Wikimedia Commons

Revolucija smo mi

Autor: Jure ZOVKO / 7Dnevno / 2. prosinca 2016.

U Hrvatskoj, očito, 'mračno razdoblje' (saeculum obscurum) nije samo dio jedne nepovratne prošlosti, nego je istodobno obilježje zabrinjavajuće budućnosti. Pitanje je samo, je li to posljedica jedne nekritičnosti koja se svojedobno artikulirala po kriteriju socijalističke “revolucionarne prakse”? Dobro je u tom kontekstu podsjetiti na Beuysov performans iz Napulja da smo revolucija zapravo svi mi osobno, i da će o našem angažmanu ovisiti i naša bliska budućnost

Najutjecajniji njemački konceptualni umjetnik Joseph Beuys organizirao je 1971. godine poznatu izložbu u galeriji za modernu umjetnost “Lucio Amelios” u Napulju s čuvenim naslovom “La rivoluzione siamo noi” (“Revolucija smo mi”). Riječ je, naime, o plakatima poznatog talijanskog umjetničkog fotografa Giancarla Pancaldija na kojima je u prirodnoj veličini prikazan portret umjetnika Beuysa koji korača prema promatračima poput revolucionara, ništa ne obećava, zapravo samo upozorava da smo zaboravili jednu stvar: naša budućnost ovisit će o nama samima, o našoj angažiranosti u demokratskom životu. Rekli bismo, tipični beuysovski portret s bijelom košuljom i prslukom, uobičajenim šeširom, trapericama i kožnim čizmama. Vlastitim rukopisom na umjetničkom fotoplakatu Beuys je napisao “La rivoluzione siamo noi“ (“Revolucija smo mi”). Stručnjaci za interpretaciju Beuysova djela smatraju da je angažirani umjetnik Beuys ovom “umjetničkom akcijom” dao svoj odgovor na pobune studenata diljem Europe. Zapravo je uputio svoj zahtjev za ostvarenjem izravne demokracije građana u tadašnjim demokratskim zemljama. Naravno, Beuys nije na svom plakatu koristio pojam demokracije, jer je među mladim ljudima u zapadnoj Europi tada bila veoma popularna revolucija, a ideal revolucionara predstavljao je Ernesto Che Guevara, legendarni sudionik kubanske revolucije, argentinski liječnik koji je poginuo kao revolucionar u Boliviji 1967. godine, dakle četiri godine prije Beuysove izložbe u Napulju.

Prošli tjedan naši mediji su prenijeli vijest o smrti kubanskog revolucionarnog vođe Fidela Castra. Vijest je bila u skladu s poznatom latinskom poslovicom „de mortuis nihil nisi bene“ – „o mrtvima uglavnom sve najbolje“. Priređene su u gotovo svim novinama i na svim portalima opsežne reportaže o Kubanskoj revoluciji, konzultirana su mišljenja bivših utjecajnih političara od kojih su posebnu pažnju privukli intervjui s Budimirom Lončarom, posljednjim ministrom vanjskih poslova socijalističke Jugoslavije. Budo Lončar se svesrdno trudio spasiti Jugoslaviju kao neprolazno „Titovo djelo“ u vremenu dok su gorjeli Vukovar i Dubrovnik, a granate, poput jesenske kiše, padale po Osijeku, Zadru, Karlovcu i Gospiću. Popularni Budo, očito, nije mogao prežaliti Pokret nesvrstanih kojem su pripadali Tito i Castro. Novinari, poput Inoslava Beškera, koji su bili utjecajni u vrijeme konferencije nesvrstanih na Kubi 1979. godine, danas izražavaju žaljenje da se Drug Tito previše angažirao u suprotstavljanju Castrovu približavanju Pokreta nesvrstanih tadašnjem Sovjetskom savezu, što je imalo za posljedicu Titovo ozbiljno narušavanje zdravstvenog stanja. Tito je već nekoliko mjeseci poslije svoga posljednjeg “Ne” Sovjetskom savezu, “izgubio” potkoljenicu, a nakon toga su slijedila dosadna izvješća “liječničkog konzilija” o nepromijenjenom zdravstvenom stanju Druga Tita. Novinari, koji su bili utjecajni u vremenu Tita i Castra, a i danas pišu za vodeće hrvatske novine, prilično su uvjereni da Castro neće po impozantnosti nadmašiti Tita u pogledu odaziva svjetskih državnika na posljednji ispraćaj.

