Antonio Litterio/Wikipedia
Antonio Litterio/Wikipedia

Sokrat jedini nije plagirao

Autor:

U svim civiliziranim zemljama akademska javnost je nemilosrdna kada je riječ o plagiranjima. Slučaj Barišić, „mini-star“, bit će provjera u kojem će pravcu ići Hrvatska. Na Plenkoviću je da odluči hoće li se i dalje provoditi karamarkovski moralni relativizam…

Hrvatska sve više postoje predziđe civiliziranoga svijeta, nešto po uzoru na nekadašnju karakteristiku “antemurale christianitatis” koju nam je kao naciji dodijelio papa Leon X. godine 1519. Dok je naziv “predziđe kršćanstva” bio obrazložen trajnom borbom s Osmanlijama, “predziđe civiliziranoga svijeta” je rezultat vladavine korupcije od uspostave Republike Hrvatske kao samostalne države. Ni s novom vladom Andreja Plenkovića, koja je trebala predstavljati stanoviti europski zaokret, situacija se nije promijenila. Javnost je odmah prepoznala ministra znanosti dr. Pavu Barišića kao najslabiju kariku. “Mini-star” znanosti je još prije imenovanja postao glavna medijska zvijezda, što nije obilježje civiliziranoga svijeta kada je riječ o ministru znanosti. Razlozi neobične medijske prisutnosti koju uživa ministar znanosti svakako su skandali koji nisu zaboravljeni još dok je bio pomoćnik ministra znanosti u vladi Ive Sanadera. K tome su stigle optužbe za plagijat, pa je “mini-star” znanosti preko noći postao maxi-star, odnosno „super-star“, zvijezda medija. Još uvijek su, nažalost, nepoznati svi razlozi smjene s funkcije doministra, no znakovito je to što je Barišić nakon cipeliranja iz Ministarstva znanosti istodobno također razriješen s moćnih pozicija predsjednika Upravnoga vijeća Agencije za znanost i visoko obrazovanje te funkcije voditelja Operativnoga stožera Bolonjskoga procesa. Mala je vjerojatnost da je istinito ono što danas tvrdi da nije smijenjen zbog nagomilanih afera, nego je u dogovoru s tadašnjim ministrom prof. Draganom Primorcom dragovoljno odstupio da bi se mogao posvetiti znanstvenom istraživanju. Od afera koje terete bivšeg pomoćnika ministra znanosti u medijima su navedene dvostruke dnevnice za njega i tajnicu koju je vodio sa sobom na znanstveni skup u Dubrovnik. Dnevnice i troškove puta platili su dubrovački IUC, ali i Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa. Poznato je također da je Upravno vijeće Instituta za filozofiju razriješilo Barišića 2001. godine dužnosti ravnatelja zbog netransparentnog poslovanja (afera antene i sl.).

Akademska javnost zamjera Barišiću da je izbor za znanstvenog savjetnika  u trajnom zvanju na radno mjesto (rang redovitog profesora) obavio na Institutu za filozofiju također za vrijeme mandata pomoćnika ministra, dakle dok mu je radni odnos bio u statusu mirovanja. Kao pomoćnik ministra znanosti progurao je svoga kandidata za ravnatelja Instituta za filozofiju iako je dotični dobio samo trećinu glasova članova Znanstvenog vijeća. Protukandidat dr. sc. Stipe Kutleša dobio je čak dvije trećine glasova članova Znanstvenog vijeća,   ali je Upravno vijeće, koje je postavilo Barišićevo ministarstvo, odlučilo imenovati dr. sc. Ivicu Martinovića za ravnatelja, a Kutlešu je pohvalilo da je bio dobar ravnatelj u proteklom mandatu. Ne čudi da je Stipe Kutleša rezignirano prokomentirao Barišićevo imenovanje za ministra znanosti: “To je kao da lopova postavite za ministra policije.”

