Wikimedia Commons
Wikimedia Commons

Uskrsnuće ideje o zajedničkom jeziku južnoslavenskih naroda

Autor: Jure Zovko/7Dnevno/14. travnja 2017.

Nastojanje da se stvori zajednički jezik Srba i Hrvata, te svih onih koji nisu htjeli biti ni Srbi ni Hrvati, kao čuveni 'srpsko-hrvatski', dio je jedne prošlosti koja je obilježena različitim varijacijama diktatura. U uskrsnuće Juge-tuge prestao sam vjerovati nakon što se većina južnoslavenskih bratskih naroda i narodnosti odlučila, nakon rata riječima, na - obračun oružjem. Nakon konkretnog rata razumljivo je da slijedi apstraktno primirje, a jedan od njegovih segmenata artikuliranja je i saga o zajedničkom jeziku nekad zaraćenih naroda

Ovaj tjedan pripadnici židovske religije diljem svijeta slave svoj najveći vjerski blagdan, pashu, odnosno pesah, spomen na oslobađanje od egipatskog sužanjstva. Prvih petnaest poglavlja druge knjige Tore posvećeno je temi izlaska židovskog naroda iz egipatskog sužanjstva, izlaska koji ne bi bio izvediv bez svesrdne pomoći židovskog Boga Jahve koji je odlučio stvoriti sebi vjeran narod, osloboditi ga egipatskoga sužanjstva. Četrdesetgodišnji hod kroz pustinju Sinaj, tijekom kojeg je nastalo Deset Božjih zapovijedi, sklopljen savez s jedinim Bogom, odbačen politeizam, spada u dio idealizirane povijesti židovske religije. Židovski kulturolozi objašnjavaju pojam Boga Jahve koji hodi pred svojim narodom iz nomadske strukture židovskih plemena. Proročki spisi, koji su ujedno i najstariji biblijski rukopisi, uglavnom se sa sjetom prisjećaju vremena kada je narod bio vjeran svome Bogu jedinome, a to je bilo vrijeme hoda kroz pustinju. Ta je vjerenost, doduše, uvjetovana i financijskom ovisnošću, jer je s neba padala „mana“, nebeska hrana. Svi su bili ravnopravni, nitko nije trebao raditi, molitva i predanje Bogu bile su temeljne odrednice životne forme židovskog naroda.

Pojavom agrikulture pojavit će se i politeizam, a prorocima poput Ilije pripada posebna zasluga da su se žestoko obračunali s kultom politeizma u židovskoj kulturi. Arheolozi danas tvrde da, najvjerojatnije, nije postojao židovski egzodus u formi kako je prikazan u knjizi Izlaska, da je naime Egipat preko isušenog Crvenog mora napustilo 600 tisuća židovskih muškaraca, ne računajući žene i djecu. Izraelski arheolog, Israel Finkelstein,  dokazao je zajedno s američkim kolegom Neilom Asherom Silbermanom, na temelju sustavnih arheoloških iskapanja da nije bilo “jerihonskih truba”, ni opisanog židovskog osvajanja Kanaana, nego da je Kanaan, najvjerojatnije, bila izvorna postojbina židovskog naroda. Navedeni arheolozi tvrde da ne postoje arheološki dokazi o doseljavanju Židova u kanaansku zemlju. Znakovito je također da je Jeruzalem u vrijeme slavnih židovskih kraljeva, Davida i Salamona, bio obična selendra bez hrama i palače. Davidova je palača, ako je vjerovati arheolozima Finkelsteinu i Selbermanu, bila veličine dvadesetak kvadratnih metara, što je za jedan nomadski narod koji je štovao Boga koji “ide ispred naroda”, bila impresivna građevina, enormnih razmjera. Mit o oslobođenju židovskog naroda iz egipatskog ropstva vjerojatno je nastao u vrijeme Babilonskog sužanjstva kada se razvila vjera i nada kod židovskih rabina, da svemoćni Jahve neće dopustiti raseljenost svoga naroda, nego će ga vratiti u zemlju kanaansku. Na obalama Rijeka babilonskih, osim žalopojki u formi psalma, nastala je najvjerojatnije i saga o oslobođenju iz zemlje egipatske.