Osobno nisam nikada imao neke posebne simpatije prema revolucionarima. Jedina iznimka od revolucija bila je “Mirovna revolucija” prije četvrt stoljeća koja je nakon pada Berlinskog zida izazvala lančanu reakciju urušavanja totalitarnog režima diljem srednje i istočne Europe. Raspao se kao kula od karata i moćni Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika, velesila koja je financirala i podupirala “revolucionare” diljem svijeta. Iako se obično misli da jedino Mirovna revolucija nije razočarala svoje protagoniste, jedna od najutjecajnijih osoba Mirovne revolucije, Bärbel Bohley, ostala je poznata po stanovitom razočaranju revolucije, rekavši: “Htjeli smo pravednost, a dobili smo pravnu državu”. Bärbel Bohley je bila akademska slikarica koja je pokušala u bivšoj istočnoj Njemačkoj autonomno kreirati svoj životni put umjetnice i političarke.

Što tek reći za Castrovu revoluciju koja je revolucionarima također obećala pravednost, a zapravo su dobili život u bijedi, siromaštvu i posvemašnjoj izolaciji od zapadnjačkog kapitalizma. Ako je na Kubi službeno nastupilo sedmodnevno žalovanje zbog smrti “vođe revolucije” koji je državom vladao pola stoljeća, istodobno su stotine tisuća kubanskih izbjeglica izišle na ulice diljem Floride da proslave smrt diktatora iz Havane. Većina medija u demokratskom svijetu podsjetila se na članak britanskih novina “The Guardian” koje su prije dvije godine priredile opsežnu reportažu o memoarima koje je napisao bivši Castrov tjelohranitelj Juan Reynaldo Sanchez u knjizi „La Vie Cachée de Fidel Castro“ (“Tajni život Fildela Castra“). Sanchez je, očito, imao dosta materijala za Castrovu osebujnu biografiju, jer je sedamnaest godina bio Castrov osobni tjelohranitelj. Poruka knjige je da se Castrov životni put može svesti na jednostavnu doktrinu: živio je u kapitalističkom luksuzu, a propovijedao je socijalističke ideale jednakosti, zagovarao duh radničkog morala. Castro je kao i Drug Tito rezervirao za sebe poseban otok, elitnu jahtu, kubanske ljepotice, skupocjene sorte whiskyja „Chivas“. Broj osoba koji se ogriješio o “moral revolucije” povećavao se srazmjerno rastu njegova luksuza, odnosno života koji je podsjećao na francuskog kralja Luja XIV. Castrovi poznavatelji iz krugova kubanske komunističke vrhuške tvrde za njega da je “kao prvo bio revolucionar, potom jezuit, a tek na trećem mjestu marksist”. Castro je jedan od rijetkih sretnika koji je uspio ostvariti Marxovu utopičnu maksimu pravednosti da društvu pridonosimo sukladno mogućnostima, a uzimamo iz društva sukladno potrebama. To je isto vrijedilo za druga Tita, druga Ceaușescua i ostale drugove koji su narodu tamburali bajke o revolucionarnoj praksi, a za sebe rezervirali raskošan život koji se nimalo nije razlikovao od života diktatora desničarske provenijencije. Doduše, slično je bilo i s političarima koji su njegovali kult (s)ličnosti u vremenima demokratske tranzicije po uzoru na partitokratske marifetluke socijalističkih vođa, koji su nastradali od bumeranga ulizivačke demokratičnosti, poput našega Sanadera.

