Igor Soban/PIXSELL
Igor Soban/PIXSELL

Primitivizam na zagrebačkom Filozofskom fakultetu

Autor: Jure Zovko / 7dnevno / 7. listopada

Kangrginu tradiciju primitivizma nastavio je profesor filozofije Borislav Mikulić. A zahvaljujući Klasiću Kangrga i slični neotesanci, za koje je Sesardić rekao da im je pristojno ponašanje nesavladiv napor, trebali bi odjednom postati žrtve totalitarnoga režima

Zagrebački Filozofski fakultet poznat je po neukusnim ispadima tamošnjih profesora. Svima nam je dobro poznata čuvena izjava profesora etike Milana Kangrge da je Marka Veselicu, Šimu Đodana i druge hrvatske nacionaliste, “proljećare” trebalo premlatiti “željeznom štangom po glavi”. Marksistički profesor etike prosuo je ovaj biser u razgovoru zagrebačkih praksisovaca s jednim od čelnih ljudi komunističke partije Hrvatske, Jurom Bilićem, koji je održan 3. srpnja 1969. godine na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Bilo je to vrijeme neposredno nakon stišavanja bure izazvane burnim studentskim nemirima i prosvjedima diljem Europe koji su zahvatili i bivšu Jugoslaviju. Navodno su koordinatori studentskih nemira bili ljudi bliski Aleksandru Rankoviću, što je u nekoliko navrata potvrdio i drug Vladimir Bakarić. Kao što možemo pročitati iz Stenografskog zapisnika filozof Branko Bošnjak izrazio je svoje zaprepaštenje kako je partija “benevolentna” prema ispadima nacionalista u vlastitim redovima kao što su Marko Veselica i Šime Đodan. Jure Bilić je odgovorio drugovima filozofima da su ipak “malo štrajfnuli Šimu Đodana”. Na to je sirovi Kangrga uzvatio: “Da, ali ne željeznom štangom po glavi i kao profesionalnog antikomunistu”. Visoki funkcioner Komunističke partije Jure Bilić odgovorio je uglednom etičaru da možemo “zmiji nagaziti glavu”, ali s ljudima bi se trebalo postupati ljudski.

Nakon što je višu puta kritiziran zbog sirove izjave da hrvatske nacionaliste treba “lupiti željeznom štangom po glavi”, Kangrga je u svojoj knjizi “Šverceri vlastitog života”, objavljenoj u Beogradu 2002. godine, pokušao relativizirati svoju famoznu izreku napomenom da je ona bila aluzija na navodnu Bakarićevu prijetnju. A Bakarić je u jednom predavanju zagrebačkim intelektualcima izjavio da bi praksisovce “trebalo lupiti željeznom štangom po glavi”. Kangrga doduše priznaje da u tom trenutku drugu Biliću nije rekao “kao što je drug Bakarić rekao” “da praksisovce treba udariti željeznom štangom po glavi”. Napisao je da je to bio veliki propust. Međutim to nije toliko bitno, smatrao je Kangrga 2002. godine, jer je bila općepoznata stvar da drug Bakarić nije podnosio praksisovce, jer ih je smatrao Rankovićevom produženom rukom u Zagrebu. Međutim, pročitamo li poznati Kangrgin članak «Fenomenologija ideološko-političkog nastupanja jugoslavenske srednje klase”, objavljen u časopisu Praxis (3–4, 1971), u vrijeme hapšenja „hrvatskih proljeća“, razvidno je da Kangrga nije zadovoljan obračunom partije s nacionalistima pa je tražio da Savez komunista bude još odlučniji i stroži u eliminiranju negativnih pojava u društvu. Kangrgino tadašnje udvaranje Komunističkoj partiji da jedino Savez komunista može očuvati integritet Jugoslavije i riješiti društvene probleme, podsjeća dobrano na Pupovčevo ulizivanje HDZ-ovcima. Nakon brutalnog Kangrginog teksta u časopisu „Praxis“ Zagrebom je kružio poznati vic da je od staljinizma gori jedino socijalizam s humanim likom jugoslavenskih praksisovaca.

