Luka Stanzl/PIXSELL

Sekularizam je afirmacija humanosti

Autor: Jure Zovko

Glavni urednik Glasa koncila, Ivan Miklenić, najutjecajnijih vjerskih novina u Hrvatskoj, podsjetio je ovih dana hrvatsku javnost da ne postoji formulacija u Ustavu “koja bi Republiku Hrvatsku definirala kao sekularnu” državu. Glavnog urednika Glasa koncila smeta kod nekih oporbenih političara “izdizanje sekularizma iznad religija, na državnu ideologiju”, pa takve stavove interpretira kao “brisanje državne neutralnosti i stvaranje države u kojoj su sekularisti građani prvoga, a pripadnici religija građani drugoga reda”.  Gospodin Miklenić se ovom izjavom primarno obrušio na bivšeg predsjednika države Ivu Josipovića koji je nedavno na svome Facebooku komentirao izjavu sociologa Ivice Maštruka da na državnoj televiziji imamo previše vjerskog programa te da vjerske akrobacije u vrijeme blagdana na HRT-u treba minimalizirati jer je “Hrvatska sekularna država, a ne katolička džamahirija”.

Josipovićev komentar o Hrvatskoj kao “katoličkoj džamahiriji” nalikuje na lošu karikaturu koja gubi svoj smisao jer degutantno obezvrjeđuje ono što karikira. Čudno je da iz pera jednog sveučilišnog profesora prava možemo čitati takve nebuloze. Naziv “katolička džamahirija” najobičniji je oksimoron. Znamo da se pojam “džamahirija” koristio u službenom imenu Libije iz vremena dok je ovom državom vedrio i oblačio Mesićev prijatelj, diktator Muammar Mohammed Abu Minyar  el Gadafi. Naziv države službeno je glasio “Velika Socijalistička Narodna Libijska Arapska Džamahirija”. Gadafijev neologizam koji doslovno znači “država masa” nije korišten ni u jednoj drugoj državi. Džamahirija predstavlja neobičan konglomerat ideje socijalizma povezane sa svojevoljnim tumačenjem Kurana. Gadafi je uočio da sekularizam iz zemalja s komunističkom diktaturom nije moguće presaditi na pustinjsko tlo u Libiji pa je primijenio neobičnu konstrukciju socijalističke džamahirije. Josipović će ući u povijest kao intelektualac koji se borio protiv taloga Gadafijeve tradicije u Lijepoj našoj .

Na neprimjereni Josipovićev komentar gospodin Miklenić je odgovorio egalitarističkim argumentima koji su zapravo obilježje liberalnoga društva: “Sekularisti imaju pravo na svoje uvjerenje i na njegovo javno iznošenje, ali nemaju pravo dovoditi u pitanje ravnopravnost i jednakost pred državom vjernika i njihova građanska i vjernička prava, koja nisu, kako bi to sekularisti htjeli, samo osobna i privatna, nego su i društvena i javna”. Potpuno se slažem s gospodinom Miklenićem da vjernici svjetonazorski moraju biti jednakopravni pristašama sekularizma te da ni jedni ni drugi ne smiju biti tretirani kao građani drugoga reda. Nadalje, slažem se s glavnim urednikom Glasa koncila u mišljenju da građanska prava vjernika nisu samo sfera privatnosti, nego također podrazumijevaju društvenu angažiranost i institucionalnu umreženost. Primjerice, katolici imaju pravo na osnivanje institucija s pravom javnosti, kao što su katolički vrtići, škole, sveučilišta, starački domovi i slično. To jednako vrijedi za sve druge vjerske zajednice koje su “jednake pred zakonom i odvojene od države.” (Ustav čl. 41).

Ostaje pitanje je li Hrvatska ustavno definirana kao sekularna država? Iako se izrijekom ne spominje da je Republika Hrvatska sekularna država, formulacija da su vjerske zajednice “jednake pred zakonom i odvojene od države” podrazumijeva sekularno uređenje države. Sekularnost je, uostalom, jedan od temeljaca suvremene civilizacije što je posebno jasno formulirano Ugovorom iz Lisabona. Kao građani Europske unije ne bismo trebali takva načela dovoditi u pitanje. Da bi različite vjerske zajednice mogle biti jednakopravne u jednoj državi, preduvjet je njihova odvojenost od države. Odvojenost podrazumijeva da se država ne miješa u ustroj vjerskih zajednica, posebice kada je riječ o imenovanju vjerskih dužnosnika, a pravila i praksa vjerskih zajednica ne bi smjela utjecati na državno zakonodavstvo. U takve posebnosti vjerskih zajednica svakako ubrajamo nerazdvojivost braka, prava muškaraca da jedino oni mogu biti svećenici, biskupi i imami. Obespravljenost žene u nekim vjerskim institucijama zbog sekularnosti, moguće je tolerirati upravo zbog odvojenosti države i vjerskih zajednica. Ta ista odvojenost je jamac da se takav seksizam ne može reflektirati u društveno-političkoj praksi jer bi se time narušavala jednaka prava građanki i građana.

