Ivo Cagalj/PIXSELL

Hoće li Severina Nini Kuluz dati 50.000 eura da plati kaznu?

Autor: Marcel Holjevac

Iako nisam podržao cirkus koji je lani podignut oko Nine Kuluz, niti to što nije godinama dozvoljavala ocu da vidi dijete i što je digla naciju na noge zbog nečeg u čemu nije bila baš u pravu, moram priznati da sam neugodno šokiran presudom: Ona je osuđena u Torinu na bezuvjetnu zatvorsku kaznu od 3 godine i 4 mjeseca zbog ilegalnog odvođenja svog sina Cesarea Avenatija iz Italije. Uz to, mora platiti 50.000 eura ocu svog sina, Alessandru na ime naknade štete. I dok se na zatvorsku kaznu može i žaliti, novac mora dati Alessandru Avantiju odmah!

Ovaj put bi stvarno bilo razloga za dizanje glasa u korist Nine – jer, iako je otmica djeteta svakako ozbiljna optužba, tu se ne radi o bilo kojem djetetu – radi se o njenom djetetu, pa se tu samo tehnički može pričati o otmici. A gotovo tri i pol godine zatvora je kazna kakva se inače izriče za vrlo teška nasilna krivična djela. No ovog puta reakcije javnosti, kao prilikom ovrhe njenog djeteta koje je talijanski sud dodijelio ocu, nema, čak ni nekog interesa. A ne tako davno imali smo cijele prosvjede zbog odvođenja djeteta, Severina je čak nudila pola svoje alimentacije da može platiti odvjetnike! “Htjela bih joj pomoći da i ona ima priliku reći svoju priču. Dala bih joj pola svoje alimentacije da može platiti odvjetnike”, rekla je tada cajka nacionale, koja se u cijeli slučaj umiješala zbog osobnog interesa – naime, kako bi dala kredibilitet osobnoj borbi za skrbništvo nad svojim djetetom s Milanom Popovićem.

Nina Kuluz je od svega, izgleda, imala više štete nego koristi. Obećani Severinin novac, očito, nije stigao. No javnost je takva, mase su takve: Danas će se ljudi angažirati oko nečeg, tijelima braniti pristup, bacati se na policiju, sutra će sve zaboraviti, prekosutra vući po blatu onog u kog su se ranije klele. Slično kao kod deložacija: Aktivisti su danas tu, spriječit će svojim tijelima ovrhu, novine će pisati o njima, onda će otići kući, mami na večeru. Sudski ovrhovitelj će ionako ponovo doći sutra, s nalogom od suda – ali i dodatkom: kaznom za ometanje službene osobe u vršenju dužnosti. Zapravo, ako se nečeg u životu treba čuvati to su dušobrižnici: Slavodobitne naslove “Uspjeli smo!”, kakvi su dominirali medijskim prostorom nakon što je sud odustao od ovrhe djeteta lani – navodno zbog toga što na licu mjesta nije bilo prevoditelja, a u stvarnosti da ne dođe do nereda – zamijenile su šture vijesti o presudi kojom ne samo da je Nini Kuluz oduzeto dijete koje je uz nju, unatoč svemu, odraslo, nego je i drastično osuđena na strogu zatvorsku kaznu, i plaćanje odštete koju očito platiti – ne može. A mediji koji su plakali zajedno sa Ninom i objavljivali romantiziranu, neobjektivnu i srcedrapateljnu verziju njene priče, onakvu kakvu je ciljana publika željela čuti, o zlom Talijanu zlostavljaču i nesretnoj majci koja spašava svoje dijete bježeći i skrivajući se, danas imaju druge teme: Nina je potrošena, Nina više ne prodaje novine i ne skuplja klikove, jednostavno više nije nikom pretjerano zanimljiva. A i Seve nacionale ima važnijeg posla ovih dana nego plakati s Ninom i obećavati brda i doline, bez namjere, naravno, da obećanja ikad i ispuni.

Bogati i slavni obično tako i funkcioniraju: Angažiraju se oko nečeg humanitarnog kad to nosi popularnost njima, onda i onoliko koliko to koristi njihovom javnom imageu. A i javnost je Nini okrenula leđa, sudeći po komentarima ispod novinskih naslova: stigla ju je, kažu mnogi, zaslužena kazna, jer otmica nije bezazlena stvar. Zbog čega su onda toliki ljudi prosvjedovali tada u Splitu ispred njene kuće, ili jednostavno nisu ni znali ni za što ni protiv koga? Javnost se jasno svrstala na stranu Nine jer je “naša”, bar velik njen dio. Napisao sam tada, bilo bi dobro kad bismo se tako svrstavali iza nacionalnog interesa i svojih ljudi u bitnim pitanjima za državu! Talijani pak mahom na stranu oca.

No budimo iskreni, niti Nina niti Alessandro u toj priči nisu ni čisti ni iskreni, i svrstavati se na nečiju stranu u privatnoj stvari i nema nekog smisla. Nina je optužila Alessandra za zlostavljanje, batine, i da je narkoman: No testiranje je pokazalo kako nije uzimao kokain, a prijava policiji za obiteljsko nasilje nije bilo: Nina je jednog dana jednostavno odvela dječaka, nad kojim je nakon razvoda imala zajedničko skrbništvo s Alessandrom, iz Italije i skrivala se po Bosni i Splitu godinama. Zašto? To pouzdano zna samo ona. Alessandro je pak optužio svoju bivšu suprugu da je štite “nacionalisti iz organizacije ustaša”, iako po informacijama koje sam imao Nina ipak pripada na onu “antifašističku” stranu. Dakle, lagao je. A  usto, i on je pokušao što više ocrniti bivšu suprugu po medijima i u javnosti. Ona mu nije ostala nimalo dužna. Za dječaka i kako će se to na njega odraziti očito nikog od roditelja nije bilo briga. A za činjenice oko cijelog slučaja nije bilo briga niti ikog drugog, od javnosti do medija.

I sad, kad bi, iako nisam nimalo podržavao ono što je Nina uradila, protupravno odvela dijete iz Italije, Hrvatska ipak trebala zaštititi koliko je moguće svoju državljanku od kazne koja je, očito, egzemplarna i drastična, najednom više nema nikog. Nema nikog da kaže da će dijete, koje je odraslo s majkom i oca se vjerojatno niti ne sjeća, svakako biti strahovito oštećeno i da će živjeti sa strahovitim osjećajem krivnje znajući da mu je majka zbog njega u zatvoru – ili će to dijete bar tako protumačiti, djeca to tako vide. I da bi zakon možda trebao prvo štititi dijete, a ne kažnjavati majku zbog postupka koji svakako jest bio glup i nezakonit, ali je svakako Cesareu prouzročio puno manje štete nego što će mu prouzročiti ova presuda. Kako je, kad je slučaj i bio u središtu interesa javnosti, istakla Branka Rešetar, profesorica s Pravnog fakulteta u Osijeku, “interes djeteta je da ne bude izloženo fizičkoj i psihičkoj opasnosti ima prednost pred pravom i interesima odraslih osoba”. No ovo je još jedan slučaj gdje su se preko leđa djeteta prelamali i sebičnost roditelja, i glupost vlasti, i interesi raznih društvenih skupina od feministica do očeva kojima bivše ne dozvoljavaju da vide djecu. Pri čemu za Cesarea, očito, nikog nije previše briga.

Autor: Marcel Holjevac