Ovdje je važno napomenuti da metafora premlaćivanja „ željeznom štangom po glavi“ ima dugu tradiciju u hrvatskoj političkoj praksi. Poznato je da je hrvatski intelektualac pravaške provenijencije Milan Šufflay likvidiran tako što su mu pristaše režimske organizacije Mlada Jugoslavije razbili lubanju željeznom štangom na ulazu u vlastitu kuću. Zbog brutalnog atentata na Milana Šufflaya svoje oštre prosvjede uputili su beogradskoj Vladi proslavljeni fizičar Albert Einstein i poznati njemački književnik Heinrich Mann.

Znakovito je da je profesor povijesti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu Hrvoje Klasić u svojoj knjizi “Jugoslavija i svijet 1968.” nekritički pripisao famoznu izjavu Vladimiru Bakariću u kojoj je navodno rekao kako zagrebačke praksisovce treba “udariti željeznom štangom po glavi”. Jedini izvor mu je Kangrgina knjiga “Šverceri vlastitoga života”. Povjesničar Klasić također nekritički tvrdi da je pokret “Praxis” zagovarao pokušaj liberalizacije samoupravnog socijalizma u Jugoslaviji. Nije mi jasno na temelju kojih tekstova je Klasić došao do ovakvih zaključaka. Znakovito je da je Klasić ignorirao intervjue praksisovaca Gaje Petrovića i Milana Kangrge u kojima su se nakon pada Berlinskog zida izjasnili protiv demokracije i demokratskih izbora, jer demokracija po njihovom sudu predstavlja povratak u već “prevaziđeno građansko društvo”. Žalosno je da povjesničar Klasić na ovakav bizaran i brutalan način svojim neodmjerenim sudovima krivotvori suvremenu hrvatsku povijest. Zahvaljujući Klasiću Kangrga i slični neotesanci, za koje je svojedobno Sesardić rekao da im je pristojno ponašanje nesavladiv napor, trebali bi odjednom postati žrtve totalitarnoga režima. Uskoro ćemo vjerojatno moći pročitati kod Klasića kako su praksisovci bili prinuđeni iz vlastitoga džepa financirati Korčulansku ljetnu školu koja je uspostavila demokraciju u regiji.

Neven Sesardić je bio jedan od rijetkih autora koji je do kraja razgolitio Kangrgine bizarnosti kao primjerice da “hrvatski nacionalizam u svojoj bitnoj konzekvenciji nužno završava u ustaštvu”, da je hrvatski narod “genetski poremećen” i “bolestan u svojoj genetskoj srži”. Što na koncu reći o filozofu koji se hvalio kako je svoje sugovornike “poslao u materinu”?

Kangrginu tradiciju primitivizma na zagrebačkom Filozofskom fakultetu uspješno je nastavio profesor filozofije Borislav Mikulić napisavši u vrijeme zadnjih studentskih prosvjeda na svome Facebooku da zaštitarima firme «Sokol Marić», koje je doveo tadašnji dekan Vlatko Previšić, treba «slomiti noge». Nakon što ga je Dekan prozvao u medijima zbog napisanoga primitivizma, Mikulić se pokušao opravdati, nešto po uzoru na Milana Kangrgu, da je to napisao «kao retoričku figuru», u duhu povika na nogometnim stadionima. Elem, zagrebačkom su profesoru postali inspiracija primitivizmi s nogometnih tribina. A tamo ih ima u izobilju: «Ubij, ubij tovara…», «Gazi, gazi purgere», «Nož, žica, Srebrenica». Ne bi nas trebalo čuditi da bi uskoro mogle osvanuti nove «metafore» s novim interpretacijama profesora na zagrebačkom Filozofskom fakultetu.

