kremlin.ru
kremlin.ru

Državni udar ‘alla turca’

Autor: Jure Zovko / 7dnevno / 22. srpnja 2016.

Smjena sudaca stvara sumnju da je puč naručen kako bi se Erdoğan još žešće obračunao sa sekularnim strukturama u vojsci i pravosuđu. Najavio je i mogućnost povratka smrtne kazne, jer je za državu prevelik luksuz pučiste „držati i hraniti u zatvorima”

Pokušaj državnog udara u Turskoj izazvao je lavinu komentara u zapadnjačkim medijima. Nejasno je u kojoj je mjeri u ovu prljavu rabotu bio osobno umiješan  turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan. Državni udari u zemljama Bliskog istoka i arapskom svijetu uobičajena su pojava, vlastodršci tamo u pravilu ne umiru prirodnom smrću. Zadnji uspješan puč u Turskoj provela je vojska protiv islamističkog   premijera Necmettina Erbakana u veljači 1997. godine.

Operetni državni udar, izveden prošloga petka neposredno nakon “jacije”, koji je  Hrvatska radio televizija doslovno prespavala, odrađen je  traljavo i neprofesionalno pa se može konstatirati da gotovo nema ništa zajedničkoga s uspješnom pučističkom praksom u ovom dijelu svijeta. Neposredno nakon pučističkog fijaska na Twitteru i Facebooku mogli su se pročitati komentari osoba koje kritiziraju Erdoğanovu politiku  kako je turski predsjednik osobno inscenirao puč da bi dodatno počistio vojsku, policiju i pravosuđe. Erdoğan čisti ove institucije već trinaest godina, otkada je postao predsjednik Vlade, jer u njima vidi najveći sekularistički otpor u stvaranju islamske države. U međuvremenu agencije javljaju da je  uhićeno  i smijenjeno više od 50 tisuća vojnika, sudaca, učitelja i sveučilišnih profesora.

Čišćenja i obračuna s neistomišljenicima u autokratskim režimima kao što je Erdoğanov nikada neće biti dosta, jer prijatelji i najbliži suradnici preko noći postaju zadrti neprijatelji. Tako je uostalom bilo i s Erdoğanovim političkim partnerima i istomišljenicima koje je sve u početku njihova političkoga djelovanja objedinila mržnja prema sekularizmu da bi ta ista mržnja s vremenom prerasla u obostrani animozitet, a kasnije u nepomirljivo neprijateljstvo među bivšim prijateljima. Takvi su slučajevi Erdoğanova odnosa prema poznatom dervišu i propovjedniku Fethullahu Gülenu s kojim je potkopavao sekularne državne institucije. Gülena, koji danas živi kao azilant u američkoj državi  Pennsylvaniji, i njegove pristaše Erdoğan je proglasio teroristima,  predbacivši mu organizaciju zadnjega puča.  Nešto bolje je prošao Erdoğanov bliski suradnik,  bivši turski  premijer Ahmet Davutoğlu, jer još nije proglašen državnim neprijateljem, ali je morao  podnijeti ostavku kao predsjednik turske vlade. Očito nije bio dovoljno radikalan u provedbi Erdoğanovih planova.

Neposredno nakon sprječavanja državnog udara Erdoğan je krenuo u sustavni obračun s vojskom i pravosuđem. Moguće je pokazati stanovito razumijevanje za uhićenje sedamdesetak generala i admirala, jer su navodno involvirani  u događaje puča, no nejasno je zbog čega je smijenjeno više od dvije i pol tisuće sudaca. Smjena sudaca u puču koji je trajao nepuna četiri sata stvara opravdanu sumnju  da je postojala neobična narudžba kako bi se Erdoğan još intenzivnije obračunao sa sekularnim strukturama  u vojsci i pravosuđu.  Ako je već i postojala pobuna sekularističkih pukovnika koji su u svome proglasu obećali demokraciju, slobodu medija i sekularnu državu, ona je jamačno cijelo vrijeme bila pod kontrolom turskog imperatora. Znakovito je također da se većina članica NATO saveza nije oglašavala tijekom državnog udara, a podrška Erdoğanu je stigla tek kada je imao stvar potpuno pod kontrolom.

No, nakon dozirane podrške “demokratskoj vlasti” u Turskoj,  uskoro je stigla  i oštra kritika s omraženoga Zapada, posebice nakon što je Erdoğan navijestio mogućnost ponovnog uvođenja smrtne kazne u Turskoj kako bi dolično kaznio pučiste. U televizijskom intervjuu za CNN Erdoğan se,  kao i većina autoritarnih vladara, pozvao na “narod” koji smatra da bi pučiste trebalo pobiti. Erdoğanov pritajeni primitivizam ponovno je izišao na vidjelo u tvrdnji da je za tursku državu prevelik luksuz takve tipove  “držati i hraniti u zatvorima”. Smrtna kazna je ukinuta u Turskoj u vremenu pristupnih pregovora s Europskom unijom 2002. godine,  dok Erdoğan nije još došao na vlast. Angela Merkel je odmah nakon najave ponovnog uvođenja smrtne kazne jasno poručila Erdoğanu da u tom slučaju može zaboraviti na nastavak pristupnih pregovora s Europskom unijom. Doduše, prijetnja gospođe Merkel  doima se kao prazna puška, jer Erdoğan nije ni najmanje zainteresiran za pristup Turske Europskoj uniji. Neposredno prije nego je postao turski premijer Erdoğan je Europsku uniju nazvao “kršćanskom zajednicom” u kojoj Turska nema što tražiti. Nadalje, Erdoğan smatra da je za Tursku bolje da nastupa kao autonomna gospodarska sila, a čak ga i članstvo u NATO-u sprječava da pokaže veću autonomnost u pogledu vojnoga djelovanja, što je posebice došlo do izražaja u vojnoj podršci islamskoj državi ISIL.

