Photo: Jurica Galoic/PIXSELL

Politiziranje Bleiburga

Autor: Jure Zovko

Dok se većina Pupovčevih koalicijskih partnera u Vladi slikala u Bleiburgu, Pupovac je na Petrovoj gori na sva usta hvalio pokret kojeg su od 1941. reprezentirali i Simo Dubajić i slični tipovi, koji su se u "SAO Krajini" hvalili da su osobno likvidirali "desetke hiljada ustaša"

Spomen na bleiburšku tragediju ni ove godine nije mogao proći bez uobičajenog politiziranja. Na mjestu jednog od najvećih zločina po završetku Drugoga svjetskog rata naguravali su se političari koji se deklariraju kao umjerena desnica, kao i oni koji izigravaju desničare. Ne čudi, jer vrijeme je lokalnih izbora. Slike nazočnih objavljene su u medijima, a govor slike u pravilu je jači od dosadnih političkih govorancija. Mediji su uredno zabilježili da su svečanoj komemoraciji žrtava Bleiburga, koja se i ovaj put odvijala pod pokroviteljstvom Hrvatskog sabora, nazočili osobno predsjednik Hrvatskog sabora i njegov potpredsjednik Milijan Brkić koji je bio ujedno i izaslanik HDZ-a. Ministar branitelja Tomo Medved bio je izaslanik premijera Plenkovića, dok je izaslanik predsjednice države bio Goran Marić, ministar državne imovine. Među uglednicima u Bleiburgu bio je i Miro Kovač, bivši ministar vanjskih i europskih poslova te svemoćni Vladimir Šeks. Govor predsjednika Hrvatskog sabora bio je u stilu dosadašnjih govornika u Bleiburgu: “Naša je odgovornost postaviti jasnu razliku između tragične prošlosti i mirnog i demokratskog poretka današnje Hrvatske. Nijedan zločin se ne smije prešutjeti. Na Bleiburgu je počinjena masovna likvidacija ljudima – bez suđenja.”

Uvijek ista priča, bez suočavanja s komunističkom totalitarnom prošlošću, u formi pasiva, bez jasnog navođenja krivca i odgovornih za masakar u okolici Bleiburga.

Mediji su uredno zabilježili da je Bruna Esih demonstrativno napustila komemorativni skup u Bleiburgu kada je novi predsjednik Sabora počeo sa svojim svečanim obraćanjem nazočnima. Očito kandidatkinja za gradonačelnicu Zagreba bolje poznaje moralni lik i djelo Gordana Jandrokovića od drugih političara, ili, za razliku od njih, ima moralne odlučnosti javno demonstrirati svoje neslaganje s izborom popularnog Njonje za predsjednika Hrvatskog sabora. Pozivanje Brune Esih na savjest jamačno je dobra stvar, međutim, bilo bi bolje da smo čuli i stvarne razloge ovog “skandaloznog” poteza mlade političarke.

Kada je riječ o metafori Bleiburga, dio ljevičarskih medija i danas svako prisjećanje na žrtve poistovjećuje s glorificiranjem ustaštva i Pavelićeva NDH. Prenose se slike ustaške koreografije, iscrpno se piše o prodaji ustaških kapa i znakovlja, a poneki portali idu tako daleko da svoje čitatelje počaste intervjuom s nekim od novokomponiranih “ustaša”. Takvim provokacijama želi se dati iskrivljena slika o žrtvama Bleiburga. Svatko tko je pročitao izvrsnu knjigu Vinka Nikolića “Tragedija se dogodila u svibnju” shvatit će da je među stradalnicima bilo najviše žena i djece koji su pobjegli pred takozvanom “narodno-oslobodilačkom vojskom” te nisu mogli izdržati strahote bijega i višednevnih marševa. O mnoštvu žena i djece pisao je u svojim memoarima “Raporti vrhovnom komandantu” (1979.) partizanski zločinac Kosta Nađ, zapovjednik Treće armije JNA, koja je počinila masovna ubojstva nad zarobljenicima na području Dravograda i Bleiburga. Naredbu o likvidaciji klasnog neprijatelja dao je osobno vrhovni zapovjednik partizanskih snaga, maršal Tito, kao što možemo pročitati u knjizi beogradskog povjesničara Pere Simića, “Tito. Strogo povjerljivo” (2010.). Ime Tita zločinca s naglašavanjem njegove uloge “maršala” nosi još uvijek jedan od najljepših trgova u Zagrebu.

