hazud.hr

Dragan Vasiljković je, zapravo, oslobođen!

Autor:

Dragan Vasiljković po zakonu nije mogao biti osuđen na više od 20 godina zatvora. U pravosuđu važi pravilo da se uvijek sudi po zakonu koji je povoljniji za osuđenika, a to je onaj naslijeđen iz SFRJ u kom nije bilo ni smrtne, ni doživotne, ni bilo kakve dugogodišnje kazne zatvora dulje od 20 godina. Ipak, nije dobio ni toliko – iako nije pokazao nikakve znakove kajanja, a usto se hvalisao kako se u Hrvatsku može vratiti “jedino na tenku”. Kako je u pritvoru proveo nekih gotovo 11 godina – uglavnom u ekstradikcijskom s pet zvjezdica u Australiji, i uglavnom jer se do kraja borio protiv izručenja – a vrijeme provedeno u pritvoru mu je uračunato u kaznu, ispada da je već odslužio dvije trećine kazne od 15 godina zatvora i da može izaći kad hoće, bar teoretski, ako zatraži pomilovanje. I kandidirati se za potpredsjednika Sabora, recimo. Ili nastaviti borbu protiv ustaša drugim sredstvima, u sklopu neke udruge antifašista. A tu je i mogućnost žalbe, obzirom da je presuda nepravomoćna, pa mu kaznu još uvijek stignu zamijeniti za onu u Hrvatskoj uobičajenu za najteže zločine – tri mjeseca guljenja krumpira, odnosno “rad za opće dobro”. Za svakog Hrvata
ubijenog ili mučenog u kninskom zatvoru jedan krumpir, recimo.

Dobro je da mu kazna bar pokriva pritvor, inače bismo mu morali platiti odštetu, kao potporučniku JNA koji je optužen da je izašao iz tenka i ubio ranjenog hrvatskog branitelja Marinka Karduma na Šibenskom mostu 17. rujna 1991, a prema svjedočenju ročnika kad se vratio u tenk pohvalio se da je “ubio ustašu”. Osuđen je na prvom suđenju na 12 godina, na drugom na 15, potom je presuda odbačena zbog proceduralne greške, a vrhovni sud ga je na kraju uz žive svjedoke oslobodio zbog nedostatka dokaza.

Zapravo, prema presudi ispada da je u Hrvatskoj veći problem ako zapalite joint nego ako zapalite selo. Bar ako se radi o hrvatskom selu: Da je Dragan palio srpska sela i premlaćivao srpske civile, vjerojatno bi kazna ipak bila stroža, maksimalna propisana zatvorom, i vjerojatno bi bio osuđen i u Haagu i u Zagrebu. Za različita djela, da odrobija dvaput. Uostalom, prijedlog je i da se za isticanje simbola sa ZDS ide u zatvor, pa zašto bi se onda išlo u zatvor još i za ubijanje “ustaša”? Moram primijetiti i da je malo cinično da se za simbole HOS-a prijeti zatvorom, dok je simbol 4c kojeg je Vasiljković imao na svojoj beretki danas u Hrvatskoj neupitan i legalan! On, eto, nije ni “kontaminiran” ni kompromitiran time što su ga koristili četnički koljači i zločinci, a ustaše, eee to je nešto posve drugo!

Draganu Vasiljkoviću hrvatski mediji iz nekog razloga tepaju nazivajući ga “kapetan Dragan”, iako on nikad nije bio kapetan nigdje nego se jednostavno kapetanom proglasio sam, valjda kako bi više nalikovao na stripovske junake i stekao popularnost među mladima. U stvari, čak je i postao, nakratko, stripovski superheroj, srpski Batman: list “Politika”, državni medij koji je imao glavnu propagandnu ulogu u ratu u Hrvatskoj,  je u jesen 1991. uz tekstove i TV reportaže o “odbrani” Republike Srpske Krajine koji su sve više imali formu narodnih mitova i legendi, odlučio od njega stvoriti strip – superheroja. Počeli su izdavati strip “Knindže – Vitezovi Srpske Krajine”. “Vitezovi” su imali sve osobine superheroja –  bili su eksperti za sva oružja i sve borilačke vještine, pola japanske Nindže, pola Chuck Norris iz viceva. A vodio ih je, naravno, “kapetan Dragan”: prva epizoda se tako i zvala, “Po zapovesti Kapetana Dragana”, a u njoj sprski heroji Sava, Radojica, Milica i  Grujica tamane ustaše koji teroriziraju srpsku nejač kao Veliki Blek “crvene mundire” u stripovima iz Gornjeg Milanovca.

Mit o srpskim superherojima se rasplinuo četiri godine kasnije kad su herojski pobjegli iz Knina “po zapovesti Kapetana Dragana” ni ne pokušavajući ga braniti, što je i sam Milošević prokomentirao riječima da su pobjegli kao zečevi. “Tamo je palo naređenje da svi izađu iz Krajine istog dana, bez čak stvorenog kontakta s hrvatskom vojskom na najvećem dijelu fronta. Da smo tog istog dana napravili idiotsku glupost da im pomognemo, tko bi to stigao do Knina do večeri da im pomogne?! Pa, tamo ne bi moglo da se stigne od njihovih kolona kojima su zakrčili sve puteve u bijegu, zajedno sa stanovništvom. Više su izginuli u bijegu sa stanovništvom nego što bi izginuli držeći linije. To je apsurdna situacija!”, rekao je tada Vožd. I dodao onu poznatu, “šest hiljada Hrvata je branilo Vukovar pola godine. Napadala je cijela Prva armija, zrakoplovstvo, čudo, sva sila koju je imala JNA, a oni nisu obranili Knin (…) jer po svim izvještajima, čim je prestala artiljerijska priprema u sedam uvečer, oni su naredili – bijeg!”

