Dusko Jaramaz/PIXSELL
Dusko Jaramaz/PIXSELL

Politički potresi na desnici

Autor: JURE ZOVKO / 7Dnevno / 17. ožujka 2017.

U državi u kojoj je trio Manolić - Bolkovac - Perković iz sjene vedrio i oblačio otkako se osamostalila, uz pomoć njihovih „zvijezda“, na političkoj sceni nije se uspjela etablirati ozbiljna konzervativna, demokršćanska opcija. Svi politički potresi na desnici dio su te igre…

Hrvatska je jedna od rijetkih postkomunističkih zemalja u kojoj se nije uspjela etablirati ozbiljna konzervativna politička opcija. Proučavatelji suvremene povijesti Republike Hrvatske od njezina osamostaljenja imat će pune ruke posla objasniti ovaj neobičan politički fenomen. Neshvatljivo je da se u državi u kojoj se 86 posto građana izjašnjava katolicima nije u proteklih četvrt stoljeća uspjela na političkoj sceni etablirati ozbiljna konzervativna, demokršćanska opcija. Jedan od razloga je svakako i uloga obavještajnih služba koje su od početka bile infiltrirane u osnivački odbor HDZ-a. Ne treba također zaboraviti ni činjenicu da je Franjo Tuđman poklonio gradilište za uspostavu sigurnosnoga sustava trojici bivših prononsiranih udbaša – Joži Manoliću, Joži Boljkovcu i Joži Perkoviću – neposredno nakon dolaska na vlast. Nakon demokratskih promjena, umjesto da stavimo pred lice pravde osobe koje su bile čelnici komunističkih sigurnosnih služba (OZNA, UDBA, SDS), u Hrvatskoj su bivši udbaši izgrađivali obavještajni sustav demokratske Hrvatske, formirali svoje nove centre moći. Riječ je, uostalom, o osobama koje su, između ostalog, bile involvirane u likvidaciju političkih emigranata, boraca za demokraciju i samostalnost Hrvatske.

HDZ je, prema riječima prvog predsjednika stranke i države, trebao objediniti starčevićansku i radićevsku političku opciju. K tome je u program HDZ-a trebalo također integrirati zasluge ZAVNOH-a u pogledu državotvornosti. Iako je HDZ već 1993. na općem stranačkom saboru, između ostalog, definiran kao demokršćanska stranka, Tuđman gotovo nikada nije spominjao njezinu demokršćansku opciju, jer kao partizanski general gotovo da i nije imao nikakav kulturološki odnos prema kršćanskim vrijednostima kao korijenima europske kulturne baštine. Ne treba zaboraviti činjenicu da je Tuđman ipak educiran na partizanskim “akademijama”, na lektiri “Partizanskih dnevnika” Vladimira Nazora, na djelima Maksima Gorkog i Mihaila Šolohova.

