Filip Brala/PIXSELL

Milaković je u pravu, ‘krajiški’ simboli se nikako ne mogu usporediti s ‘ustaškima’

Autor: Marcel Holjevac

Kad ni manje ni više nego dogradonačelnik Vukovara, grada na koji su Hrvati najviše senzibilizirani, ispali kako je nemoguće staviti znak jednakosti između spomen ploče 11-orici poginulih hrvatskih branitelja i, makar i nadgrobnih, spomen ploča mrtvim četnicima poput Šoškočanina, odgovornom za sačekušu i ubojstvo iz zasjede 12 hrvatskih redarstvenika, treba priznati da je posve u pravu. Nemoguće je stavljati ikakav znak jednakosti između onih koji su branili svoju zemlju, svoje gradove i sela, i onih koji su ubijali, silovali i pljačkali kako bi proširili “lebensraum” svom narodu i usput dominirali nad susjednima. Nikakvog znaka jednakosti tu nikad i nikako ne može biti, pa da su se baš ovi prvi borili sa svastikom na čelu a ovi drugi nosili sliku Isusa Krista.

Dakle, ako je to spomenik s ustaškim i fašističkim znakovljem, a to znakovlje je bilo ono pod kojim se branila Hrvatska, onda smo svi mi koji živimo u državi nastaloj temeljem pobjede u tom ratu u konačnici ustaše i fašisti. Jer nitko nije branio Hrvatsku uz povike “smrt fašizmu” i s petokrakom. Isto tako, ako su oni koji su Vukovar sravnjivali sa zemljom antifašisti zato jer su se borili s petokrakom na čelu, poput majora Šljivančanina, antifašisti, onda je antifašizam nešto čemu u Hrvatskoj mjesta jednostavno ne smije biti. Naravno, prirodu stvari određuju činjenice, ne simboli: ali preko simbola je uvijek lako krivotvoriti i iskriviti činjenice. Prikazati one koji su vodili obrambeni rat kao fašiste jer su, eto, u rat išli uz “Čavoglave” i “Za dom”, a one koji su “branili ugroženo srpstvo” granatirajući “srpski Dubrovnik” i balerine po Zagrebu kao antifašiste, dakle dobre dečke. To je upravo filozofija Milakovića, dogradonačelnika grada kojeg su ti antifašisti sravnili sa zemljom. Ali, jelte, u dobroj namjeri: Borili su se protiv povampirenog ustaštva i klerofašizma otjelovljenog u poviku “ZDS” i krunici, obaveznom rekvizitu hrvatskih dragovoljaca iz 1991.

Još kad je Mesić vratio u upotrebu termin “antifašizam”, koji se inače nije koristio u javnom prostoru od sedamdesetih, osim u krugovima redikula i starih partizančina, upozorio sam da je strahovito opasna paradigma o fašizmu i antifašizmu, jer u konačnici uvijek ispada da su svi Srbi samo i jedino antifašisti, uključujući četnike i Voju Šešelja te najgoreg ratnog zločinca u povijesti Europe još od Hitlera, Slobe Miloševića. Jer, oni su se nesporno borili pod antifašističkim simbolima, poput petokrake, za “socijalističke” i “antifašističke” ideje “ujedinjenja” – makar i malo genocidnog, a i tradicionalno je njihova vojska, JNA, antifašistička vojska. S druge strane, Hrvati su u toj paradigmi uvijek i jedino samo fašisti – kao prvo, svaka borba za neovisnost Hrvatske je, po nekom defaultu, klerofašizam i ustašluk, bar iz antifašističke perspektive.

No to je sad prošla svršena priča. Jedna od brojnih na koje su naivni Hrvati nasjeli, pa post festum praktički izgubili rat. Kad je počeo smatrao sam, kao i svi drugi normalni ljudi, da će 20 godina nakon rata biti sramota reći da u njemu niste sudjelovali. I da oni koji su sudjelovali na strani “antifašista”, Miloševićevih bandi silovatelja i pljačkaša, neće imati pravo oglašavati se u javnosti, odnosno da će, ostanu li uopće u Hrvatskoj, morati biti manji od makova zrna i pokriti se ušima. Desilo se suprotno! Danas je riječ “branitelj” u Hrvatskoj maltene psovka: antifašisti su preko medija stvorili image hrvatskog ratnog veterana kao besposličara i nasilnika, zgražali se nad brojem umirovljenih branitelja koje je inače mahom umirovila Račanova vlada jer su joj smetali u MORH-u i MUP-u i inače u državnim i javnim tvrtkama u kojima je trebalo očistiti prostor za “antifašiste” koji su rat proveli u Londonu i Bruxellesu. Prvi su završili u šatoru, prosvjedujući protiv toga da ih se ne samo izjednačava s četnicima, i to od strane ministra i doministra tih istih branitelja, nego da ih se otvoreno gazi i stavlja ispod razine aboliranih antifašista. Drugi su završili u Banskim dvorima.