Kao što je poznato, većina oporbenih stranka u Hrvatskoj još uvijek podržava lik i djelo Druga Tita i protivi se preimenovanju “Trga maršala Tita” u Zagrebu, kao i reviziji poslijeratne komunističke historiografije. Jedan dio HDZ-ovih koalicijskih partnera također inzistira na pozitivnom vrednovanju lika i djela Druga Tita. Tu primarno mislim na nekadašnjeg druga Milorada Pupovca, koji je sredstvima Centra za idejnoteorijski rad svojedobno zaposlen na Filozofski fakultet u Zagrebu sa zadatkom proučavanja klerofašističkog jezika na katedri za sociolingvistiku. Dok se većina Pupovčevih koalicijskih partnera u hrvatskoj vladi prošlog vikenda slikala u Bleiburgu, Pupovac je boravio na Petrovoj gori i prisjećao se 75. obljetnice partizanskog proboja na Biljegu. U svome pozdravnom govoru naglasio je kako je antifašistički pokret “prerastao u pokret ravnopravnosti, slobode i bratstva”. HDZ-ov najvjerniji koalicijski partner naglasio je da nam je antifašistički pokret donio slobodu i jednakost, dok su oni koji su 1945. bježali prema Austriji, bježali “od vlastite savjesti i od vlastitog zločina, koji su zgriješili i prema Bogu i prema čovjeku”. Nakon ove sramotne izjave Plenkovićeva vjernog saveznika ostaje nedoumica o zajedničkom interesu popularnog Pupija s Plenkovićem i Jandrokovićem koji su ili osobno bili na bleiburškoj komemoraciji ili su poslali svoje izaslanike. Očito Bruna Esih znade nešto više od ostalih smrtnika u čemu je “tajna veza” koalicijskih partnera koji su u isto vrijeme bili na dva komemorativna skupa s dijametralno suprotnim gledištima na povijest i povijesna događanja. HDZ-ov najvjerniji koalicijski partner vidi rješenje u povratku idealima antifašizma koji ostaju jedino jamstvo da će se prevladati “mržnje koje su posijane u posljednjih 25 godina između nas, te će se stvoriti sloga među narodima.” Znakovita je Pupovčeva konstatacija da je antifašizam stvarao humane međuljudske odnose u okrilju jednopartijskog jednoumlja, dok je uspostava demokracije rezultirala širenjem mržnje te na koncu izazvala rat.

Pupovac bi kao vjerni koalicijski partner stranke koja se kontinuirano prisjeća bleiburških stradanja trebao objasniti fenomen Sime Dubajića i sličnih tipova koji su se u ljeto 1941. pridružili antifašističkom pokretu, a nakon stvaranja SAO Krajine 1991. hvalili da su osobno likvidirali “desetke hiljada ustaša”. Da ponovimo gradivo, čelnici “ustaša” u vrijeme uspostave SAO Krajine 1991. bili su nekadašnji komesarski dužnosnici u antifašističkom pokretu Franjo Tuđman, te čuveni oznaši Josip Boljkovac i Joža Manolić. Očito je i u “antifašističkom pokretu” bilo različitih struja i opcija, odnosno postojali su različiti motivi i razlozi odlaska u partizane.

