Robert Anic/PIXSELL
Robert Anic/PIXSELL

Ustaške vrline, sokratovske vrline – lisac u kokošinjcu

Autor: Jure Zovko

Nadam se da u Vladi koja se diči europskim zaokretom nećemo morati još dugo pozivati na zdravi razum te zahtijevati od premijera Plenkovića da smijeni ministra znanosti Pavu Barišića?!

Najkontroverznijega ministra u Vladi Andreja Plenkovića dr. sc. Pavu Barišića pokušava se nakon izbacivanja iz Vlade dr. sc. Zlatka Hasanbegovića promaknuti u novoga heroja desnice. To je među prvima pokušao učiniti ugledni kolumnist Slobodne Dalmacije Josip Jović u svojoj kolumni (22.10.) pod naslovom “Novi slučaj Hasanbegović” napisavši da je “na pomolu novi Hasanbegović u liku Pave Barišića, ministra znanosti i obrazovanja. Digla se kuka i motika na ovog profesora filozofije i germanistike, tobože zbog nekakvih dnevnica i pretjeranog broja kolegija koje drži na različitim sveučilištima. Sve se, međutim, bojim da mnogima bode u oči činjenica da je prof. Barišić predavao na Hrvatskim studijima i Hrvatskom bogoslovnom fakultetu. Plenković sve to za sada pokušava ignorirati, ali oponenti neće odustati. Namirisali su svježu krv.” Za razliku od muslimana Hasanbegovića, katolik Barišić mogao bi imati još bolje uvjete prihvatljivosti u okružju desne populacije.

Josip Jović očito nije upućen u složeni historijat Barišićeve involviranosti u Hrvatske studije. Razlozi zašto je tadašnji rektor zagrebačkog sveučilišta prof. dr. Marijan Šunjić smijenio Pavu Barišića s položaja zamjenika voditelja Hrvatskih studija nisu poznati javnosti. Jednako kao što su nepoznati razlozi smjene u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa. Šunjićev nasljednik u rektorskoj fotelji Branko Jeren imenovao je nakon demokratskih promjena 2000. Pavu Barišića vršiteljem dužnosti voditelja Hrvatskih studija s nakanom da se ukine polovica kolegija na Hrvatskim studijima, a ostavi samo filozofija, sociologija i kroatologija. No, Znanstveno-nastavno vijeće Hrvatskih studija nikada nije prihvatilo Jerenovo imenovanje Barišića pa je funkciju voditelja obnašao smijenjeni dr. sc. Ivan Kordić.

Novinaru Josipu Joviću također nije poznato da je Pavo Barišić u ranoj fazi svoga djelovanja bio zadrti marksist. To potvrđuje njegova recenzija knjige Veselina Golubovića “Suvremenost Marxova mišljenja” koju je objavio potkraj 1983. godine u marksističkom časopisu “Naše teme” (11/1983). Barišić je na velika usta veličao i hvalio Golubovićevu knjigu koju je objavio Centar CK SKH za idejno-teorijski rad. Golubović je, naime, bio poznat javnosti po svojim nekritičkim, dogmatskim hvalospjevima jugoslavenskih marksista. Dakle, tri godine nakon gušenja pobune radnika u Poljskoj i zabrane demokratskog pokreta Solidarność, te isto toliko proteklog vremena od smrti Josipa Broza Tita, Pavo Barišić je sipao komplimente Goluboviću i dogmatskom marksizmu tvrde linije. Iz recenzije Golubovićeve knjige razvidno je da je Barišić tada želio biti još radikalniji od Golubovića, pa piše: „Sudeći prema sadržajima naširoko vođenih raspri o karakteru naše epohe, filozofijski problemi koje je Marx inaugurirao svojim revolucionarnim mišljenjem imaju fundamentalno značenje za analizu i razumijevanje sadašnjeg povijesnog trenutka. Marksizam je danas više nego ikada suvremena misao“ (str. 1935). Barišić završava svoj panegirik Goluboviću i Karlu Marxu ovim riječima: „Nakon ove sumarne eskplikacije važnijih tematskih cjelina Golubovićeve knjige Suvremenost Marxova mišljenja, zaključimo naposljetku da je, s obzirom na uvodno spomenutu temeljnu zamisao autora djelo ispunilo postavljene zahtjeve, odlikujući se posebice konciznim i nadasve informativnim načinom pisanja. A što se pak tiče preliminarnog pitanja o suvremenosti Marxova mišljenja, poslužimo se glasovitom Sartreovom izrekom: marksizam je filozofija našega vremena“ (str. 1937.). Barišić tada ili nije znao ili je svjesno ignorirao činjenicu je ovo Jean-Paul Sartre napisao davne 1946. godine, dok je još bio pod dojmom boravka u njemačkom zarobljeništvu kada su komunisti pružali otpor nacistima. Međutim, Sartre se u svome djelu „Kritika dijalektičkoga uma“ distancirao od marksizma nakon upada ruskih tenkova u Budimpeštu i gušenja mađarske revolucije 1957. godine. Sartre je, uostalom, bio jedan od rijetkih filozofa koji je osuđivao gaženje ljudskih prava u bivšim socijalističkim zemljama te bio u osobnoj korespondenciji s poznatim disidentima u komunističkim zemljama. S dužnim respektom u tom pogledu pisao je o Sartru češki književnik Milan Kundera.

