pixabay.com
pixabay.com

Bikini i burkini

Autor: Jure Zovko / 7dnevno / 26. kolovoza 2016.

Pojava burkinija na francuskim plažama te njihova zabrana otvara potrebu za ozbiljnijom raspravom o toleranciji i njenim granicama. Osobno smatram da u duhu europskog liberalizma treba biti mjesta za bikini i burkini na plažama i plivalištima

Tijekom ljetovanja na Hvaru, koji je u međuvremenu postao otok raskalašenog tulumarenja bez granica, svakodnevno sam se suočavao s fenomenom bikinija u različitim varijacijama i manifestacijama. Iako postoji na ulazu u grad zabrana ulaska u kupaćim kostimima, nitko se toga ovdje ne pridržava. Poslije izležavanja na plažama počinju uobičajeni “aprés beach parties” koji u pravilu traju od zalaska do izlaska sunca. A budući da je djelovanje policije u Hvaru svedeno na minimalne okvire, pitanje primjerenoga oblačenja, hodanja i tulumarenja po gradu prepušteno je individualnoj prosudbi. Jedina institucija koja se intenzivno protivi oskudnom oblačenju i na tome dosljedno ustraje je Katolička crkva. Posjet katedrali, Franjevačkom samostanu ili hvarskim benediktinkama moguć je samo uz pristojan dekolte i bermude primjerene dužine.

Bikini ima jednu dugu tradiciju u europskoj povijesti “oblačenja”. Naziv je dobio po otoku Bikini u Pacifiku. Veza između otoka Bikini gdje su Amerikanci testirali atomske bombe neposredno po završetku Drugog svjetskog rata i dvodijelnog kupaćeg kostima ima različita tumačenja. Najuvjerljivija je interpretacija u pogledu sličnosti ova dva entiteta sa zajedničkim imenom da je modni dizajner Jacques Heim svoj model kupaćeg kostima u minimalističkoj formi nazvao prvotno “atom”, a nakon učestalih testiranja atomskog oružja oko otoka Bikini u Tihom oceanu, odlučio se za naziv “bikini”. Bikini je odmah nakon pojave izazvao skandal i oštru osudu zbog narušavanja javnoga morala. Nakon što nijedna manekenka nije htjela prezentirati kreirani model “bikini”, dizajner Heim je morao angažirati barsku plesačicu Micheline Bernardini da bi predstavio javnosti svoj modni prijedlog za plaže i plivališta. Rigoroznom primjenom poznatog Haysovog kodeksa u produkciji filmova uvedena je posvemašnja zabrana prikazivanja glumica u bikiniju na filmskom platnu. Sa zabranom u pravilu nastaju i otpori pa je tako bilo i s bikinijem. Na filmskom festivalu u Cannesu 1953. godine mlade glumice Marilyn Monroe i Brigitte Bardot izazvale su pravu senzaciju svojim nastupima u bikiniju što je svakako pridonijelo njihovoj kasnijoj popularnosti, ali ne toliko i afirmaciji samoga bikinija. Nešto više popularizaciji ovog modnog artikla pridonijela je poznata švicarska glumica Ursula Andress koja je uglavnom glumila zavodnice u oskudnim bikinijima te tako dobila nadimak “Ursula Undressed”. Koliko god se poznate filmske zvijezde trudile oko popularizacije bikinija, sve je ostalo na filmskim platnima, bikini nije još došao do običnog čovjeka. Tek je tijekom studentskih demonstracija diljem Europe 1968. došlo do sveopćeg društvenog prihvaćanja bikinija i minjaka kao značajnog segmenta emancipacije žene. Bikini postaje nakon studentskih pobuna općeprihvatljiva pojava na plažama i plivalištima.

Međutim, ako pogledamo malo pozornije u europsku povijest odijevanja, primijetit ćemo da je fenomen “bikinija” bio u upotrebi već u antičkim vremenima. Poznato je da grčka kultura nije imala tabue u pogledu obnaženosti muškarca i žene te da je stid imao drugu konotaciju nego u vrijeme afirmacije kršćanstva u kojem je obnaženost dovedena u kontekst s istočnim grijehom. Na grčkim vazama u petom stoljeću uobičajena je pojava slikanje obnaženih muškaraca i žena. Sudjelovanje na grčkim Olimpijskim igrama podrazumijevalo je oskudno ili nikakvo odijevanje iz jednostavno pragmatičnih razloga , kao što reče Aristotel, da bi se natjecatelji manje znojili. U poznatom rimskom spomeniku na Siciliji Villa Romana del Casale iz četvrtog stoljeća imamo poznate mozaike djevojaka u bikiniju za koje stručnjaci nisu sigurni jesu li sportašice ili kupačice. U svakom slučaju stječe se dojam da je njihova odjeća inspirirala pariškog dizajnera Heima pri kreaciji prvoga bikinija.

Pojava burkinija, riječ je o paradoksalnoj izvedenici od burke i bikinija, novijeg je datuma. Kreirala ga je Aheda Zanetti, australska dizajnerka, libanonskog podrijetla, primarno za muslimanke da bi mogle sudjelovati u nastavi sporta i plivanja. No uskoro su ga tradicionalne muslimanke, uz odobrenje svojih muževa, počele nositi na plažama. Burkini pokriva cijelo žensko tijelo osim ruku i lica i napravljen je u skladu sa strogim islamskim običajima o pokrivanju žene. Burnu raspravu možemo pratiti na francuskoj političkoj sceni u proteklih nekoliko godina vezanih uz pitanje treba li dopustiti ženama da mogu dolaziti na plažu i kupati se u burkiniju. Francuski premijer Manuel Valls podigao je ovih dana prašinu izjavom da burkini nije u skladu s francuskim vrijednostima moderne republike pa sukladno tome ima razumijevanja za uvedene zabrane kupanja u burkiniju na Azurnoj obali. U intervjuu za novine La Provence premijer Valls je rekao: “Burkini nije novi model kupaćeg kostima, nego znak jednog političkog projekta stvaranja paralelnoga društva koje je, između ostaloga, zasnovano na omalovažavanju i ugnjetavanju žene.” Grad Cannes uveo je, primjerice, odredbu plaćanja kazne u iznosu od 38 eura za žene koje se pojave u burkiniju na tamošnjim plažama.