Za blagdan Pashu, kao spomen na oslobađanje židovskog naroda iz Egipta, klalo se janjce (korbane), a njihovom krvlju prskalo dovratnike na kućama. Naime, krvlju poprskani dovratnik i prag bio je znak raspoznavanja na temelju kojega je Anđeo Božji pobio egipatske prvorođenike u noći izlaska iz Egipta, a poštedio židovsku dječicu. Uz blagdan Pashe simbolički je vezana i priča o Isusovu uskrsnuću. Prema svjedočanstvu evanđelista, Isus je sa svojim apostolima, najvjerojatnije, slavio židovski blagdan Pashe uz janjetinu i vino. Najvjerojatnije je za vrijeme proslave Pashe, Isus uhićen, saslušan, osuđen na smrt, te petak uoči subotnjeg blagdana, razapet na križ. Postoji vic koji je nastao tijekom posjeta pape Ivana Pavla II. Izraelu 2000. godine, dakle sedam godina nakon uspostave diplomatskih odnosa između Vatikana i Izraela. Na svečanoj večeri, Papi je prišao izraelski ministar financija i postavio mu pitanje, je li on legitimni nasljednik Isusa Krista. Papa mu je skromno odgovorio da je on, zapravo, izravni nasljednik apostola Petra, koji je bio glava Crkve. S obzirom da je Petar bio Isusov opunomoćenik na Zemlji, može se reći da je Papa indirektno također Isusov nasljednik. Izraelski ministar financija je rekao Papi da je on nasljednik vlasnika restorana u kojem je Isus sa svojim apostolima blagovao posljednju večeru u noći kad je bio uhićen. Budući da su se svi sudionici večere razbježali nakon Isusove uhidbe, večera je ostala do današnjeg dana neplaćena.

Proslava blagdana uskrsnuća Gospodnjega u bliskoj je povezanosti s proslavom židovske Pashe. U ranokršćanskoj zajednici Isus je slavljen kao pashalno janje koje oslobađa čovječanstvo od grijeha. Apostol Pavao je u Prvoj poslanici Korinćanima (5,7) nazvao uskrsloga Isusa pashalnim janjetom, jer se žrtvovao za naše grijehe. Prva kršćanska zajednica je živjela u iščekivanju ponovnoga Kristova dolaska. Aramejska riječ “maranâ thâ”, koju je također zabilježio apostol Pavo u već spomenutoj Prvoj poslanici Korinćanima, sažimala je u sebi nadu prve kršćanske zajednice da će Isus ponovno doći kao uskrsli “Gospodin”.

Blagdan Uskrsa dočekali smo ove godine u kontekstu nacionalne “kalvarije” najvećeg hrvatskog koncerna Agrokora koji zapošljava gotovo 60 tisuća radnika. Nakon što je ruski veleposlanik u Hrvatskoj, Anvar Azimov, obučen u vojnu uniformu, na konferenciji za novinare prije gotovo dva mjeseca priopćio hrvatskoj javnosti da Rusija neće više financirati Agrokor zbog  nagomilanih dugova kompanije, javnost je konačno shvatila da je vrag odnio šalu. Dug Agrokora prema ruskim bankama, navodno, je veći od milijardu eura, dok se dug neplaćenoga poreza prema hrvatskoj državi bliži također iznosu od jedne milijarde eura. Napominjemo da je ministar financija u hrvatskoj Vladi još uvijek bivši šef financijskog poslovanja Agrokora koji je u međuvremenu dospio na rub bankrota.

Nakon nastupa ruskog veleposlanika Azimova u vojnoj uniformi pred hrvatskim medijima, postalo nam je jasno da je Republika Hrvatska, zapravo, samo na papiru članica Europske unije, dok je u stvarnosti, što se gospodarskog poslovanja tiče, debelo na brdovitom Balkanu, gdje još uvijek vedri i oblači – ruska politika. Stvari će se dalje razvijati tako da će se predsjednik Vlade slikati s europskim čelnicima kao i bezutjecajnim američkim senatorima, dok će nam gospodarsku politiku krojiti Rusija.