Isto tako, kad je rat započeo, svatko normalan je smatrao da će sudjelovanje u njemu, na našoj strani barikada, biti nekakav preduvjet za buduće premijere i predsjednike idućih dvadesetak – trideset godina. Desilo se suprotno: Niti jedan od bivših premijera Hrvatske nije aktivno sudjelovao u ratu! Tuđmanovi premijeri su bili stari udbaši poput Mesića, Manolića, te profesionalni političari poput Šarinića. Račan je također bio političar, ne ratnik. No i to se dalo razumjeti, bio je ionako prestar da bi išao u rat. Mesić je pak postao predsjednikom, i uprskao sve što se uprskati dalo, u suradnji s Britancima i njihovim “novinarima”, odnosno obavještajcima. Njega je smijenio Sanader, koji je rat uredno proveo bogateći se u Austriji. Njega pak Jadranka Kosor, koja je, kao jedina žena među svim tim muškarcima, jedina imala kakvu takvu ulogu u ratu kao novinarka. Potom je došao Milanović, kojeg je tatica HDZ-ovac uredno sklonio na sigurno, i braniteljima uvalio Freda Matića i Bojana Glavaševića: dakle, čovjeka koji je karijeru napravio ogovarajući suborce za korupciju i privilegije istovremeno grabeći stanove, činove, odlikovanja, i lažnu invalidnost. I onog drugog, koji je branitelj po tati.

Paradoksalno, zar ne, da Hrvatska koja je neovisnost izborila u 4 godine dugom ratu nije imala, niti će imati, svog Eisenhowera, koji je postao predsjednikom nakon što je vodio savezničke snage u Europi, svog De Gaullea? Onda nije ni čudo da su ploče postavljene u spomen hrvatskim palim veteranima moralno i društveno – politički neprihvatljive, jer na njima nema petokrake ni nekog antifašističkog simbola nego ona ružna i neprihvatljiva tri slova, dok su spomenici mrtvim četnicima “nešto drugo”. Naime, po Milakoviću, simboli četništva, kao ni sama pobuna, “ne mogu se izjednačavati s onim što se događalo u Drugom svjetskom ratu.” On još dodaje, “To je sklizak teren jer to pitanje nije jednoznačno. Neka se i to problematizira, ali nemoguće je stavljati znak jednakosti.”

Antifašistički spin je tu vrlo očit, jer pozdrav “ZDS” ima porijeklo u Drugom svjetskom ratu, ali ovdje se ne radi o ZDS kao simbolu iz Drugog svjetskog, nego kao simbolu iz Domovinskog rata, gdje se isto tako koristio. Korišten je upravo zato jer su se Srbi busali u svoja antifašistička prsa, i jer je Milošević antifašizmom i borbom protiv ustaša pravdao agresiju na Hrvatsku, kao uvod u agresiju na BIH i genocid na Kosovu. Isto tako, ploča jest postavljena kao provokacija, to nije sporno, ali ta provokacija je bila potrebna kao odgovor na ćirilicu u Vukovaru, koja je, budimo iskreni, isto tako bila provokacija kojoj je cilj bio piknuti vukovarske branitelje, potaknuti reakciju, pa ih potom prikazati kao divljake. A petokraka i ostali “antifašistički” simboli, ako su i korišteni u Drugom svjetskom ratu na strani “antifašista” (iako su je, ako ćemo iskreno, koristili samo komunisti, nipošto Amerikanci, Englezi, Francuzi i općenito demokratske snage i zapadni saveznici), su debelo kompromitirani u tom istom Domovinskom ratu, kao i srpski simboli poput orla i 4c, bili oni službeni simboli Srbije ili ne. Ono čemu mi zapravo prisustvujemo je revizija povijesti preko simbola koji su se u ratu koristili, na štetu Hrvatske. I nikakvo premještanje i uklanjanje ploča tu percepciju neće promijeniti. Ako se danas hrvatski veterani moraju sramiti svoje uloge u ratu zbog simbola poput ZDS, a četnici ne moraju jer ti simboli “nisu usporedivi”, onda stvarno živimo u jako debiliziranoj državi.

Autor: Marcel Holjevac