Prošli tjedan imao sam jedinstvenu priliku usporediti sve ono što se u proteklih sedamdesetak godina događalo na zagrebačkom Filozofskom fakultetu s edukacijom koja se odvijala na elitnim njemačkim sveučilištima. Kolega Christoph Horn sa Sveučilišta u Bonnu, s kojim sam organizirao na Interuniverzitetskom centru u Dubrovniku ljetnu školu pod naslovom «Platon i platonizam u 20. stoljeću», naveo je nekoliko ilustrativnih primjera zbog kojih je bilo razvidno zašto je njemačka Vlada morala provesti lustraciju širokih razmjera nakon sloma komunizma u Njemačkoj Demokratskoj Republici. Nakon lustracije gotovo nitko od bivših profesora iz područja humanističkih i društvenih znanosti nije ostao na sveučilištu. Obrazloženje je bilo jasno: drugovi profesori su umjesto ozbiljne edukacije provodili indoktrinaciju nad studentima, umjesto ozbiljnih znanstvenih radova pisali su bizarne ideologizirane pamflete. Kolega Horn je naveo ilustrativan primjer povjesničara iz bivše Istočne Njemačke koji su tvrdili da je Thomas Müntzer, vođa pobunjenih seljaka u vrijeme Reformacije značajnija osoba od Martina Luthera, pokretača Reformacije. Dokle god bude takvih prosudbi u akademskom životu, bit će i potrebe za lustracijom.

Zagrebački filozof Marijan Cipra je jednom u razgovoru s Nevenom Sesardićem rekao, a Sesardić to uredno zapisao u časopisu «Prolegomena» (7/2008), da je na mjestu današnjega zagrebačkog Filozofskog fakulteta nekada bilo odlagalište smeća. Zanimljiva simbolika koja je svakako dio povijesti zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Duhovitom profesoru Cipri pripisuje se jedna druga anegdota. Zbog maltretiranja marksističkih kolega završio je na liječenju u Vrapču. Po povratku na Filozofski fakultet sreo je Gaju Petrovića, glavnog marksističkog ideologa, inače redovitoga člana SANU-a. Vidjevši Cipru ponovno na fakultetu Gajo Petrović ga upita za zdravlje, na što mu je Cipra duhovito odgovorio: «Profesore, ja sam vam ovdje trenutačno jedini koji ima službenu potvrdu od umobolnice da sam normalan.» Uz Cipru me veže i jedna osobna duhovita anegdota. Pročitavši u novinama moju polemiku s Milanom Kangrgom «Tako je govorio Kangrga» koju sam objavio u Novom listu 9. travnja 1996. dok sam još bio pomoćnik ministra znanosti, Cipra me nazvao na telefon u ministarstvo i ispričao nekoliko duhovitih pošalica o svojim marksističkim kolegama da sam se valjao od smijeha. Između ostalog pitao me zašto nisam ništa odgovorio na Kangrginu stupidnu samohvalu da on nije rođen u hercegovačkom kamenjaru, nego u Zagrebu, u Kožarskoj ulici. Cipra je naime u telefonskom razgovoru meni objasnio da je u Kožarskoj ulici u vrijeme Kangrgina rođenja bio bordel. Sutradan me posjetio u Ministarstvu znanosti i ispričao ono što je već rekao Sesardiću da je Filozofski fakultet sagrađen na deponiju smeća te da je smeće u metaforičkom smislu bilo jedno od njegovih odrednica. Potresno je bilo slušati kako su neki kolege “otišli na pišanje” kada se glasovalo o njegovu otpuštanju s faksa i “slanju” u umobolnicu. Tako je o zagrebačkom Filozofskom fakultetu govorio jedan od njegovih najduhovitijih profesora s tragičnim završetkom.

Autor: Jure Zovko / 7dnevno / 7. listopada

ZADNJE VIJESTI