No mit o “kapetanu” Draganu je nadživio “Krajinu”, on je ostao srpski heroj i simbol otpora “ustašama” i dugo nakon rata. Iako je samozvani “kapetan” zapravo bio obični klošar i kokošar: Prije nego se vratio iz Australije u kojoj je proveo gotovo cijeli život, i to ravno na balvane kod Knina, Vasiljković se uglavnom bavio sitnim kriminalom. Kao maloljetnik u više navrata je imao problema sa zakonom: jednom je optužen za pljačku i prodaju ukradene robe, drugi put za prisiljavanje žena na prostituciju. Usto, osuđen je za vođenje bordela u Elsternwicku,  predgrađu Sidneya, još tijekom osamdesetih. Sudac je predložio da ga se pošalje u vojsku, pa je tako proveo 4 godine u rezervnoj postrojbi australske vojske, a kasnije je kao “instruktor” i švercer oružjem radio u Africi i Južnoj Americi. Tek s početkom rata u Hrvatskoj pronašao je svoj pravi životni poziv: mučitelja i batinaša u zatvoru u kninskoj tvrđavi.

Nakon rata Vasiljković uživa u statusu ratnog heroja u Srbiji, no 2004. se odlučuje vratiti u Australiju. Tamo ga međutim stiže optužnica RH za ratne zločine: skoro 10 godina trajalo je natezanje oko njegovog izručenja, a dobar dio od tih 10 godina je proveo u pritvoru: U Hrvatskoj je od 2015., također u pritvoru. U stvari, pitanje je bi li RH ikad podigla optužnicu i zatražila izručenje “kapetana” da nije bilo lista The Australian, koji je 2005. optužio Daniela Snedena, kako se u međuvremenu prozvao, za ratne zločine koje je počinio kao zapovjednik srpskih paravojnih jedinica. Vasiljković je pokrenu parnicu protiv novina zbog difamacije, no na kraju je, u prosincu 2009., sud presudio u korist The Australiana i naredio Vasiljkoviću da plati njima 1.2 milijuna dolara troškova. Australski sud je, naime, ustvrdio da je Vasiljković stvarno kriv za “mučenje i silovanje”. Haag ga nikad nije tražio kao ratnog zločinca, ali se tamo pojavio kao svjedok na suđenju Miloševiću. Zanimljivo, iako je u dokumentima ICTY-ja spomenut kao “sudionik zločinačkog pothvata” protiv Hrvata i ostalih ne-Srba u presudi Milanu Martiću, sud nikad nije tražio njegovo uhićenje. Florence Hartman je kasnije rekla da je bio pod istragom, ali je ona obustavljena “zbog prekida rada tribunala”.

Bezobrazluk samozvanog “kapetana” možda najbolje ocrtava to što se u pritvoru u Splitu žalio i tražio gitaru i računalo, pristup internetu, dok zatvorenici nad kojima se iživljavao u Kninskoj tvrđavi dok je tamo bio šerif nisu imali ni pristup vodi za piće! Svjedoci su pričali ne samo o batinanju i smaknućima, nego i  o mučenju žeđu, davanjem slane hrane i uskraćivanjem pitke vode. Doduđe, samim uvjetima je bio zadovoljan, imao je na raspolaganju 23 vrste voća, rekao je i sam da nije ni znao da ih toliko ima, veliki TV, i tako dalje. Sam je opisao uvjete u “ustaškom” zatvoru: “Ne drže me u klasičnoj ćeliji, već u sobi od 27 kvadrata u kojoj je u odvojenom dijelu pristojan sanitarni čvor i ne razlikuje se od onih u boljim kućama na zapadu. U sobi imam veliki radni stol, TV od 55 centimetara… Svaki drugi-treći dan upravitelj, njegov zamjenik ili načelnik nasamo sa mnom razgovaraju krajnje opušteno… Ja sam izdvojen od kriminalaca i jedino imam kontakt s osobljem, koje me tretira kao susjeda. Nijednom me do sada nisu vezali u zatvoru, niti pretresali, jednostavno su me razoružali svojim ponašanjem, a pripremao sam se na sasvim suprotno”, pohvalio se svojevremeno. Ipak, to ga nije smetalo da ima posebne želje. Jedino nije tražio da mu dovedu Brenu da mu “zapeva na uvce”. Doduše, hrvatsko pravosuđe mu je nekim čudom odbilo zahtjev za gitarom i besplatnim svakodnevnim pozivima u Australiju. Prilična razlika od onog kako je on tretirao zatvorenike!

Ispada da je u Hrvatskoj svima bolje od onih koji su je branili u ratu, i da se svakog tretira bolje. Ipak, presuda prvostupanjskog suda je sramotna: Ako zakon i ne dozvoljava kaznu veću od 20 godina, onda bi minimum korektnosti od suda bio da mu odreže bar toliko. Cinično je zvučala njegova odvjetnica Slađana koja je šokirana takvom kaznom i žalit će se, ali svejedno dodaje kao on praktički odmah može van. Ali, i takva sramotna presuda, koja praktički Draganu omogućava da sutra izađe kao slobodan čovjek, je u Srbiji proglašena – “drakonskom”. “Vasiljkoviću izrečena DRAKONSKA kazna u Splitu!”, kaže naslov u jednim srpskim današnjim novinama. Ako tako gledaju na faktički oslobađajuću presudu, što bi tek rekli da je osuđen po pravdi, doživotno?

Autor: