Wikimedia Commons

Tito je zatrovao Hrvate idejom Jugoslavenstva

Autor: Jure Zovko

Najveći diktator na južnoslavenskim prostorima Josip Broz Tito zatrovao je hrvatski narod idejom Jugoslavenstva da se ni četvrt stoljeća nakon raspada Juge nismo izliječili od ove opake, zarazne ideologije. Za razliku od zabluda koje su u tom pogledu gajili Josip Juraj Strossmayer, utemeljitelj Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti te Ante Trumbić, Frano Supilo i Ivan Meštrović, uvaženi članovi Jugoslavenskog odbora, Titovo Jugoslavenstvo nekako još živi  i nakon raspada Jugoslavije. Još uvijek možemo čuti komentare kako  je Jugoslavija bila dobar projekt koji su upropastili hrvatski i srpski nacionalisti, odnosno da je Titov doprinos u uspostavi hrvatskog teritorijalnog integriteta od velike važnosti. Ne smije se također ispusti iz vida da  je krnja Jugoslavija bez Slovenije bila  važna zamisao američke diplomacije koju je kreirao Warren Zimmermann, američki veleposlanik  u Beogradu, u vrijeme raspada Jugoslavije. Dogovor Slobe Miloševića i  Milana Kučana, predsjednika Srbije i Slovenije, da Slovenija može mirno napustiti Jugoslaviju, dugo je bio prešućivan, a predstavljao je veliku opasnost za Hrvate jer bi  morali živjeti u državi gdje bi permanentno bili izloženi majorizaciji. Slovenski protestant Milan Kučan dodvorio se srpskom voždu tvrdnjom kako ima razumijevanje za njegov zahtjev da svi Srbi žive u istoj državi. Šteta da bosanski Muslimani, odnosno Bošnjaci, nisu postavili slične zahtjeve da i njihov narod živi u jednoj državi, jer bi u tom slučaju, po uzoru na Srbe, polagali pravo na barem jednu trećinu slovenskog teritorija.

Krokodilske suze brojnih jugonostalgičara u Hrvatskoj žele upozoriti da još uvijek živi jugoslavenska životna forma u zajedničkoj kulturi i jeziku, samo su  nacionalistički nabrijani političari bili krivci da je sve to narušeno. Već sam ranije pisao o jugonostalgičarskim žalopojkama Miljenka Jergovića koji je u svojim kolumnama hrvatskom čitateljstvu nudio srpski prijevod “Izabranih dela” Waltera Benjamina. Poput tužaljki proroka Jeremije nad razrušenim Jeruzalemom Jergović cmizdri o “zemlji rascijepljenoj Bajakovom, koja je kao jabuka prerezana oštrim nožem. Ta granica danas je čvrsta kao 1940. granica između Francuske i Španjolske. Čvrstom je čini hrvatski nacionalistički ponos, zaogrnut barjakom Ujedinjene Europe.” Moram priznati da mi je ipak već gušt čitati Waltera Benjamina u njemačkom original, nego u nerazumljivom prijevodu Jovice Aćina, i da mi je ipak ljepši ugođaj pripadati Europskoj uniji nego  onome što je bilo Jugoslavija.

Titovo Jugoslavenstvo nije bilo zasnovano na mitu o jednom narodu i tri plemena, na jednom jeziku i tri religije, kao što su potpisali u Krfskoj deklaraciji Ante Trumbić, predsjednik Jugoslavenskog odbora, i Nikola Pašić, predsjednik Vlade Kraljevine Srbije, države koju su okupirale austrijske vojne postrojbe. Jugoslavenski komunisti prihvatili su Lenjinovu doktrinu o federalnom ustroju države, a narodima u toj državi dali su pravo na nacionalno identificiranje, samoodređenje do odcjepljenja. Ustavom iz 1974. dopuštena je pravna mogućnost odcjepljenja republika  u koje tada nitko nije vjerovao da bi se moglo dogoditi jer su kohezione snage u to  vrijeme držale situaciju pod kontrolom. Postoji vic da je  Winston Churchill 1945. godine pitao Tita kako će držati na okupu državu sa šest republika, pet naroda, četiri jezika, tri religije i dva  pisma, a da mu je lukavi Zagorec odgovorio “pomoću jedne partije”. Churchillu i britanskom Foreign Officeu od uspostave komunističke Jugoslavije važnije je bilo da  ta čudna država opstane nego da postane demokratskom. Politika nesvrstanih koju je provodio jugoslavenski diktator zajedno s afričkim i azijskim kolegama kao što su bili Sukarno, Mobutu Sese Seko, Gamal Abdel Naser, Haile Selasije s vremenom je zadobila simpatije zapadnoeuropskih  i američkih država, jer im je bilo važno da države iz pokreta nesvrstanih nisu članice Varšavskog pakta. Jugoslaviji su se kao članici Pokreta nesvrstanih tolerirale neke stvari koje su bile nedopustive drugim državama. Tako smo tijekom suđenja Josipu Perkoviću mogli čuti  izjave  umirovljenih njemačkih političara da se Jugoslaviji toleriralo da njihove obavještajne službe provode likvidaciju političkih azilanata na njemačkom teritoriju jer službena njemačka politika nije htjela ulaziti u sukob s državom koja  igra značajnu ulogu u Pokretu nesvrstanih.

Paradoksalno je  da je Jugoslavenstvo svoj procvat doživjelo nakon  Titove smrti 1980. Bio je to zapravo  labuđi pjev jedne ideologije zasnovane na fiktivno proklamiranom bratstvu i jedinstvu jugoslavenskih naroda. Na zagrebačkom Glavnom kolodvoru od “najvećeg sina naših naroda i narodnosti” oprostilo se uz pjesmu Dragutina Domjanića “Fala” tristo  tisuća uplakanih Zagrepčana. Centralni Komitet Saveza komunista Jugoslavije izdao je priopćenje tipično za sve totalitarne političke sustave: “Teška bol i duboka tuga trese radničku klasu, sve radne ljude i građane SFR Jugoslavije, svakog našeg čovjeka, radnika, intelektualca, pionira, vojnika, majku i djevojku. Čitav svoj život Tito je bio borac za interese radničke klase…”

Budući da je jugoslavenski diktator umro neposredno nakon što je Sovjetski savez okupirao Afganistan, državnici iz Pokreta nesvrstani pohrlili su na Titov pogreb u Beograd. Pridružili su im se nažalost i predsjednici članica NATO saveza da bi izrijekom dali podršku politici Pokreta nesvstanih i držali ih što dalje od utjecaja Moskve. Nakon Titove smrti Ministarstvo vanjskih poslova Sjedinjenih Američkih Država (United States Department of State) bilo je posebno opsjednuto očuvanjem Jugoslavije kao države. Američka diplomacija odlučila je da Tito u Jugoslaviji treba živjeti i poslije svoje smrti u ideji Jugoslavenstva. Sjećam se kako je njemački Der Spiegel dvije godine poslije diktatorove smrti objavio tekst s naslovom “Tito poslije Tita u Jugoslaviji”.

Ideja Jugoslavenstva posebno se promicala poslije Titove smrti u Zagrebu i Sarajevu.  Kičasta pjesma “Od Vardara pa do Triglava, od Đerdapa pa do Jadrana” vrtjela se na svim radio postajama i televizijskim programima diljem Jugoslavije, bila je na repertoarima gotovo svih zborova i kulturno-umjetničkih društava. Završni stihovi  ove  ofucane jugo-cajke “Maršal Tito nek te vodi” dali su jasnu propagandnu poruku.  Književnik i sveučilišni profesor Predrag Matvejević dobio je partijski zadatak  da napiše na intelektualnoj razini knjigu “Jugoslavenstvo danas” koja se promovirala po  kulturnim tribinama “od Varadara pa do Triglava”. Poznati travnički  umjetnik Rusmir Agačević –Rus napisao je za najčitanije sarajevske novine da će “jebat’ ježa u leđa ko barne u ovaj narod». Popularni sastav Bijelo dugme lansirao je 1986. album «Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo”.   No idila jugoslavenskog bratstva i jedinstva nije mogla dugo trajati. Nakon zapažene znanstvene  studije Srpske akademije nauka i umetnosti “Položaj Srbije i srpskog naroda” slika o Jugoslavenstvu stubokom se počela  mijenjati. Umjesto hvalospjeva na račun ideje Jugoslavenstva, krenula su  pljuckanja o ugroženostima naroda u Jugoslaviji što će rezultirati raspadom države i početkom rata za  njezine teritorije. U tom ratu Hrvati su izišli kao pobjednici. Dobili su suverenu i samostalnu državu nakon tisuću godina, no dojam je da se još uvijek nisu odrekli ideje Jugoslavenstva. Upravo nakon vezanja uz Bruxelles, nastavlja se u hrvatskim medijima s intenzivnom  pričom o “regiji” i druženjima političara iz regije. Estrada se još nije odrekla zajedničkog jugoslavenskog “tržišta”, a mediji permanentno pokušavaju oživjeti ideju o stvaranju zajedničke  nogometne lige na području država bivše Jugoslavije.

Sve to samo potvrđuje da priča s jugoslavenstvom u hrvatskim intelektualnim krugovima još nije završena.

Izjava srbijanskog ministra obrane Aleksandra Vulina, koji je u tamošnjoj javnosti percipiran kao Vučićev glasnogovornik,  “da ustaštvo i ustaše nikad nisu izašli iz politike i javnog života Hrvatske” nimalo ne začuđuje s obzirom da je su tamođnja gospoda skloni poistovjetiti  suverenu hrvatsku državu s ustaštvom. Hrvatska koja nije pod kontrolom Beograda za srpske nacionaliste i  ne može biti ništa drugo nego “ustaška država”.

Autor: Jure Zovko
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.