Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL

Država kao agent lešinarskog fonda: Agrokor između mitova i činjenica

Autor:

Ima li tko u Hrvatskoj tko prije pola godine nije vjerovao da je Lex Agrokor donesen u svrhu spašavanja Ivice Todorića?  Takvi su malobrojni. Danas je pak prilčno jasno da je to bio jedan od mitova u koje su svi vjerovali, da bi se rasplinuo kao mjehur od sapunice kad je izbio otvoreni rat između Todorića i vlade, a Plenković Todorića odlučio strpati u zatvor.

To je samo jedan od primjera kako percepcija javnosti nerijetko ne ide u korak sa stvarnošću – u stvari, često je suprotna onom što se stvarno događa. Je li to zato jer su ljudi jednostavno, pučki rečeno, bedasti? Ili nedovoljno informirani? Ne. Stvar je u tome da su ljudi u pravilu programirani da vjeruju u ono u što žele vjerovati, ili u ono što im taj čas odgovara vjerovati. Na primjer, ljudi vole misliti da su siromašni, jer je netko drugi bogat: očito, netko nije pošteno raspodijelio bogatstvo. Temeljem te popularne zablude je nastao socijalizam, koji je pošteno raspodijelio bijedu svima, dok bogatstvo nije mogao raspodijeliti jer se ono ne dijeli, nego stvara. A nitko ga sigurno neće stvarati za druge, da bi se dijelilo. Bijedu pak nije potrebno stvarati, ona je uvijek tu ako se ne stvara bogatstvo.

Prirodno nagnuće tzv. “wishful thinikingu” prisutno kod većine ljudi koriste razni prevaranti, autori ponzi shema, vođe kultova i masovnih pokreta, ali prije svega političari demagozi.

No, koji su još mitovi o Agrokoru općeprihvaćeni?

“Agrokor nije plaćao porez ni PDV jer su političari štitili Todorića”

Agrokor je, prema dostupnim podacima, platio milijardu eura poreza na dobit između 2006. i danas. Ako je za vjerovati Jutarnjem listu. A u ovom konkretnom slučaju, mislim da nema razloga ne vjerovati im. Istovremeno, Ramljak i režimski mediji tvrde da je Agrokor trebao u stečaj još 2006. jer od onda posluje s gubitkom kojeg prikriva! Što bi značilo da dobiti nije bilo, pa je time Todorić, ako je to što Ramljak tvrdi istina, uplatio u državnu blagajnu milijardu eura poreza koje bi Agrokoru trebalo vratiti!

“Prema ranijim izvještajima, Konzum je u 2014. i 2015. ostvario dobit od 464 milijuna kuna, na koju je plaćeno oko 120 milijuna kuna poreza. Međutim, kako je nakon ispravaka vrijednosti u revidiranim financijskim izvještajima iskazan gubitak, izvanredna uprava ima pravo zatražiti povrat preplaćenog poreza, što je i najavila u bilješkama uz financijske izvještaje. “Zbog prepravaka u financijskim izvještajima, a koji se odnose na prethodna razdoblja, društvo namjerava promijeniti podnesene prijave poreza na dobit. Posljedično, društvo namjerava povratiti plaćeni iznos poreza na dobit za 2014. i 2015. godinu”, navodi se u Ramljakovu izvještaju”, kaže vijest od 12. ovog mjeseca.

Istovremeno, istraživanje kojeg su proveli dr Lovrinović i njegov ekspertni tim je pokazalo kako trgovački lanci Lidl, Kaufland, Billa, Spar u razdoblju od 2010. do 2015. na ostvareni promet od 6 milijarda eura hrvatskoj državi nisu platili ni jednu lipu poreza na dobit.

Nelogično je da netko plati porez, i to u stotinama milijuna, ako nije morao, zar ne? To otvara dva pitanja: Je li možda Ramljak taj koji lažira podatke, kako bi ostavio vjerovnike i dobavljače bez novca, i, još zanimljivije, ne skrivaju li možda dućani Schwartz grupe (Lidl i Kaufland) dobit kako bi izbjegli porez?