Padom Berlinskoga zida dolazi do promjene paradigme u Barišićevim filozofskim istraživanjima. Članak “Filozofija povijesti Julija Makanca”, objavljen u Prilozima za istraživanje hrvatske filozofske baštine 35-36 (1992.), 505.-522., izazvao je ovih dana zgražanje akademske javnosti, jer je nepromišljeno ustaškog ministra narodne prosvjete proglasio mučenikom. Ugledni komentator Večenjeg lista Dražen Ćurić pokušao je stati u obranu Plenkovićeva “najnapadanijeg ministra” napisavši da dotični ministar “piše o Makancu filozofu, a ne o ustaši”. Dakle, Aristotelovim rječnikom rečeno, supstancijalno bi trebalo biti u navedenom članku “Filozofija povijesti Julija Makanca” to da je bio filozof, a akcidentalno da je bio ustaša. Nadalje, ugledni kolumnist predbacuje tjedniku “Novosti”, koji izdaje Srpsko narodno vijeće Milorada Pupovca, da je išao u svjesno ocrnjivanje ministra znanosti tvrdeći da se divi Juliju Makancu: “U prevelikoj želji da i u Vladi Andreja Plenkovića otkriju ustašku guju, ‘Novosti’ su se poslužile nategnutim zaključcima, poluistinama, a nisu prezale ni od potpunih izmišljotina.” Međutim, proanalizira li se pažljivo Barišićev “izvorni znanstveni članak” iz časopisa “Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine”, primljen 21. 1. 1992., razvidno je da je ipak bliže istini autor tjednika “Novosti”, nego kolumnist “Večernjeg lista”.

Elem, neosporno je da su u Barišićevom ogledu o Makancu istaknuti neki biografski momenti koji nisu bili od supstancijalne važnosti da rad bude okarakteriziran kao “izvorni znanstveni rad”. Makančev govor povodom proslave stote obljetnice Hrvatskog preporoda u kojem je navedena plejada hrvatskih mučenika Matija Gubec, Petar Zrinski i Krsto Frankopan, Eugen Kvaternik, nadopunjen je tvrdnjom da se “deset godina kasnije toj povorci hrvatskih mučenika pridružio i sam Julije Makanec” (str. 184). Elem, čitatelji(ca)ma prepuštamo da sami prosude je li ovdje ustaški ministar narodne prosvjete proglašen mučenikom ili nije, odnosno zavrjeđuje li Julije Makanec da ga stavi u istu razinu s navedenim imenima iz hrvatske povijesti? Kako, nadalje, protumačiti Barišićevu rečenicu da je Makanec kao ravnatelj gimnazije i gradonačelnik Bjelovara “sudjelovao u organiziranju i vodstvu bjelovarskog ustanka te već 8. travnja 1941. proglasio u Bjelovaru uskrsnuće hrvatske države” (str. 185). Nadalje Barišić pri vrednovanju Makančevih djela koristi neobičnu sintagmu “s političkog područja objavljene su mu rasprave ‘Duša pokreta’ (Hrvatska smotra 1942, br. 10), ‘Odgoj vođa ustaške mladeži’ ,‘Ustaške vrline’ (1942). Dakle, autor navedena Makančeva djela tretira eufemistički kao publikacije “s političkog područja”. Samo s političkog?