Ovih dana dok su se u Francuskoj vodile intenzivne rasprave treba li zakonski zabraniti nošenje burkinija na plažama, talijanski muftija iz Firence objavio je na svome Facebook profilu fotke časnih sestara u redovničkoj odjeći na jednoj talijanskoj plaži, što je izazvalo burnu reakciju tamošnje javnosti, jer je muftija pomiješao kruške i jabuke. Muftijin “govor fotografije” bez komentara možda može biti protumačen kao provokacija. No, pojava burkinija na francuskim plažama te njihova zabrana otvara potrebu za ozbiljnijom raspravom o pitanjima tolerancije i granica tolerancije. Jedan moj prijatelj muslimanskog podrijetla, inače ugledni sociolog, ispričao mi je kako mu je jedan muftija rekao da je po njegovom tumačenju Kurana žena pokrivena, ako nosi bikini. Ne znam da li bi uvaženi muftija nakon svih formi “dekonstrukcije bikinija” i dalje ostao pri svojoj tvrdnji. Dobri poznavatelji Kurana smatraju da se u Prorokovom tekstu ne može pronaći obrazloženje za nošenje burke, nego da je riječ o kasnijim interpretacijama i interpolacijama običaja u islamsku životnu praksu.

Osobno smatram da u duhu europskog liberalizma treba biti mjesta za bikini i burkini na plažama i plivalištima. Liberalni Zapad nije ostatku svijeta zanimljiv zbog prohibitivnog reguliranja životnih formi, nego prvenstveno zbog liberalnog pristupa u kojem svaki pojedinac kreira svoj modus vivendi. Naravno, ovaj moj stav da treba biti jednako tolerantan prema bikinijima i prema burkinijima podrazumijeva da žene koje nose burkini autonomno o tome odlučuju. Ako je burkini nametnuta praksa obiteljskoga klana, diktat zajednice, onda treba u duhu prosvjetiteljstva omogućiti ženama koje su prisiljene nositi burke, hidžabe i burkinije da to ne moraju činiti. Na temelju više razgovora koje sam imao s muslimanima u Bosni i Hercegovini stekao sam dojam da pitanje nošenja hidžaba ima duboku familijsku konotaciju. Doduše, ima slučajeva da djevojke iz prkosa prema roditeljima koji su odgojeni u sekularnom duhu autonomno se odlučuju za povratak islamskoj tradiciji, za hidžab i sličnu koreografiju.

Poznata aktivistikinja Ayaan Hirsi Ali, gorljiva zagovarateljica prava žena u islamskim državama, napisala je na početku svoje karijere kada je tražeći azil u Nizozemskoj ostala pozitivno zatečena primijetivši da muslimanke iz Bosne i Hercegovine nisu pokrivene, da se slobodno same šetaju gradom bez pratnje muškaraca, te da ih njihovi muževi ne tuku zbog toga. Tada je prvi put shvatila da postoji drugačija islamska životna forma od one u kojoj je ona strogo odgojena u Somaliji. Liberalni Zapad je upravo zbog svoje otvorenosti dobio velik broj promicatelja modernizma upravo iz islamskih redova. Neki od njih su postali radikalni kritičari islama i kritiziraju Zapad zbog prevelike tolerancije paralelnih islamskih struktura koje narušavaju sustav liberalnih državnih institucija. Suvišno je nabrajati imena kao što su sir Ahmad Salman Rushdie, Maajid Usman Nawaz, Ayaan Hirsi Ali, Necla Kelek, Kamel Daoud. Zbog oštre kritike zloporabe islama u političke svrhe velik dio njih danas je prisiljen živjeti pod policijskom zaštitom.

U tom smislu podržavao sam sve oblike karikatura kao dio zapadnjačkog liberalizma, kao pravo na slobodnu artikulaciju mišljenja i pravo na kritiku. Jednako kao što imamo pravo na kritiku u formi karikature koje možda vrijeđaju osjećaje nekih religioznih osoba, trebali bismo imati pravo na ukidanje verbalnog delikta koji je ozakonjen u govoru mržnje. U tom kontekstu osobno pravo na nošenje burkinija ne bi se trebalo izdvajati iz konteksta slobodarske manifestacije duha. Tolerancija burkinija vrijedi samo pod uvjetom ako su dame autonomno odlučile za takav modni iskorak. Još uvijek mi je zorno prezentna prošlogodišnja slika s hvarske rive ispred kultnog diskača Carpe diem u popodnevnim satima: prepun kafić s djevojkama u bikinijima i dečkima u nešto dužim kupaćim gaćama, bučna glazba. Ispred kafića prolazio je muškarac u pratnji triju žena u crnim burkama. Vjerojatno se šetao prema iznajmljenoj vili iza Križne luke. Takva slika moguća je jedino u liberalnoj životnoj formi, iako pojava muškarca u pratnji triju žena s burkama nije dio te liberalne kulture. Svim teoretičarima propasti Zapada od Oswalda Spenglera do ovih današnjih, mogu samo poručiti da je kultura individualnosti koju zagovara i promiče Zapad jača od svih totalitarnih doktrina i sistema.

Autor: Jure Zovko / 7dnevno / 26. kolovoza 2016.

ZADNJE VIJESTI