Može se reći da su nekoliko frakcija hrvatskih pravaša zapravo bile jedina politička opcija desno u odnosu na HDZ. Jedan od glavnih problema pravaških stranaka bio je permanentno koketiranje s ustaštvom i Pavelićem tako da na međunarodnoj sceni nisu mogle postići nikakvo priznanje niti se učlaniti u ligu konzervativnih demokršćanskih stranaka. Naravno da je bilo stupidno novoproglašenu Republiku Hrvatsku dovoditi u bilo kakvu vezu s totalitarnim režimom NDH, što su uostalom najviše priželjkivali pobunjenici u tzv. SAO Krajini. Može se reći da je opciju desnoga centra u proteklih četvrt stoljeća ipak za sebe uzurpirao HDZ vodeći žestoku borbu sa svim grupacijama koje su bile s njegove “desne strane”. U više navrata u svojim sam kolumnama naglašavao kako je nakon pobjede na demokratskim izborima 1990. u HDZ prešlo više od 70 tisuća bivših članova Saveza komunista. Zapravo se političko prepucavanje na političkoj sceni u prvom desetljeću demokracije odvijalo između nekadašnjih komunista u HDZ-u i komunista u SDP-u. Nakon parlamentarnih izbora za Sabor poslije Oluje 1995. izgledalo je kao da su komunisti iz HDZ-a do nogu potukli komuniste iz oporbe. Račanov SDP je dobio tada samo 8,9 posto glasova hrvatskih birača. Opojen veličanstvenom pobjedom, predsjednik Tuđman je tada slavodobitno izjavio na klubu zastupnika HDZ-a čuvenu rečenicu da će Hrvatska biti jedina država realnoga socijalizma u kojoj bivši komunisti nikada neće doći na vlast. Nakon burnoga pljeska za riječ se javila HDZ-ova saborska zastupnica Vera Stanić, te je oštro uzvratila Tuđmanu nezaboravnom replikom: “Predsjedniče, nema potrebe, već su na vlasti jer su gotovo svi ušli u HDZ.” Televizijske kamere nisu zabilježile ljutito Tuđmanovo lice, ali očevici i dobri poznavatelji Franje Tuđmana prepričavali su mjesecima da ga nikada nisu vidjeli tako jarnog i razljućenog. Ako je u to vrijeme HDZ bio kao šipak pun bivših komunjara, ipak je zahvaljujući primarno ministru obrane Gojku Šušku bilo mjesta u HDZ-ovoj postkomunističkoj vlasti za osobe s konzervativnim svjetonazorom kao što su Ljilja Vokić, Ante Beljo, Ivan Milas, Žarko Domljan, Milan Kovač, Vice Vukojević, Hrvoje Hitrec.

Dolaskom Ive Sanadera na čelo HDZ-a marginalizirana je desna frakcija. Sanader je postao također poznat po razbijanju hrvatske desnice dok je bio na čelu HDZ-a i Vlade. Zbog provedene politike detuđmanizacije HDZ je brzo dobio priznanja europskih pučkih i demokršćanskih stranaka. Nakon izbacivanja iz HDZ-a poraženog protukandidata za predsjednika stranke Ivića Pašalića, HDZ postaje 2002. članicom Europske pučke stranke (European People’s Party). Upravo u ovom vremenu detuđamanizacije koju je vješto provodio Sanader na političkoj sceni je tinjalo jako nezadovoljstvo njegovom politikom zaokreta ulijevo pa smo imali neobičan paradoks da je na parlamentarnim izborima bilo oko 25 posto birača stranaka desne političke orijentacije, ali zbog izbornog praga od pet posto osim Hrvatske stranke prava nijedna desničarska stranka nije ušla u Hrvatski sabor.

Na devetim parlamentarnim izborima 2016. hrvatska politička opcija desno od HDZ-a doživjela je pravi politički debakl, ostala je praktički na samo dva zastupnika. U dijaspori se uspio provući general Željko Glasnović, a konzervativno-regionalistička opcija HDSSB pala je na samo jednoga zastupnika. Nakon neočekivanoga trijumfa HDZ-a, koji u svojim redovima ima zanemariv broj političara s desničarskim svjetonazorom, postavlja se s punim pravom pitanje što se dogodilo s hrvatskom konzervativnom opcijom i ima li uopće prostora za političko djelovanje desno od HDZ-a.

Politički analitičari su smatrali nakon uspješno provedenoga Referenduma o ustavnoj definiciji braka u Hrvatskoj da građanska inicijativa “U ime obitelji” može postati prepoznatljiva konzervativna politička opcija. Iako pokret oko gospođe Markić nije bio izrijekom vezan uz kršćanski svjetonazor, u javnosti je percipiran kao produžena ruka Katoličke crkve, posebice jer su protivnici legalizacije pobačaja, a u javnosti su odlučno istupali protiv korupcije i kriminala. Da građansku inicijativu “U ime obitelji” hrvatski birači ipak nisu uspjeli prepoznati kao ozbiljnu konzervativnu alternativu u odnosu na HDZ, pokazali su parlamentarni izbori u listopadu 2016. kada politička opcija “U ime obitelji – Projekt Domovina” nije uspjela prijeći izborni prag. To je bio jedan od razloga da je konzervativna građanska opcija odlučila ne izići na izbore u rujnu 2017. Ostaje otvoreno pitanje je li građanska inicijativa “U ime obitelji” indirektno sklopila pakt s HDZ-om shvativši da trenutačno nema za njih mjesta na hrvatskoj političkoj sceni.