Prošle subote slušao sam Hrvatski radio na povratku iz Zadra za Zagreb, kad sam saznao da je umro kubanski “vođa revolucije”. Zapravo sam slušao prijenos teniskog meča Davis Cupa između Hrvatske i Argentine. Tužno je bilo slušati kako sportski reporteri Davor Lulić i Lovorko Magdić žaluju zbog slabe podrške navijača našim tenisačima u zagrebačkoj sportskoj dvorani Areni gdje su argentinski navijači daleko nadglasali naše. Prijenos teniskog meča prekinule su “novosti” na drugom programu Hrvatskog radija u kojima je kao prva vijest navedeno da je “umro Fidel Castro, veliki vođa revolucije kubanskoga naroda”. Sličnu vijest prenio je radio Zagreb prije 36 godina kada je umro vrli vođa svih naših naroda i narodnosti, “ljubičica plava”, velik borac za narodna prava.

Istodobno je stigla vijest o izboru novog šefa hrvatskih socijaldemokrata, stranke koja je naslijedila nekadašnji Savez komunista Socijalističke Republike Hrvatske. Glavni favorit za šefa stranke, Davor Bernardić, poručio je, između ostaloga, da se ne odriče Druga Tita, te da sukladno tome neće dopustiti da se promijeni ime Trga maršala Tita. Nadamo se da će Bernardić imati nešto pametnije za ponuditi desperatnim hrvatskim građanima osim ove travestije u duhu socijalističke tradicije vezane uz ime najdugovječnijeg diktatora južnoslavenskih naroda. U međuvremenu su se svi narodi i narodnosti bivše Jugoslavije, službeno ili neslužbeno, odrekli diktatora Tita, dakle svi osim hrvatske ljevice. Jedna od vijesti koja je svakako za pohvaliti jest Bernardićeva odluka da ponovno okupi u SDP-u intelektualce lijeve orijentacije. Dobro je to čuti, jer se možemo ponadati da intelektualci neće više biti nepoželjna pojava u socijaldemokratskoj partiji kao što je bilo u vrijeme Zorana Milanovića. Međutim, Bernardićevo “okupljanje lijeve inteligencije” može imati negativne posljedice za državu da ćemo stajati samo na lijevoj nozi. To tvrdim s tjeskobnom zabrinutošću s obzirom na razvoj događaja s intelektualcima u HDZ-u kojima dirigira Vladimir Šeks. Nikada u HDZ-ovoj vrhušci nije bila situacija zabrinjavajuća kao što je trenutačno slučaj, nakon što se sve više naguravaju i izbijaju u prvi plan raznorazni plagijatori, smutljivci, ljudi ogrizli u korupciji i spletkarenju.

U državi gdje je ministar znanosti postao univerzalni “filozof” koji se notorno ogriješio o plagiranje znanstvenih radova, a akademska zajednica to nesvjesno ignorira, možemo samo konstatirati da je situacija gora od zabrinjavajuće. Pitamo se, je li razlog šutnje bojazan da je broj plagijatora u hrvatskoj akademskoj zajednici daleko veći od onih što su razotkriveni. U akademskoj zajednici na civiliziranom Zapadu reakcije su daleko odlučnije s učinkovitijim posljedicama. U Hrvatskoj, očito, “mračno razdoblje” (saeculum obscurum) nije samo dio jedne nepovratne prošlosti, nego je istodobno obilježje zabrinjavajuće budućnosti. Pitanje je samo, je li to posljedica jedne nekritičnosti koja se svojedobno artikulirala po kriteriju socijalističke “revolucionarne prakse”?




Dobro je u tom kontekstu podsjetiti na Beuysov performans iz Napulja da smo revolucija zapravo svi mi osobno, i da će o našem angažmanu ovisiti i naša bliska budućnost.

Autor:Jure ZOVKO / 7Dnevno / 2. prosinca 2016.
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.