Goran Stanzl/PIXSELL
Goran Stanzl/PIXSELL

Posljedice izostanka lustracije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu

Autor: dr. Jure ZOVKO / 7Dnevno / 30. rujna 2016.

Dobar dio predmeta na Filozofskom fakultetu još uvijek je opterećen jednostranim pogledima na pitanja fašizma i antifašizma. Pa ćemo se i u narednim godinama suočavati s problemom “crvenog fašizma”. No, utješno je da su maske na tom fakultetu ipak pale

Hrvatska spada u rijetke zemlje bivšega socijalizma u kojima nije bilo lustracije u akademskom životu, gdje gotovo nitko nije otpušen sa sveučilišta, neovisno o stupnju ideološke indoktrinacije profesora na fakultetima iz humanističkih i društvenih znanosti. Negativne posljedice neprovedene lustracije hrvatska akademska zajednica skupo će plaćati u budućim godinama. Jedno od glavnih obilježja, osim ideološke indoktrinacije, bila je loša selekcija u duhu samoupravne uravnilovke gdje su profesori s lošom znanstvenom reputacijom i sramotnim opusom birali još gore i nesposobnije asistente. Dovoljno je danas pogledati biografije moćnika na Filozofskom fakultetu ili na Fakultetu političnih znanosti, pa će biti jasno u kakvom mizernom stanju se nalazi najbolje hrvatsko sveučilište.

Dvadeset godina nakon uspostave demokracije u Hrvatskoj odgajane su nove generacije studenata u duhu nekadašnje marksističke indoktrinacije koje na bogatstvo kulturne i misaone tradicije gledaju kao na nazadnjačku pojavu, a modernost tumače kao negativni proces otuđenja i zastranjenja. Još uvijek ćemo se, nažalost, suočavati s ideologiziranim segmentima objašnjenja i interpretacije u humanističkim i društvenim znanostima, posebice u disciplinama kao što su filozofija, sociologija, pedagogija, psihologija, politologija. Povijest je na zagrebačkom Filozofskom fakultetu još uvijek opterećena jednostranim pogledima na pitanja fašizma i antifašizma. U svakom slučaju, u narednim godinama suočavat ćemo se s jednim neriješenim društvenim problemom gdje dominira svijet “crvenog fašizma”. Izraz koristim po uzoru na Jürgena Habermasa koji je svojedobno studentske pobune i nerazložne zahtjeve diljem Europe nazvao “crvenim fašizmom” jer su prosvjednici potkopavali i ignorirali demokratske institucije. Na Filozofskom fakultetu imamo danas na djelu jednu neobičnu varijantu diktature akademskog proletarijata gdje se prosvjednici bahato ponašaju kao da reprezentiraju “opću volju” (volonté générale) građana, ignorirajući pri tome činjenica da su građani prije mjesec dana svoju volju izrazili na demokratskim izborima. Prosvjednici i njihovi „mentori“ ostaju ustrajni u svojim naumima negiranja institucionalnoga odlučivanja. Demonstracije studenata na zagrebačkom Filozofskom fakultetu mediji tretiraju kao glavni događaj u društvu, posvećujući im prostor i pozornost koji uopće ne zaslužuju.

Jedna od institucionalnih pojava koju studenti Filozofskog fakulteta pokušavaju osporiti jest, između ostalih, postojeća bolonjska reforma u kojoj bi studenti s drugih fakulteta mogli normalno pohađati jedan dio svojih kolegija na Filozofskom fakultetu, a studenti s Filozofskog fakulteta na ostalim fakultetima. Pogreška je učinjena jedino što se unutar samoga Sveučilišta inzistiralo na potpisivanju ugovora o suradnji i razmjeni između Filozofskog fakulteta i Katoličkog bogoslovnog fakulteta. Nije zapravo uopće trebalo inzistirati na potpisivanju suradnje koja bi trebala biti normalna pojava u okvirima istoga Sveučilišta koje bi trebalo biti još više integrirano. Ostaje otvoreno pitanje bi li studenti zagrebačkog Filozofskog fakulteta bili stavljeni u neravnopravan položaj time što bi studenti Katoličkog bogoslovnog fakulteta bez polaganja prijamnog ispita na Filozofskom fakultetu mogli slušati neke od disciplina kao drugi predmet kombiniran s teologijom. Osobno ne vidim tu ništa sporno, dapače smatram korisnim da studenti teologije s KBF-a prošire horizont svoga znanja. Upisati bilo koji predmet u dvopredmetnoj kombinaciji sa svojim studijem.

Paradoksalno je, međutim, da je na sporazumu o suradnji zagrebačkog Filozofskog fakulteta s Katoličkim bogoslovnim fakultetom najviše inzistirao bivši trećerazredni marksist, po struci pedagog. Riječ je o disciplini koja je bila najintenzivnije ideologizirana tijekom komunističke diktature. Razumljivo jer je dekan zagrebačkog Filozofskog fakulteta, nekadašnji partijski sekretar na fakultetu, danas postao revni katolik koji se na svaki način želi dodvoriti instituciji Katoličke crkve. Slično je i s rektorom koji je predsjednik Velikog vijeća Starokatoličke crkve. Da smo imali lustraciju na sveučilištima sadašnji rektor Sveučilišta u Zagrebu dobio bi otkaz jer je uspio doktorirati tek u 49. godini života, a pri tome radio cijelo vrijeme na Sveučilištu. S međunarodnog znanstvenog gledišta dekan zagrebačkog Filozofskog fakulteta ništa nije objavio osim ofucane samoupravne i postmarkističke papazanije i naravno da bi dobio također otkaz da je postojala lustracija u blažem obliku nego što je to bilo u nekadašnjoj Istočnoj Njemačkoj.

Činjenica da se danas u studentskim krugovima na zagrebačkom Filozofskom fakultetu gleda na Katolički bogoslovni fakultet kao na nepoželjni društveni fenomen, samo je potvrda da se duh ozbiljne kritike, koji smo naslijedili od mislitelja prosvjetiteljstva, još uvijek nije udomaćio u bivšoj Ulici Đure Salaja. Nekadašnje ime ulice u kojoj se nalazi Filozofski fakultet, nazvane po Đuri Salaju, bivšemu članu Politbiroa CK KPJ (Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije), nije slučajno odabrano. S obzirom da se na tom fakultetu u pogledu deideologizacije gotovo ništa značajnijega nije dogodilo, bilo bi primjereno da se ponovno vrati nekadašnje ime ove ulice.

Glede rektora Sveučilišta u Zagrebu potrebno je ponovno ponoviti neke poznate stvari. Neposredno uoči svoje rektorske inauguracije gospodin Boras je obećao da će afirmirati biblijske vrijednosti u akademskom životu. Prije toga bio je osam godina dekan Filozofskog fakulteta na istom sveučilištu. Nije bilo tada biblijskih vrijednosti, nego je dominirala intenzivna suradnja s tamošnjim članovima udruge «Protagora». Riječ je o Udruzi za zaštitu prava areligioznih osoba i promicanju areligioznog poimanja svijeta. Potkraj prošle godine, kada smo bili svjedoci natezanja oko formiranja koalicijske vlade, rektor Damir Boras većinu radnog vremena provodio je u zagrebačkom Sheratonu slažući križaljku buduće vlade zajedno s Karamarkom i Timom Oreškovićem. Rezultat napornih druženja u salonima Sheratona bilo je imenovanje Zlatka Hasanbegovića za ministra kulture te rektorov famozni prijedlog uvođenja ćirilice u osnovne škole. Vrli eektor zagrebačkog sveučilišta rasipno je trošio novac na ceremonijalne inauguracije. Posebno je bahato organizirana bila proslava u Westinu kada je postao po rotaciji predsjednik Rektorskog zbora. Bio je tada revno praćen od dijela HDZ-ove vrhuške iz akademske zajednice “Ante Starčević”. Bilo bi poželjno objaviti javnosti koliko je novca poreznih obveznika spiskao rektor zagrebačkog Sveučilišta tijekom razgovora i pregovora o angažiranosti Sveučilišta u političke svrhe. Portal Dnevno.hr već je pisao u nekoliko navrata o rasipnom životu zagrebačkoga rektora, o skupocjenom uređenju sobe u prostorijama Interuniverzitetskog centra u Dubrovniku, besplatnom ljetovanju po uzoru na Druga Tita u akademske svrhe i slično. Dok rektor Boras rasipno troši novac živeći na visokoj nozi, zagrebačko Sveučilište srozava svoj ugled i pada na međunarodnoj rang listi. Ništa neobično s obzirom na akademski habitus bivšeg dekana Filozofskog fakulteta koji je u pedagogu Vlatku Previšiću dobio svog primjerenog nasljednika.

Ovih dana samo bili svjedoci kako se general Željko Glasnović pokušao “obračunati” s prosvjednicima za zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Upustio se (ne)svjesno u igru kojoj nažalost nije dorastao. General bi nakon niza dobivenih bitaka krenuo u još jedan boj, jer je instinktivno prepoznao jednu od velikih opasnosti po državu. No “neprijatelj” je ovaj put daleko žilaviji nego što “Feldmarschall”, kako moji Hercegovci popularno nazivaju Glasnovića, misli. General je doduše postao saborski zastupnik pa je primijetio da su se već ranije zastupnici Milorad Pupovac i Vesna Pusić rado petljali u pitanja nastave i nastavnih programa, pa je pokušao učiniti nešto slično. Međutim u hrvatskoj se javnosti na te stvari gleda u skladu s onom narodnom poslovicom: “Quod licet Iovi, non licet bovi.” U prijevodu bi to značilo, ono što smiju činiti Vesna Pusić i Milorad Pupovac, ne smije Željko Glasnović. Pusić i Pupovac smiju govoriti kako bi se na neke pojave reagiralo “vani”, u civiliziranom svijetu, Glasnović to ne smije. Umjesto da pokušamo razumjeti što se krije iza onoga na što je htio upozoriti bivši kanadski legionar i junak Domovinskog rata, hrvatska javnost je olako i naprasno osudila njegov nastup i nastavila ignorirati probleme koji se kriju iza glazure na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Vrijeme je da se konačno shvati kako su maske na zagrebačkom Filozofskom fakultetu pale.

Autor: dr. Jure ZOVKO / 7Dnevno / 30. rujna 2016.

ZADNJE VIJESTI