Ostaje otvoreno pitanje je li moguće pisati o Makancu kao filozofu, a da se pri tome ignorira činjenica da je kao jedan od čelnih ljudi ustaškog pokreta napisao knjigu „Ustaške vrline“?

Europska filozofska baština, između ostalog, određena je poznatim sokratovskim vrlinama (mudrost, promišljenost, odlučnost i pravednost) koje su bile stožerna odrednica europske etike i predmet intenzivnih etičkih rasprava. U kakvom odnosu stoje sokratovska etička načela „nitko ne čini zlo namjerno“, „vrlina je znanje“, „gore je činiti nepravdu nego je trpjeti“ prema ustaškim vrlinama o kojima govori filozof Julije Makanec? Može li se o filozofu Juliju Makancu govoriti kao o Hegelu, Diltheyu i Kantu, dakle autorima koje je citirao u svojim spisima, s obzirom na sve što je napisano u djelu „Ustaške vrline“?

U međuvremenu se javio i jedan od najubojitijih kritičara hrvatske društveno-političke zbilje, kolega Neven Sesardić, analiziravši nahvaljeni Barišićev „znanstveni opus“. Ispostavilo se da u međunarodnoj bazi podataka Current Content Barišić ima samo tri rada, sva tri iz hrvatskog časopisa “Synthesis Philosophica” koji je on osobno uređivao. Radovi su ostali nezapaženi, osim što je jedan od njih postao poznat kao plagijat. Sesardić je sustavno proučio i bazu podataka Web of Science Core Collection, koja pokriva 12 tisuća vodećih časopisa u svim disciplinama, te konstatirao da su Barišićevi ostali članci i knjige koji nisu u bazi Current Content citirani samo jedanput u časopisu “Obnovljeni život”. Sesardić sažima svoju analizu Barišićeva doprinosa filozofiji: “Njegov opus je ostao bez iole značajnijeg traga u međunarodnoj literaturi.” Za Sesardića “ostaje misterij zašto je od svih mogućih opcija upravo taj čovjek bez znanstvenog ugleda i s mrljom plagijata izabran da bude ministar znanosti. “ Glede “skandala moralne naravi” koji se vežu uz Barišićevo ime dobili smo paradoksalnu situaciju, tvrdi Sesardić, da je opus i habitus ministra znanosti usporediv sa situacijom iz narodne poslovice da se “lisici daje da čuva kokošinjac”.

Glede Barišićeva plagiranja kod Sesardića nema milosti. On tvrdi da je “vjerojatnije da više puta dobijete na lotu nego da Barišićev rad nije plagijat”. Ako u Barišićevu “izvornom znanstvenom radu” ima 50 riječi, potpuno identičnih s objavljenim tekstom političkog komentatora Stephena Schlesingera kojega Barišić uopće ne spominje u svome članku, za Sesardića je situacija jasna kao dan, riječ je o plagijatu: “Razuman čovjek ne može ozbiljno sumnjati u to da je Barišić preuzeo tekst od Schlesingera.” Nadam se da u Vladi koja se diči europskim zaokretom nećemo morati još dugo pozivati na zdravi razum te zahtijevati od premijera Plenkovića da smijeni ministra znanosti Pavu Barišića?!

Ceterum censeo…

Autor: Jure Zovko

ZADNJE VIJESTI