Skrivaju, naravno, to se radi tako da se osnuje tvrtka kćer u Hrvatskoj, koja se onda zaduži kod matične tvrtke u inozemstvu! Za iznos investicije! I uvijek se, naravno, vraća taman toliko od investicije da dobiti – na papiru – nema! To se knjigovodstveno razmjerno lako naštima, i sve je kao legalno.

Najljepše u cijeloj priči je što je Hrvatska trebala zaštiti Konzum od nelojalne strane konkurencije, koja godinama radi s gubitkom! Jer, ako je istina da rade s gubitkom tolike godine, postavlja li tko pitanje njihovog bankrota, zaduživanja, možda dampinških cijena i nelojalne konkurencije?

To nas dovodi do drugog mita.

“Agrokor je prevelik, nismo smjeli dopustiti da toliko naraste”

Agrokor, očito, nije bio dovoljno velik. Spram Schwartz grupe je Agrokor ipak patuljak. A to znači – veće troškove, manju dobit. U maloprodaji, kao i u većini ekonomskih djelatnosti, važi pravilo “ekonomije razmjera”. S porastom obujma trgovine svi troškovi ne rastu paralelno, nego velik dio troškova ostaje jednak i sve manje opterećuju jedinične troškove. Veći su uvijek konkurentniji, jer imaju manje troškove po jedinici proizvoda i mogu ponuditi jeftinije, a istovremeno sebi uvećati dobit.

U ekonomiji, uvijek veća riba jede manju. Naravno, razumna država bi štitila svoj lanac, bio on u vlasništvu Hrvata, Mađara, Schwartza, Sotone osobno ili Todorića. I pomogla bi mu u borbi protiv konkurencije, naročito kad se radi o malenoj zemlji poput Hrvatske. Jer, mi niti možemo niti trebamo baviti se svime, proizvoditi sve od igle do lokomotive pa to izvoziti, to bi bilo ekonomsko samoubojstvo. Agrokor je s vremenom postao europski igrač i izašao iz okvira zemljice Hrvatske i zbog svoje strateške usmjerenosti na širenje, preuzimanja: pohlepa je motor ekonomije! Ako ste bez ambicije, pojedu vas pohlepniji od vas!

Drugo pravilo koje važi u ekonomiji je ono “komparativnih prednosti”, dakle treba se baviti onim za što imate uvjete, znanje, tehnologiju, tržište, mogućnosti, što god. Onim u čemu ste bolji od drugih, ili bar najmanje loši.

Nama ne treba deset ni sto uspješnih hrvatskih kompanija na međunarodnom tržištu, treba nam jedna ili dvije korporacije koje će biti ono što je za Njemačku auto industrija, za Engleze bankarski sektor, za Francuze i Italiju industrija mode i gastronomska industrija, za Španjolsku turizam. Prehrambena industrija i maloprodaja u regiji je mogla biti to gdje smo imali nešto, gdje smo bili jaki, ali očito je Vladi bilo više stalo do toga da uništi Todorića i strpa ga u zatvor, i do toga da Rusi ne preuzmu ono u što su legitimno uložili svoj novac, nego do toga da Hrvatska ima neku perspektivu.

Što nas dovodi do slijedećeg poglavlja.

“Sve hrvatske vlade su pomagale Todoriću da se obogati, sve koji su u tome sudjelovali treba istražiti i sudski procesuirati”.

Da jesu, ne bi propao. Vrlo jednostavno. I da je Todorić bio povezan s igračima iz svih stranaka, ne bi pao, držali bi ga kao malo vode na dlanu. Istina je suprotna, Todorić nije bio povezan s politikom, ne dovoljno. Ne kao Roglić, Tedeschi, i ostali “uspješni”. Jer ovdje, ako želite imati bilo kakav posao veći od kioska s ćevapima, morate imati sveca zaštitnika u politici i namirivati ga. Reket političarima se podrazumijeva, kao i to da tvrtke koje nisu povezane s politikom, nisu ničije, ne mogu uspjeti. U drugim sličnim državama je bolje, platite mafiji i riješili ste stvar, političari vas neće više reketariti.

Ivica Todorić se nije obogatio devedesete, on je tada već bio iznimno bogat. U trenutku osamostaljenja RH vjerojatno je bio najbogatiji Hrvat u domovini, bar od onih čije je bogatstvo bilo legalno i na njihovo ime. U stvari, u trenutku stvaranja hrvatske države je zacijelo bio osjetno bogatiji nego što je to danas.