Ako Milorad Pupovac danas paušalno tvrdi da su svi oni koji su bježali pred partizanskim zločinom početkom svibnja 1945. bježali “od vlastite savjesti i od vlastitog zločina jer su zgriješili i prema Bogu i prema čovjeku”, gospodin Plenković bi trebao razmisliti može li se osoba kao što je Pupovac uzeti kao pouzdan partner u donošenju strateških državnih odluka. Zabrinjavajuće su tvrdnje jednog političara koji je godinama prije uhljebljenja u politici predavao marksističku sociolingvistiku da je antifašizam u Hrvatskoj pridonio više humanizaciji društva nego što je činila uspostava demokracije. Partijsko jednoumlje, totalitarizam, hapšenje svih pristaša demokracije, očito su za čelnika SDSS-a normalna pojava. Pupovac bi kao zastupnik u Hrvatskom saboru trebao također objasniti tko je bio “sijač mržnje” u proteklih četvrt stoljeća te koji su razlozi bili presudni da su se Srbi u ruralnim područjima digli na oružanu pobunu protiv ustavnopravnog poretka Republike Hrvatske te vlade koja je prvi put izabrana na demokratskim izborima. Svoj ustanak 1991. godine pobunjeni Srbi ponovno su nazvali “antifašističkim” iako su među pobunjenicima prevladavale četničke kokarde u odnosu na partizansku petokraku. Nesreća pobunjenih Srba je bila u tome da se promijenila međunarodna konstelacija i kontekst u kojem je proglašena samostalna Republika Hrvatska u odnosu na proglašenje Nezavisne Države Hrvatske pola stoljeća ranije. To Milorad Pupovac dobro zna. Da bi ekskulpirao svoje sunarodnjake koji su pod utjecajem Vojislava Šešelja svoju “antifašističku” pobunu protiv demokratski izabranih “ustaša” okarakterizirali četničkom te otvoreno zaigrali na kartu stvaranja Velike Srbije, Pupovac se vjerno vraća “antifašističkom pokretu”, vidi u njemu neprolazne vrijednosti bratstva i sloge naših naroda, a događaje nakon uspostave demokracije lakonski je okarakterizirao kao posijano sjeme mržnje. Ako je već masno plaćen za podršku HDZ-ovoj vlasti, Pupovac bi trebao barem priznati da je ta demokratizacija društva uspostavila na teritoriju Republike Hrvatske slobodu kao temeljnu odrednicu modernog demokratskog društva u kojoj bi svi građani trebali biti jednaki pred zakonom i pred vlastitom prošlošću.




Zbog činjenice da su neki građani kao patrioti u vremenu od 1941. do 1945. godine stali u obranu svoje države, kakva god ona bila, ne može ih se a priori proglašavati krivim niti poistovjećivati sa zločincima. Još manje bi se smjelo za stradalnike kod Bleiburga paušalno reći da su “zgriješili i prema Bogu i prema čovjeku”. Zašto antifašisti koji su, kako reče Pupovac, promicali humanost, nisu sve te zarobljenike nakon što je rat završio uredno procesuirali za počinjene zločine? Umjesto toga vozili su tenkovima preko živih zarobljenika i tako ih ubijali, o čemu je između ostalih pisao u svojoj knjizi “Ja, Josip Broz Tito”, ubijeni emigrant Stjepan Đureković, također Titov partizan. Sve se to odvijalo po naredbi Druga Tita, a zapovijed je brutalno provodio komandant Treće Armije, Kosta Nađ. Isti Nađ je nakon ulaska partizana u Zagreb pronašao u gradu svoju braću žive i zdrave. Iako su ustaške vlasti dobro znale da je Kosta Nađ bio jedan od zapovjednika famoznih partizanskih korpusa, nitko nije dolazio na pomisao da se osvećuje njegovoj rodbini koja je u vrijeme NDH živjela u Zagrebu, kao uostalom i Miroslav Krleža te brojni drugi ljevičari.

Priča da Druga Tita i slične zločince treba prepustiti povjesničarima neprihvatljiva je relativizacija njihova zločina. Umjesto toga, potrebno je konačno sa stajališta demokratskih kriterija vrednovati komunistički pokret i komunističku diktaturu te izrijekom istaknuti da je Drug Tito sa svojim komunističkim pokretom bio i ostao zadrti protivnik demokracije i demokratskih vrijednosti koje su odrednica suvremenih civilizacijskih dostignuća. U takve svakako spadaju i masovna ubojstva ratnih zarobljenika te svih onih koji su proglašeni pristašama fašizma i nacizma. Sličnu sudbinu je doživjelo više od pola milijuna Nijemaca i Talijana koji su živjeli na teritoriju bivše Jugoslavije, a koje su komunističke vlasti proglasili fašistima te pobili i protjerali iz njihovih domova.




Autor:Jure Zovko
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.