Novinarka Jutarnjeg lista Ivana Kalogjera Brkić otkrila je aferu otključavanja recenzentskog sustava. Barišić je 2006. godine kao pomoćnik ministra znanosti aplicirao na znanstveni projekt Ministarstva znanosti vrijedan pola milijuna kuna. Kada se saznalo za aferu doministrova apliciranja na istraživački projekt, jer je bio u notornom sukobu interesa, pomoćnik ministra je naknadno prijavio projekt na  ime druge osobe s Instituta za filozofiju kako bi formalno izbjegao sukob interesa. Dodatni problem je što je proces recenziranja već bio  okončan, a sustav zaključan. Kalogjera Brkić je završila na sudu. Osim Ivane Kalogjere Brkić na sudu je završila i njezina kolegica Tanja Rudež, jer je napisala da je Barišić neposredno po odlasku iz MZOS-a bio nositelj 19 kolegija na gotovo svim sveučilištima diljem Lijepe naše. Izgleda da ipak nije bilo devetnaest, nego samo sedamnaest kolegija.

Ugledni sveučilišni profesor Boris Lenhard, redovni profesor biologije s prestižne akademske institucije Imperial College London napisao je povodom imenovanja novoga ministra znanosti: “Pavo Barišić – beznačajan filozof, osvjedočeni zakulisni spletkar, nezasitni akademski torbar, dokazani putno-troškovski double-dipper, te povremeni sudski progonitelj novinara koji se usude primijetiti nešto od navedenog – novi je hrvatski ministar znanosti i obrazovanja. Braćo Hrvati, ubijte se.” Ozbiljno sam razmišljao da li poslušati uglednog hrvatskog računalnog biologa. Na Facebooku sam čak napisao “Već sam se objesio”. Ipak, objesio sam samo konopac na balkonu gdje obično vješam hrvatsku zastavu povodom državnih blagdana.

Optužba za plagiranje nedvojbeno je najveća afera koju će teško preživjeti novoimenovani ministar znanosti. Četvorica profesora filozofije prijavila su ga u siječnju 2011. godine zbog plagiranja Odboru za etiku i znanosti u visokom obrazovanju pri Agenciji za znanosti i visoko obrazovanje. Pet i pol godina nitko iz Odbora za etiku nije reagirao, no kada su mediji upozorili na prijavu saznavši da je Pavo Barišić jedini kandidat za ministra znanosti, predsjednik Odbora za etiku u znanosti i visokom obrazovanju akademik Vlatko Silobrčić odgovorio je medijima da će potražiti u arhivi prijavu protiv Barišića. Silobrčić smatra da Barišić ipak nije smio stupiti na funkciju ministra znanosti dokle god iole postoji sumnja plagiranja. U međuvremenu se javio i ugledni američki politolog Stephen C. Schlesinger koji se pridružio optužbama protiv Pave Barišića, rekavši da je novi ministar znanosti plagirao njegova djela. Mediji su nakon svega podrugljivim humorom prokomentirali Barišićeva plagiranja “Vaso s doktoratom”, „Barišiću, Crnoja ti se piše“. (Index.hr 20. 10.)

Barišić sigurno neće odstupiti s funkcije ministra, ali bi ga premijer Andrej Plenković  trebao pod hitno razriješiti, jer će zbog optužbi za plagijat postati prevelik balast Vladi. Zbog plagiranja su padale i veće face od Barišića. Podsjetimo samo da se nekako u isto vrijeme kada je podnesena prijava zbog plagiranja  protiv Barišića dogodio sličan slučaj s Karl-Theodorom zu Guttenbergom, već zaboravljenim ministrom obrane u vladi Angele Merkel. Zu Guttenberg je dva tjedna nakon optužbi zbog plagiranja podnio neopozivu ostavku. Slično se dogodilo i Silvani Koch-Mehrin, bivšoj potpredsjednici Europskog parlamenta. Ništa bolje nije prošla ni Annette Schavan, ugledna njemačka političarka i veleposlanica pri Svetoj Stolici. Njemačka akademska javnost je nemilosrdna kada je riječ o plagiranjima. Slično je u svim civiliziranim zemljama. Slučaj Barišić bit će provjera u kojem će pravcu ići Hrvatska. Na Plenkoviću je da odluči hoće li i dalje provoditi karamarkovski moralni relativizam ili će se ipak odlučiti za objektivnu moralnost.