U privatizaciju Todorić nije ušao kao gologuzi direktor društvenog “poduzeća” kojeg je potom otkupio u privatizaciji novcem same te tvrtke,  nego kao bogati privatni poduzetnik sa stotinama zaposlenih. S padom Todorića i donošenjem Lex Agrokora otriven je zastrašujući podatak – u zemlji u kojoj je opći stav da je privatizacija i kapitalizam izvor svega zla, kapitalizma nema a privatizirano nije ništa! Od deset najvećih tvrki u državi čak osam ih je – državnih! Javnih, gradskih, svejedo. Šume, ceste, vode, Zg Holding, HEP, sve sami mastodonti koji godišnje rade milijarde gubitaka, koji se onda pokrivaju iz proračuna, koji zapošljavaju desetke tisuća ljudi, od kojih bar pola nepotrebnih!

Ipak, privatizacija je, kažu Hrvati, zlo. INA, Telekom, sve je to trebalo ostati “naše”. Kao i firme koje je preuzeo Todorić. Koje su mu sve hrvatske vlade poklanjale za kunu!

Stvarno, zašto bi vlade pomagale Todoriću da se bogati, a ne vama ili meni? Jer im je on bio simpatičan? Ne. Nego vlade jednostavno nisu znale što bi sa zapuštenim, propalim socijalističkim kombinatima i poduzećima u kojima je vladao nered i kaos, koja su tehnološki zaostajala pola stoljeća za civilizacijom, gdje se opijalo na radnom mjestu i radilo ogromne gubitke i dugove koje je onda pokrivala država.

Prodati to strancu? Ne, narod bi se bunio da smo sve prodali strancima! A k tome, taj stranac bi vjerojatno restrukturirao poduzeće, podijelio otkaze, možda i nekretnine prenamijenio za nešto isplativije, gradnju hotela, stanova. Todorić je u zapuštena i opljačkana  društvena poduzeća unosio red, a potom i moderne tehnologije koje je morao financirati kreditima. Da, političari su mu davali tvrtke za kunu, ali tko je tu kome pomagao? Političari ne pomažu nikome, osim sebi, ako od toga nemaju koristi!

Todorić je gotovo svako poduzeće koje je preuzeo za kunu pretvorio od gubitaša u uređenu i profitabilnu tvrtku. Tvrtke koje su proživljavale višegodišnju agoniju, poput PIK-a Vrbovec, tiska, Belja, Unikonzuma iz kojeg je nastao Konzum – sve su procvale. Što se onda desilo da je na kraju sve propalo?

“Političari su krivi jer su Todoriću davali kredite, znali su da će propasti”

Ne, krivi su jer mu nisu davali kredite, inače ne bi propao! Na stranu očito lažirano Ramljakovo izvješće kojem je cilj jedino ostaviti dobavljače i kreditore Agrokroa bez novca u nagodbi, Agrokor je bilježio sasvim pristojnu operativnu dobit sve do ove godine. Problem je što je dobit odlazila za kamate.

2000. Agrokorovo ukupno kreditno dugovanje je iznosilo 178 milijuna eura (Monitor.hr, Logicno.hr). Te godine dobiva kredit EBRD-a u iznosu od ukupno 225 milijuna eura po kamati od 9%  čime se zatvaraju stari dugovi te financiraju dalja širenja po regiji.

Taj dug kasnije spiralno počinje rasti. Zašto je kamata EBRD-a za Todorića, za hrvatsku tvrtku, bila lihvarskih i neizdrživih 9% za tada zdravu trvtku?! A Svjetska banka je za širenje na Hrvatsku i neke druge zemlje koje su bile s nama iza željezne zavjese dala Schwartz grupi – Lidlu i Kauflandu – kredit po jedan posto kamata! Jedan posto za njemačku tvrtku da se proširi na Hrvatsku, devet posto za hrvatsku tvrtku da se širi u Hrvatskoj, to je bila politika EU i Svjetske banke! Ravnopravna tržišna utakmica, zar ne! I kad se zanemari da Lidl u Hrvatskoj prodaje bofl robu iz EU zadnje kategorije kvalitete po tek malo nižim cijenama od onih po kojima Konzum prodaje prvorazrednu robu koju plaća u nabavi bar dva puta skuplje!

