i obilježavaju četničke ustanke u Srbu pod “antifašističke”, pa čemu se onda čuditi Pernaru? Isto to, da je rat bio građanski, tumače ugledni profesori povijesti sa sveučilišta. Ti isti profesori naučavaju kako Tito nije bio diktator nego “antifašist”, kao da je to dvoje u koliziji. “Ekonomski stručnjaci” nam prodaju priče kako bi nam svima bilo mnogo bolje kad banaka, bar stranih, ne bi bilo (s druge strane, postoje oni koji misle da bi nam bilo osjetno bolje s TPP-om). Ako Pernar možda nema pojma o tome što jest a što nije genocid, mimo onog što je pročitao na Wikipediji, povjesničari jako dobro znaju što je građanski rat, i da se građanski ratovi vode za vlast u zemlji, eventualno za neovisnost, ne za teritorij. I da to tko se borio na jednoj, a tko na drugoj strani, nema veze s tim je li rat građanski ili ne, već da to određuju njegovi ciljevi. A rat za veliku Srbiju ne može biti građanski, može biti samo imperijalistički i osvajački. Pernar govori što govori da bi se dopao ljudima i iz neznanja: oni govore iz namjere da manipuliraju javnim mišljenjem. Brojni mediji se danas otvoreno kite titulom “opinion making” – Jutarnji u Hrvatskoj ponajviše, a CNN u SAD – kao da to znači išta drugo osim “mi ne odražavamo stvarnost svijeta nego stvaramo paralelnu”. Ne prenosimo činjenice, već manipuliramo njihovim tumačenjima. Ne prenosimo vijesti, nego stvaramo “kontroverzije”.

Vrijeme diletanata

Pernar možda ne mora znati kako funkcionira multiplikacija novca kroz bankarski sustav, ni gdje i kako novac nastaje, niti što je primarna a što sekundarna emisija, niti to što je gotovina a što negotovina, ni zašto Narodna banka ne smije financirati državni proračun iz primarne emisije. Pa niti zašto je ona neovisna. Ne mora uostalom niti razumjeti prirodu novca, kao što je niti ne razumije. Ali ljudi koji donose odluke bi to trebali razumjeti, a oni koji se bave ekonomijom ne bi smjeli lagati ljudima i stvarati dojam da je moguće smisliti monetarni perpetuum mobile u kom će svi imati novca koliko požele i moći kupiti što ih volja. To tako ne funkcionira. Novac je ograničen u ponudi, jer kad ne bi bio, ne bi mogao služiti kao novac. Nitko vam neće prodati ništa u zamjenu za nešto čega svi imaju u izobilju. Jer time ne može kupovati dalje.

Ironično je da u vremenu koji se diči obrazovanjem diletantizma, neukosti, naivnosti, paranoje i praznovjerja ima više nego ikad. U takvom svijetu, Pernari fantastično uspijevaju. Nekoć je politika, ipak, bila razmjerno ozbiljan posao, za razmjerno ozbiljne ljude. Koji možda nisu morali znati Bog zna što o Bog zna čemu, ali su zato znali koga će pitati, kako ne bi provodili eksperimente na cijeloj naciji proizašle iz neukosti i nerazumijevanja stvarnosti. Ponekad bi ti sigurnosni mehanizmi zakazali, pa bi ideje poput komunizma dobile pravo građanstva, ideje bazirane na pogrešnom i diletantskom tumačenju ekonomskih procesa, ali prikrivenom u “znanstvene teorije” koje su rezultirale ekonomskim katastrofama i trajnim ekonomskim uništenjem nekoć perspektivnih nacija (nekoć ekstremno bogata Kuba, gdje su pedesetih skoro svi imali automobile koji su tada u Europi  bili rijetkost i luksuz, danas je konc logor na Karibima, gdje plaća kupuje par kilograma mesa, ako ga ima; Venezuela, sa zalihama nafte većim od Saudijske Arabije, je na rubu gladi, a naftu nisu u stanju eksploatirati sami nakon što su istjerali strane kompanije).

Slično kao što su cijele nacije platile diletantizam komunista, tako su brojni ovršeni platili diletantizam Živog zida: sve ovrhe koje su “spriječene” su u međuvremenu provedene, a “spašeni” su pored gubitka nekretnine dobili još i poveću globu zbog sprječavanja službene osobe u obavljanju dužnosti (ovrhe u RH provode isključivo sudovi po presudi, ne banke). Ali problem je što je netko ipak ljudima trebao reći kako sustav funkcionira, i što im je najbolje činiti kad se suoče s mogućnošću ovrhe. A to svakako nije kordon Živog zida. On pomaže samo Živom zidu. Ti kordoni su doveli Pernara i Sinčića u Sabor, a ovršene nisu odveli nigdje osim na ulicu. Pernar kao takav i nije naročito opasan, čak ni u Saboru, ali oni koji su ga svojom neodgovornošću i potrebom za manipuliranjem stvorili jesu. I to ponajmanje zbog ovrha.

Autor:

ZADNJE VIJESTI