Erdoğan me u dvije stvari dobrano podsjeća na hrvatske političare, koji srećom nisu tako uspješni u provedbi i prakticiranju političke moći. Jedna je umiješanost u korupciju, a druga je problemi s diplomom. Razjedinjena turska oporba u više je navrata isticala Erdoğanovo navodno lažiranje diplome. Erdoğan  je prema službenoj biografiji diplomirao 1981. godine na istambulskom sveučilištu Marmara, koje je službeno osnovano godinu dana kasnije. Turska oporba smatra da je Erdoğanov izbor za predsjednika države također protuzakonit, jer je  prije natjecanja za tu predsjedničku funkciju morao priložiti fakultetsku diplomu koja je, kako stvari stoje, krivotvorena. Erdoğan je također bio duboko involviran u financijsku aferu u prosincu 2013. godine kada je državno odvjetništvo podiglo optužnicu protiv četiri Erdoğanova ministra zbog pranja novca. Postoji također snimka Erdoğanova razgovora sa sinom u kojem “babo” naređuje sinu da novac hitno skloni iz kuće.

Moji sekularni prijatelji u Turskoj smatraju da je proces islamizacije Turske nezaustavljiv. Erdoğan vješto regrutira u ruralnim dijelovima Turske i siromašnim prigradskim četvrtima nove pristaše za svoju partiju AKP, Stranku pravde i razvoja. Dobri poznavatelji Erdoğana, kao  što je njegov bivši prijatelj, derviš Fethullah Gülen, smatraju da Erdoğan uopće nije posebno religiozan čovjek, ali vješto koristi moć islamskih klerikalnih struktura koje ga podržavaju u želji da eutanaziraju kemalistički model sekularne države. Da bi ostvario taj cilj, Erdoğan ne bira sredstva.  Dobro je uočio da islam u sebi sadrži, osim masovnog poistovjećivanja s jednom stoljetnom životnom formom religioznosti, i povezanost teonomnog i političkog života. Erdoğanu su u tom pogledu osim vojske najveće smetnje pravne strukture i institucije, jer su zadnja brana u uspostavi šerijata.  Na moju zamolbu da prokomentiraju događanja oko “operetnog puča” svi su odgovorili gotovo identično, da ne vide rješenje za Tursku ni u Erdoğanu ni u vojsci koja nastupa kao čuvarica sekularizma.  Posebno ih smeta što je Zapad dao potporu “demokratski izabranoj vladi”, jer po njihovu mišljenju država koja zatire slobodu govora i političkoga djelovanja nije demokratska, pa tako ni vlada koja predstavlja tu državu, jer je izabrana u okvirima koji nisu demokratski. Da podsjetimo, za uvredu protiv predsjednika države u Turskoj možete biti kažnjeni do pet godina zatvora. Umjesto zatvora najčešće će vam se javiti Erdoğanovi odvjetnici s tužbom za nanesenu bol u milijunskim iznosima.

Početkom rujna akademija “Institut International de Philosophie” (Paris) održat će svoju godišnju konferenciju u Istambulu. Kako se sada stvari odvijaju, nije isključeno da naša konferencija bude zabranjena. U slučaju da se održi,  sigurno nećemo prešutjeti brutalna prebijanje demonstranata na Taksimu 2013., najavu ponovnog uvođenja smrtne kazne, te čistke na sveučilištima. Bit će prilike također za nazdraviti dok Erdoğan još nije potpuno zabranio alkohol.

Pokušaj uvođenja izvanrednoga stanja u Turskoj većina hrvatskih  medija na svojim je naslovnicama okarakterizirala kao “kaos”. Na isti način je označeno i stanje na hrvatskim cestama prema moru.  Na opravdano pitanje što je zajedničko “kaosu u Turskoj” s “kaosom na hrvatskim cestama” moglo bi se odgovoriti “genijalnost hrvatskih novinara”.

Ovog vikenda, dok je u Hrvatskoj zbog jake bure vladao kaos na cestama, posjetio sam sa suprugom u Washingtonu D. C. katoličku crkvu Presvetog Trojstva  u koju je redovito na misu i ostala katolička bogoslužja išao bivši američki predsjednik John F. Kennedy. Ostao sam zaprepašten vidjevši na lijevoj strani apside vitraj slavnog jezuitskog inkvizitora Roberta Bellarmina. Bellarmino je kao ugledni aristotelovac  i pristaša ptolomejske kozmologije pokazao visok stupanj netolerancije prema Galilejevim istraživanjima, a najzaslužniji je za spaljivanje filozofa Giordana Bruna. Katolička crkva proglasila  je Bellarmina  svetim u vrijeme pontifikata pape Pije XI. 1930., a godinu dana kasnije i crkvenim naučiteljem. Zanimljivo je da postoje i danas filozofi  znanosti, kao primjerice Paul Feyerabend, koji pokazuju visok stupanj razumijevanja za argumentaciju kardinala Bellarmina. Feyerabend tvrdi da je sa stajališta raspoloživog znanja i zdravorazumskog pristupa objašnjenju fenomena u svijetu Bellarmino bio u pravu, a ne Galileo, utemeljitelj novovjekovne znanosti. Koliko god bio simpatičan ovaj znanstveni relativizam, sa stajalište hermeneutičke odgovornosti ipak je neprihvatljiv.

Autor: Jure Zovko / 7dnevno / 22. srpnja 2016.

ZADNJE VIJESTI