Nekako u vrijeme nastupa ruskog ambasadora u vojnoj uniformi pred hrvatskim novinarima, javila se i ekipa utjecajnih kulturnjaka iz regije s tezom o zajedničkom jeziku u zemljama južno od Slovenije i sjeverno od Makedonije. Potpisnici Deklaracije o zajedničkom jeziku na prostoru država južnoslavenskih naroda, protive se segregaciji jezika, naglašavaju važnost zajedništva u policentričnim pokušajima nacionalnih standardizacija (hrvatskog, srpskog, bosanskog i crnogorskog jezika), te zagovaraju “jezičnu slobodu u književnosti, umjetnosti i medijima”. Potpisnici deklaracije naglasili su “slobodu miješanja, uzajamnu otvorenost, te prožimanje različitih oblika i izričaja zajedničkog jezika na sveopću korist svih njegovih govornika”. Znakovito je da su ostali bez podrške struke. Iako je pompozno najavljivano da će deklaraciju potpisati brojni ugledni jezikoslovci iz Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine, te Crne Gore, inicijatori su uspjeli dobiti potpise samo dvoje lingvista: Snježane Kordić i Ranka Bugarskog, profesora anglistike na Filozofskom fakultetu u Beogradu, inače rođenog Sarajlije.

Osobno smatram da inicijatori Deklaracije o zajedničkom jeziku nisu bili dovoljno radikalni u svojim zahtjevima. Ne ulazeći ovdje u motive potpisnika, odnosno u analizu implementiranosti politike u jezikoslovlje, htio bih naglasiti da u vremenu komunikacije preko Facebooka i sličnih suvremenih tehnoloških postignuća, treba forsirati dominaciju slike, odnosno promicati tzv. „slikovni obrat“ koji ima čitav niz svojih varijacija u engleskom jeziku („Iconic turn“, „pictorial turn“, „imagic turn“, „visualistic turn“). Vrijeme pismovne komunikacije, koje je svojedobno kritizirao već Platon, polako prepuštamo prošlosti. “Palac gore” nadolazećem slikovnom obratu. Živjela “Altamira”! Ovom prigodom želim također naglasiti da je slavni Picasso svojedobno rekao da je sva umjetnost poslije Altamire – dekadentnost. A Altamira se dogodila negdje oko15. stoljeća prije Krista, nekoliko stoljeća prije opjevanog židovskog prijelaza preko suhog mora. Zajednički jezik nakon slikovnog obrata dominira danas svijetom interneta po načelu što više slike, što manje teksta. Slike palčeva, smajlića, tugića i bugića pripadaju budućnosti, dosadna tekstualna prenemaganja dio su nepovratne prošlosti.

Nastojanje da se stvori zajednički jezik Srba i Hrvata, te svih onih koji nisu htjeli biti ni Srbi ni Hrvati, kao čuveni “srpsko-hrvatski”, dio je jedne prošlosti koja je obilježena različitim varijacijama diktatura. Dovoljno dobro razumijem srpski i hrvatski, kao i sve novonastale jezike na području bivše Jugoslavije, ali ne vidim razloga na inzistiranju na nekom segmentu zajedničkog obilježja u smislu Aristotelova pojma “zajedničko” (koinon), koji bi trebao imati supstancijalnu odrednicu u pogledu kulturnog određenja. Utjecaj “slikovnog obrata” djelovao je na novu generaciju naše djece i naših unuka da je afirmiran jedan novi oblik jezika u kojem je “zajedničko” dobilo novu odrednicu.

U uskrsnuće Juge-tuge prestao sam vjerovati nakon što se većina južnoslavenskih bratskih naroda i narodnosti odlučila, nakon rata riječima, na obračun oružjem. Nakon konkretnog rata razumljivo je da slijedi apstraktno primirje, a jedan od njegovih segmenata artikuliranja je i saga o zajedničkom jeziku nekad zaraćenih naroda.

Autor: Jure Zovko/7Dnevno/14. travnja 2017.

ZADNJE VIJESTI