Neki su novinari pokušali lansirati priču kako je novi ministar znanosti vrstan znanstvenik. U navedenoj biografiji stoji da je u svojoj znanstvenoj karijeri objavio tri knjige. Od toga je jedna magistarski rad o Hegelovoj dijalektici običajnosti, druga je disertacija također o Hegelu. Treća knjiga je o Anti Starčeviću. Nakon što su studije o Hegelu ostale nezapažene, Barišić se odlučno posvetio proučavanju filozofije hrvatskoga “Otca Domovine”. No iz Predgovora Šeksovoj knjizi “Temeljci hrvatske državnosti”, koji je napisao urednik knjige dr. sc. Pavo Barišić, dade se naslutiti da je Vladimir Šeks ipak taj Otac Domovine. Barišić citira stanovitog robijaša Matu Talijančića koji popularnoga Šekija “uspoređuje s Ocem Domovine i svrstava u niz velikana hrvatske pozornice”. Nadam se da će čitatelji(ce) pročitati što je u “Temeljcima hrvatske državnosti” impresivno rekao Mate Talijančić o Šeksovoj bradi koja podsjeća na Starčevićevu i Barišićevu.

U pogledu struke, kao dopredsjednik Međunarodnog Hegelova društva (Internationale Hegel-Gesellschaft) koje svake dvije godine organizira međunarodni kongres, mogu reći da Barišića nisam vidio na kongresima zadnjih petnaestak godina. Da mu je Hegel ipak još uvijek relevantan, vidi se po tome što je među dužnosti i službe u vlastitoj biografiji naveo kao značajno “članstvo u Međunarodnom savjetu Jahrbuch für Hegelforschung (Bochum, Njemačka)”. Urednik navedenog povremenika je posve nepoznati penzioner Helmut Schneider koji se nije uspio etablirati u akademskom životu, a u Savjetu tridesetak još manje poznatih osoba iz različitih zemalja. Među njima i Barišić. Svaki ozbiljniji hegelovac grohotom bi se nasmijao ovoj lakrdiji od reference, jer je ovaj “godišnjak” negdje u rangu desete lige periodike o Hegelu. Vjerojatno to zna i Barišić, ali je naveo misleći da ne zna akademska javnost u Hrvatskoj.

“Mini-star” znanosti uporno pokušava frizirati činjenično stanje stvari kada je riječ o optužbama protiv njega. U bisere neuspješnog friziranja spada svakako tvrdnja da su odbačene optužbe protiv njega zbog plagiranja, iako Odbor za etiku u znanosti i visokom obrazovanju pri AZVO-u još uopće nije ni raspravljao o samom predmetu prijave. U tom kontekstu ministar se usporedio sa Sokratom citiravši njegovu nepostojeću izreku. Kad sam novu “Sokratovu izjavu” objavio na Facebooku, javila se egipatska kolegica filozofkinja koja istražuje antičke papiruse Hoda El Khouly s posebnim “lajkom”. Usporedba sa Sokratom ima jasnu poruku: Sokrat nije ništa plagirao. Možda je to jedan od glavnih razloga da se ministar znanosti pozvao na njega. Vjerujući u Sokratovu izjavu da “nitko namjerno ne griješi”, smatram da je ministar znanosti pošten čovjek. To uostalom potvrđuju učestali brzojavi i pisma podrške koji stižu svakoga dana. Kao u Titovo vrijeme. A akademska zajednica samo što nije počela pjevušiti

“Što je više kleveta i laži…”

Autor:

ZADNJE VIJESTI