Hegel je lijepo formulirao u svojim “Osnovama filozofije prava” da je pojedinac slobodan kao osoba, kao građanin države, kao čovjek, a ne jer je pripadnik židovske, katoličke i protestantske vjerske zajednice, odnosno zato jer je Talijan ili Nijemac po nacionalnosti. Hegelov koncept građanina kao osobe sa svim pravima podrazumijeva sekularni model države. Sekularnost je za Hegela sloboda odabira, duh slobode je obilježje modernosti, sloboda je postala temeljnom odrednicom duha i društva. Utjecajni njemački filozof Hans Blumenberg poznat je po svojoj tvrdnji da se sa sekularnošću afirmirala humanost čovjeka jer je preuzeo odgovornost za događanja u svijetu. U humanističkom sekularizmu čovjek je kreator povijesti i životnoga svijeta u kojem stvara humane konstelacije, zakone kojima regulira međuljudske odnose.

Da afirmacija humanosti može imati svoj trnovit put, ponajbolje potvrđuje slučaj francuskog laicizma kao posebne varijante sekularizma. U francuskoj politici u zadnja dva stoljeća imamo neobičnu formu oštroga laicizma koji se brutalno obračunavao s Katoličkom Crkvom i drugim vjerskim zajednicama. Izvršena je konfiskacija crkvene imovine, samostani su pretvoreni u domove kulture, vjera je postala stvar privatnosti koja se ne smije reflektirati u društvenom životu, a vjernici koji su se tome protivili završavali su na giljotini. Za vrijeme Jakobinske diktature etabliran je pojam «dekršćanizacija» (déchristianisation) koji je podrazumijevao obračun s tzv. «trećim staležom», Katoličkom Crkvom i crkvenim osobljem, a naravno i vjernicima koji nisu prihvatili revolucionarnu indoktrinaciju. Pod krinkom proklamirane jednakopravnosti počinjeni su brojni zločini, tako da je Hegel kao jedan od kritičara Francuske revolucije, u vladavini jakobinaca vidio pogubne «furije destrukcije» koji su u ime jednakosti i pravednosti ubijali svoje građane jer su se protivili konfiskaciji imovine i slično. Revolucionarni proces «dekršćanizacije» u Francuskoj je kulminirao 1793. uvođenjem službene sekularne religije «kulta razuma» (Culte de la Raison), ukinut je tradicionalni kalendar s vjerskim blagdanima. Tek je sporazumom između Napoleona i pape Pija VI 1801. godine prihvaćena formulacija da je katolička vjera većinska kod francuskih građana, ali se ostalo na laicističkom ustroju države. Francuska se zbog svog dosljednog laicizma danas suočava s teškim problemima jer pristaše islamske religije inzistiraju na pravima muslimana da se njihove žene odijevaju na javnim mjestima u skladu s religijskim običajima oblačenja. Francuski model laicizma strogo zabranjuje takve pojave.

Brutalna praksa francuskih revolucionara ponovila se u Oktobarskoj revoluciji kao i dolaskom jugoslavenskih komunista na vlast pomoću lažiranih demokratskih izbora. Izvršena je također konfiskacija imovine svih vjerskih zajednica, pri čemu su najviše stradali Katolička Crkva, Židovska zajednica te pripadnici svih pravoslavnih Crkava. Izjašnjavanje vjerske pripadnosti postalo je tijekom komunističke diktature nepoželjna pojava, odnosno smatrano je oblikom teškog primitivizma i zaostalosti. Službeno je religija interpretirana kao forma otuđenja od realnoga svijeta u kojemu živimo. Kraljevstvo nebesko je slovilo kao izmišljotina koja je nastala kao rezultat nemogućnosti da se promijene realni okviri stvaranja zemaljskog kraljevstva u vrijeme kada ga je naviještao Isus Nazarećanin. Sekularizam je građanima komunističke Jugoslavije nametnut kao službeni svjetonazor u sklopu uvođenja diktature proletarijata i vrednovanja kulture iz perspektive revolucionarne prakse. Slična ili još gora situacija vladala je u ostalim komunističkim zemljama koje su bile pod čizmom Sovjetskog saveza.

Praksa poistovjećivanja sekularizma sa životnom formom ateizma, bilo da dolazi iz crkvenih ili postkomunističkih krugova, danas je posve neprihvatljiva pojava. Sekularizam podrazumijeva afirmaciju autonomnosti osobe, etabliranje društva u kojemu religiozne maksime i načela imaju svoju valjanost samo u okvirima zajednice svojih članova, a nisu primjenjivi na društvo u cjelini. Pobačaj i zabrana rastave braka mogu ostati na snazi samo u okvirima zajednice Katoličke Crkve ili Islamske zajednice, a ne mogu se nametnuti svim građanima u formi građanskog prava. Sekularizam je obilježje zapadnjačke civilizacije, neovisno o tome imamo li na djelu strožu formu laicizma kao što je slučaj u Francuskoj ili njegovu blažu varijantu kao što je njemačko-skandinavski model. Na našim prostorima sekularizam kao afirmacija humanosti i autonomnosti čovjeka tek je „in statu nascendi“. Pitanje odvojenosti države od religijskih zajednica, kao i mogućnosti njihova financiranja, zavrjeđuje u tom kontekstu ozbiljnu sustavnu raspravu i analizu. Njemački model po kojemu vjernici plaćaju crkveni porez puno je bolja opcija nego što je slučaj u Hrvatskoj gdje vjerske zajednice izravno iz proračuna dobivaju novce za svoju djelatnost. Takve i slične rasprave mogu se voditi tek u kontekstu afirmacije sekularizma kao jedne od vrednota suvremene civilizacije.

 

Autor: Jure Zovko