Zanimljivo je da građanska inicijativa “U ime obitelji” uopće nije iskoristila odluku Ustavnog suda o pravu žena na pobačaj za intenzivnije političko djelovanje. Naime, odlukom Ustavnog suda aktualiziran je Zakon o pobačaju iz 1978. godine, odnosno potvrđeno gledište da se „nerođeno dijete ne smatra osobom”. Zanimljivo je da su odluku Ustavnog suda pozdravile sve parlamentarne stranke. Budući da nije bilo većih organiziranih prosvjeda protiv potvrđene legalizacije pobačaja, dade se zaključiti da su grupacije “pro life” u Hrvatskoj minorna pojava. Zanimljivo je da nije previše glasna bila ni Katolička crkva u Hrvatskoj. Sve je ostalo na tihom nezadovoljstvu i neslaganju do sljedećih izbora kada će indirektno uslijediti podrška HDZ-u kao demokršćanskoj opciji.

Hrast je zapravo jedina ozbiljnija politička opcija koja inzistira na zabrani pobačaja pokušavajući pri tome skupiti neke političke poene. Ubrzo nakon što je Ustavni sud potvrdio legalnost pobačaja, čelnik Hrasta Ladislav Ilčić dao je ostavku na mjesto savjetnika ministra Stiera te krenuo u oštru kampanju protiv HDZ-a. Ilčić je pri tome najavio da Hrast stvara novu političku opciju, modernu hrvatsku desnicu, a svojim dosadašnjim koalicijskim partnerima prigovorio je da se “pozivaju na kršćanstvo, a žive na potpuno suprotan način”. Ilčiću se pridružio saborski zastupnik Hrasta Hrvoje Zekanović, najavivši svoju kandidaturu za gradonačelnika Šibenika. Rezultati izbora u Varaždinu i Šibeniku pokazat će stvara li se ozbiljnija demokršćanska opcija koja će ozbiljnije konkurirati HDZ-u pozivajući se izravno na demokršćanske vrijednosti.

Slična je situacija u Zadru nakon što se iz politike povukao Božidar Kalmeta, “naš čovik”, kako mu tepaju Zadrani. U Zadru je prije nekoliko mjeseci stvorena dosta respektabilna konzervativna stranka MODES (“Moderna demokratska snaga” ili „MOderna DESnica“). Zadarski Modes vode ugledni glazbenik i poduzetnik Rudolf Dvorski, a tu je i dr. Ante Periša, vlasnik doktorske diplome s bečkog sveučilišta, te čitav niz uspješnih mladih domoljuba demokršćanskoga svjetonazora. U kratko vrijeme ta je stranka već okupila brojne ugledne domoljube te stvorila snažnu infrastrukturu u mnogim županijama diljem Hrvatske, a osobito je snažna na zadarskome području, o čemu svjedoči i činjenica da im je nedavno pristupila i gotovo cijela županijska organizacija HSS-a… Pritisak HDZ-ove središnjice na Kalmetu da odstupi od kandidature za zadarskog gradonačelnika može dovesti do toga da dio HDZ-ovih nezadovoljnika (i drugih nezadovoljnih „desnih“ birača) podrži upravo MODES.

Odluka Mosta da se samostalno okuša na lokalnim izborima također će pridonijeti cijepanju jedinstvene političke opcije desnoga centra. Problem je Mosta da sve manje nastupa kao korektiv, a sve više se brine za udobne političke fotelje. Od samoga osnutka Most muku muči s manjkom kvalitetnih ljudi pa su prinuđeni na dupliranje funkcija. Lokalni izbori će pokazati hoće li nestabilno biračko tijelo i dalje promatrati Most kao korektiv demokracije u Hrvatskoj ili će ga poistovjetiti s ostalim političarima.

Autor: JURE ZOVKO / 7Dnevno / 17. ožujka 2017.

ZADNJE VIJESTI