Koja je bila politika hrvatskih banaka? I Republike Hrvatske? Poslati Todorića da se zaduži kod Rusa. Treba li procesuirati one koji su pomogli Todoriću? Prije one koji su uništili Agrokor i bacili ga lešinarima!

Todorić radi za Ruse

A tko ga je ono otjerao s čela Agrokora? Tko je prvi digao na sudu tužbu protiv njega? Sberbanka!

Ne radi Todorić za Ruse, nego hrvatska vlada radi za Bruxelles, Buzin, i lešinarske hedge fondove. Kompletna hrvatska  vlada u slučaju Agrokor nastupa kao agent strane sile. To vidi čak i inače potkapacitirani Bernardić.

Vratimo se činjenicama. Pad Agrokora počinje 2014. ne zbog Todorića, kriza je taman završila i ekonomija se počela oporavljati – a ne treba zaboraviti da je Agrokor ostao razmjerno stabilan sve godine krize od 2008 do nedavno, krize koja je progutala masu tvrtki – nego zato što mu je Sberbanka dala kredit od 600 milijuna eura po kamati od 5% s kojim otplaćuje dotadašnje kredite Svjetskoj banci, IFC-u, EBRD-u s prosječnim kamatama od 9%.

To nije ostalo neprimijećeno kod krojača Hrvatske, jer to nije značilo samo da neće više zapadni lihvari isisavati novac iz Hrvatske kamatareći i reketareći Agrokor lihvarskim kamatama, nego Rusi, što je i samo po sebi nedopustivo – samo se zapad ima pravo bogatiti na Hrvatima i kamatariti ih – nego je to otvorilo prostor Rusiji da kontrolira distribuciju i proizvodnju hrane u cijeloj regiji, a to zapad nije smio dozvoliti, među ostalim zato jer oni tu plasiraju svoje proizvode.

Tu zapad odlučuje, u suradnji s Vladom i vjerojatno uz asistenciju Petrova koji nije ni kužio ništa, uništiti Agrokor i usput sebi kod naroda uzeti zasluge za rušenje mrskog grofa Todorića, Franje Tahija i izrabljivača sirotinje. Ukratko, vlada se tu stavlja u službu stranih sila, a protiv hrvatskih interesa. Ako postoji rizik da Rusi preuzmu Agrokor, onda Agrokor treba minirati!

Koliko je to prozirno uostalom vidi se iz izjava Ramljaka, koji ide za time da omogući olako bogaćenje lešinarskim fondovima od kojih Agrokor otkupljuje vlastite obveznice po nominalnoj cijeni, četiri puta većoj od tržišne po kojoj su ih lihvari i kupili, i to kreditima tih samih lihvara od kojih otkupljuje! Time je bezvrijedan second-hand dug lešinara pretvoren u prvorazredno potraživanje i usto udvostručen po roll up modelu, i zaštićen hipotekom, a Rusi su proglašeni “neprijateljima” i njihovo će potraživanje biti poništeno. Naravno, i domaći dobavljači će ostati bez svega.

No na kraju – je li tko ikad poslao poreznu stranim trgovačkim lancima, koji prijavljuju gubitak od 4 milijarde kuna, a nabavljaju robu jeftinije od Konzuma, imaju manje troškove i manje radne snage po dućanu, prodaju jednako skupo, i plaćaju puno niže kamate? Ne, ali je u ključnom trenutku za opstanak Konzuma država istog blokirala zbog nepostojećeg poreznog duga!

Kako se onda bijes javnosti srušio na Todorića, koji je prodavao  i do 80% domaće robe, a ne na lance poput Lidla u kojima je nema ni 20%? Zavist, glupost, hrvatski jal? Kako god, Todorića više nema, a uskoro više neće biti ni Agrokora ni Konzuma.

I kao zadnji mit, danas Ramljak priča kako će udvostručiti dobit Agrokora. Koju dobit, ako je nekidan rekao da je Agrokor deset godina poslovao s gubitkom? I zašto ne objavi koliko je ove godine gubitak Konzuma, do sad, ne EBITDA nego pravi gubita, s uračunatim kamatama?

Autor: