Udba_iskaznica

Suočavanje s udbaškom prošlošću

Autor: Jure Zovko

Znakovito je kako se u medijima ubrzo povlači zastor preko cijelog “slučaja Perković” te se opet vraćamo „fašizaciji Hrvatske“. Očito postoje jake strukture koje i dalje žele zataškati postojanje “udbaške hobotnice” u državnim ustanovama

Doživotnu zatvorsku kaznu bivšim čelnicima Udbe Zdravku Mustaču i Josipu Perkoviću zbog suodgovornosti za ubojstvo političkog emigranta Stjepana Đurekovića predsjednik Visokog zemaljskog suda u Münchenu Manfred Dauster popratio je završnim komentarom da se nada boljim vremenima u kojima će se Hrvatska znanstveno suočiti s povijesnim razdobljem komunističke diktature te dati objašnjenje zašto do toga nije došlo četvrt stoljeća nakon uspostave demokracije u Hrvatskoj. Sudski proces protiv bivših čelnika hrvatske Službe državne sigurnosti morao se održati u Münchenu, jer se nije dogodio u Hrvatskoj, a po kriterijima europskog pravosuđa morao se dogoditi. Štoviše, Vlada Zorana Milanovića donijela je 28. lipnja 2014. godine, dakle dva dana prije ulaska Hrvatske u Europsku uniju, Zakon o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije koji je u javnosti postao poznat kao “Lex Perković”. Zakonom se, naime, željelo spriječiti izručenje unutar Europske unije osoba koje se terete za počinjene zločine prije 2002. godine. Njemačko pravosuđe je već 2005. zatražilo izručenje bivšeg udbaša i dužnosnika u Vladi Republike Hrvatske Josipa Perkovića, te njegovog šefa u Udbi iz komunističkog razdoblja Zdravka Mustača zbog suodgovornosti za počinjeno ubojstvo nad Stjepanom Đurekovićem. Znakovito je da su tadašnjoj vladi Zorana Milanovića bili važniji bivši udbaši Josip Perković i Zdravko Mustač, nego dobra suradnja s državom koja je najzaslužnija za priznanje neovisnosti hrvatske države. Znakovito je da münchenski sud kao sudske vještake nije mogao pronaći nijednog vjerodostojnog hrvatskog povjesničara koji se bavio ovom temom pa je, po riječima suca Daustera, morao angažirati jednog njemačkog i jednog danskog povjesničara. Kakva je društveno-politička klima na hrvatskim sveučilištima, još će proći dosta vremena dok budemo imali stručnjake koji će zadovoljiti zahtjevne kriterije njemačkog pravosuđa.

Do suđenja Đurekoviću vjerojatno ne bi uopće došlo da on nije kao direktor prodaje u INI bio tajni suradnik njemačke obavještajne službe BND. Tu informaciju objavio je njemački Der Spiegel neposredno nakon presude Perkoviću i Mustaču, uz napomenu kako je nakon bijega iz bivše Jugoslavije u Njemačku BND upozorio Đurekovića da se ne priključuje hrvatskoj političkoj emigraciji. Jedan od glavnih razloga takvom upozorenju bio je svakako što je BND dobro znao da je barem polovica suradnika “ustaške emigracije”, kako su u tadašnjim medijima nazivali političke emigrante, bila na platnoj listi jugoslavenske Udbe. Đureković ih očito nije poslušao pa se veoma naivno “upecao” u mrežu Udbinih agenata koji su djelovali u Njemačkoj. Unatoč upozorenju Đureković se zdravorazumski priključio krugu umjerenih ljudi najuglednijeg političkog emigranta dr. Ivana Jelića. Njegov brat dr. Branimir Jelić bio je nedvojbeno najutjecajniji politički emigrant u Njemačkoj, zagovornik stvaranja samostalne države Hrvatske. U tu svrhu osnovao je u Münchenu 1950. Hrvatski narodni odbor kao krovnu organizaciju političkih emigranata te pokrenuo politički mjesečnik Hrvatska država. Dr. Branimir Jelić je umro od posljedica Udbinog atentata neposredno nakon propasti Hrvatskog proljeća, a na funkciji predsjednika naslijedio ga je njegov brat dr. Ivan Jelić. Jedan od najutjecajnijih ljudi u krugu Ivana Jelića bio je Udbin suradnik Krunoslav Prates. Kao tajnik Hrvatskog narodnog odbora i urednik Hrvatske države Prates je 1975. godine pristao na suradnju s Josipom Perkovićem, Udbinim šefom za političku emigraciju. Zbog intenzivne suradnje s Udbom pri atentatu na Đurekovića Prates je prije osam godina osuđen na doživotnu zatvorsku kaznu s obrazloženjem da je ključ svoje garaže u bavarskom Wolfratshausenu, u kojoj je bila tiskara Hrvatskog narodnog odbora, dao Perkoviću, a ovaj u Luxembourgu proslijedio Đurekovićevim ubojicama. Đureković je po dogovoru s Pratesom trebao ostaviti u “garaži” najnoviji rukopis svoga članka za “Hrvatsku državu” gdje su ga čekali njegovi ubojice. Nakon ubojstva sjekirom su izmasakrirali njegovu lubanju ostavivši tako svjesno “balkanski” trag atentata. U pripremu ubojstva bila je upletena i Đurekovićeva ljubavnica iz vremena dok je bio direktor INE, o čemu je poetski pisao stručnjak za Udbu i novinar beogradske Politike, Miroslav Lazanski. Neposredno nakon ubojstva Udbini su agenti krivotvorili posebno izdanje Nove Hrvatske, objavivši veliki intervju sa Stjepanom Đurekovićem u kojem poziva Hrvate na oružanu borbu za nezavisnu državu Hrvatsku. Udba je očito trebala pokriće za svoj obračun s klasnim neprijateljem. Đurekovićevi su ubojice do danas ostale nepoznati, a mala je vjerojatnost da će Perković i Mustač o tome “propjevali”, kad već nisu tijekom sudskog postupka. Naime, cijelo vrijeme su se branili šutnjom što im je, najvjerojatnije, savjetovao njihov odvjetnik Anto Nobilo, državni tužitelj/“tužilac“ u vremenu komunističke diktature.

Priča o Đurekoviću donekle je rasvijetlila jedno od najmračnijih razdoblja novije hrvatske povijesti koja je ostala svjesno prešućena. Mrtvozornici totalitarnog komunističkog sustava, postali su, nažalost, kreatori hrvatske demokratske obnove. Josip Perković ostat će simbol njihova vitalizma i sposobnosti transformacije. Đureković je kao komunistički menadžer, upućen u sve malverzacije poslovanja u radničkom samoupravljanju, navijestio propast komunističke diktature i slom Jugoslavije, no zasigurno nije mogao predvidjeti da će žilave strukture komunističkog establišmenta u gotovo svim državnim institucijama uspjeti nadživjeti propast totalitarnog režima i nastaviti sa svojim djelovanjem.

Zanimljiv je nakon presude Perkoviću bio komentar Zorana Milanovića, trenutačnog šefa oporbe u Hrvatskoj i partije koja je nasljednica nekadašnjeg Saveza komunista. U želji da dobije podršku birača i ponovno zasjedne u premijersku fotelju Milanović je izjavio: „Šokiran sam tom presudom. Ako je to istina, ti ljudi su dobili najblažu kaznu koju su mogli dobiti. Žao mi je što o tome nije odlučeno u Hrvatskoj.” Milanović, kao pravnik po struci, ponovno dokazuje svoje elementarno nepoznavanje kaznenog prava u Europskoj uniji. Gospoda Perković i Mustač su dobili doživotnu zatvorsku kaznu, najveću moguću kaznu koja postoji u zemljama Europske unije. Presuda, doduše, nije još pravomoćna, ali je mala vjerojatnost da će biti promijenjena. Ne znam kako bi inače Milanović kaznio Mustača i Perkovića? Možda ponovno uvesti smrtnu kaznu u Hrvatskoj? Milanoviću je jako žao što presuda nije donesena u Hrvatskoj, a osobno je sve učinio da se spriječi Perkovićevo izručenje Njemačkoj donošenjem u zadnji čas famoznoga zakona “Lex Perković”. Nadalje, Milanović prebacuje svu odgovornost za prljavu rabotu na svoje političke protivnike: “Šokiran sam kad vidim da su ljudi koji su Franji Tuđmanu nabavljali putovnicu, koji su uživali njegovo povjerenje, Gojka Šuška, Karamarka, svih HDZ-ovaca koji su bili među osnivačima stranke na kraju prokazani kao udbaški egzekutori. To je strašno i govori sve o HDZ-u kao stranci, jer to je očito nešto o čemu se HDZ treba očitovati.” HDZ-ov šef Plenković nije htio pobliže ulaziti u historijat transformacije udbaških struktura unutar partije kojoj je odnedavno šef, ali je podsjetio Milanovića da je prilikom izglasavanja “Lex Perković” HDZ izašao iz sabornice te da je Milanović tim zakonom doveo Hrvatsku na rub kredibiliteta u EU. Umjesto vjetra u leđa, mi smo, zahvaljujući Milanovićovoj genijalnosti, gotovo godinu dana strahovali od uvođenja sankcija Europske unije.

Činjenica da je Plenković prešutio infiltriranje udbaškog kadra u državne strukture dok je HDZ upravljao državom, ne znači da ta tema treba ostati zauvijek prešućena. Znakovito je kako se u medijima ubrzo povlači zastor preko cijelog “slučaja Perković” jer očito svi imaju putra na glavi. Umjesto podrobnijeg istraživanja i analize jedne tabuizirane problematike iz suvremene hrvatske povijesti, mi smo se ponovno vratili starim temama o fašizaciji Hrvatske i pozdravima “Za dom spremni”. Očito postoje jake strukture koje i dalje žele zataškati postojanje “udbaške hobotnice” u hrvatskim državnim institucijama. Zadnji parlamentarni izbori bili su opterećeni pričama o lustraciji. Stvorila se fama o potrebi čišćenja od komunističkog taloga u državnim institucijama, a paradoks svega je da je bila smjena premijera koji nije imao nikakve veze s komunističkom prošlošću. Dogodilo se to združenim snagama SDP-a i HDZ-a. Da ponovimo, glavni inicijator micanja predsjednika Vlade Tihomira Oreškovića bio je tadašnji šef HDZ-a, koji je kao vođa oporbe obećao lustraciju. Pogledamo li malo podrobnije životopis bivšega šefa HDZ-a, jasno je da je priča o lustraciji bila dimna zavjesa za vlastite političke marifetluke i suspektne transakcije. Karamarko je od 1992., kada je postao šef kabineta Vlade Jože Manolića, pratio Manolića i Mesića u svim njihovim političkim uspjesima preuzimajući kontrolu nad sigurnosno-obavještajnim službama. Ako postoje ljudi koji su poput pisca ovih redaka možda i vjerovali da će Karamarko barem simbolično započeti famoznu lustraciju, njezina potreba nije opovrgnuta činjenicom da nije provedena u djelo. Milanovićev prigovor da je Udba stvorila HDZ, imat će stanovito pokriće dokle god na čelnim pozicijama značajnih partijskih ogranaka u HDZ-u budu sjedile osobe koje su pripadale nekadašnjem Savezu komunista – pokretu za Jugoslaviju. Vrijeme je da se u nekim stvarima konačno prijeđe s riječi na djela.

Autor: Jure Zovko

ZADNJE VIJESTI